Sjetimo se ovom zgodom da je sv. papa Ivan Pavao II. posvetio tri godine uoči proslave velikog jubileja 2000 godina kršćanstva, i to 1997. godinu Drugoj Božanskoj Osobi Isusu Kristu; 1998. godinu Trećoj Božanskoj Osobi Duhu Svetom i 1999. godini Prvoj Božanskoj Osobi Bogu Ocu. Jubilejska 2000. godina slavljena je u znaku Presvetoga Trojstva: Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetog. Spomenuti Papa htio je upravo da s Presvetim Trojstvom jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva dočeka i proslavi taj jubilej, te da uđemo u treći milenij s Bogom Ocem stvoriteljem, Bogom Sinom otkupiteljem i Bogom Duhom Svetim posvetiteljem. Bog je jedan, ali je u odnosu prema stvorenome svijetu i čovjeku trojstven. To je zaista vrlo lijepo. Tu ljepotu označit ćemo ovoga puta trojstvenim cvjetovima, različitima a istima.
Mi smo članovi univerzalne Crkve, što obuhvaća cijeli kozmos, velika Božja obitelj okružena mnoštvom Božjih stvorova i stvorenja, koja jedan dio svoga života proborave u vremenu i prostoru bivstvujući i putujući prema nadvremenu i natprostoru gdje je sam Trojedini Bog. Sudionici povijesti jesu ljudi sa svim stvorenim bićima, te svemogući Bog.
BOG OTAC. O Bogu kao vrhovnom biću, koje je pokrenulo i stvorilo sve što jest, razmišljaju svi narodi kroza svu povijest čovječanstva. Ne postoji neki narod koji nema nekakvu predodžbu o Bogu, niti ikakve vjere u Boga i Bogu. Filozof Aristotel je Boga odredio kao onoga koji je “nepokrenuti pokretač“ (τὸ κινοῦν ἀκίνητον, čitaj: to kinun akineton), tj. on je sve pokrenuo stvorivši sve to, a sam nema uzroka sebi izvan samoga sebe.
Mi kršćani Boga zovemo Ocem jer na taj način najlakše možemo sebi predočiti onoga koji je sve stvorio i sve uzdržava, onoga koji se za sve brine dajući svakome što mu pripada, a poglavito čovjeku, kruni svoga stvaranja (Ps 8). Prema slici zemaljskoga oca stvaramo sliku nebeskoga, jer zemaljski otac na svoj način rađa i rađajući bi trebao biti dobar. Bog je u sebi jedinstven i trojstven, tj. on je u sebi i Otac i Sin i Duh Sveti. Tu vjeru iskazujemo u Vjerovanju. Osim toga, Bog je dobar, svet i lijep!
Bog Otac stvorio je čovjeka, i to stvorio je muško i žensko, što znači da Bog u sebi objedinjuje načelo stvaranja takvoga bića: muško – žensko, koje je isto, a nije isto (latinski ovo načelo glasi: idem non est idem). Naime, isti je opći pojam čovjek, a različitost je pojedinačna muška i ženska. Ova dva bića u zajedništvu života stvaraju svoje potomke koji su u određenom broju muški i u određenom broju ženski potomci.
Postoji još jedno načelo koje glasi: Nemo dat quod non habet, što znači: Ne može dati onaj tko nema. Bog daje i stvara ono što u sebi sam ima, a on ima sve i više nego što znamo, pa stoga stvara muško i žensko. Prema tome, Bog je Otac i Bog je Majka. Uvriježeno je u našem govoru da Boga zovemo Ocem, kao što muška i ženska djeca svoga zemaljskoga oca zovu ocem, tako i mi ljudi, muškarci i žene, nazivamo svoga Boga Ocem, a majku majkom… Nitko od nas neće očekivati da stabla krušaka urode jabukama, niti da stabla jabuka urode kruškama, nego očekujemo ono što je Bog stvorio, a to je da ćemo očekivati od stabala krušaka plod slatkih krušaka, a od stabala jabuka da urode lijepim i sočnim jabukama… Krist kao Druga Božanska Osoba u sebi ima isto što i Otac, ali kao što Oca ne zovemo Majkom, tako ni Krista nećemo zvati Majkom ili Sestrom, nego Bratom, i to će isto zovući ga činiti muškarci i žene. Krist je u svima nama, muškima i ženskima, brat, pa zato molimo: “Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama Braćo…“, te time ne brišemo iz zbilje sestre jer su i one s muškima u Kristu Bratu – Jedan. Čujmo sv. Pavla kako to tumači: “Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,26-28)… Tako nitko od muškaraca neće patiti što na svijet ne može donijeti dijete (muško ili žensko) na način kako to donosi majka, a isto tako ni žene ne mogu patiti za tim da sudjeluju u začeću djetešca na način muškaraca. Svatko ima svoj način sudjelovanja u začeću, a opet bez Boga Stvoritelja nema ništa… Ovdje je s jedne strane nemoć jezika, a s druge strane naša nemoć shvaćanja istine u svjetlu Božje misli i djela.
U svemu ovome možemo vidjeti i Božji odabir u Isusu i Duhu Svetome Dvanaestorice apostola za službu svećeničku u Crkvi… Gospa je izabrana da bude Majka Spasiteljeva. Ona je duhovna Majka svih vjernika. Uzorom je svim vjernicima i potiče muškarce i žene na mnoge važne životne uloge za Crkvu u duhu svojih darovanih mogućnosti, jer opasno je preuzimati nešto što nije u Božjoj stvoriteljskoj zamisli koju otkrivamo na primjeru jabuka – jabuka, kruška – kruška.
BOG SIN. Bog je prije nego je išta stvorio rodio svoga Sina, svoju Riječ (Logos) po kojoj je sve stvoreno, a poglavito čovjek u ovakvu obličju, s tijelom i dušom, i to muško i žensko.
To je prvo Sinovo rađanje. Nakon što je Bog stvorio svijet i čovjeka u njemu, odlučio je u jednom povijesnom trenutku, eto prije dva milenija, roditi Sina u vremenu i prostoru, koji će biti u svemu jednak ljudima osim u grijehu. To je Sinovljevo drugo rođenje. I taj Sin, Druga Božanska Osoba, Isus Krist bit će začet u utrobi nazaretske djevice Marije po Duhu Svetome, te bit će rođen u liku čovjeka, jer je u liku čovjeka rođen prije vjekova, a sada u vremenu također u tome povijesnom i vremenskom liku. On će pokazati ljudskim licem lice Boga Oca koji će skupa sa Sinom poslati čovjeku, svijetu i Crkvi Boga Duha Svetoga. Više će u svome životu čovjekovati nego “bogovati“, jedino prigodom uskrsnuća i uzašašća na nebo očitovat će svoju Božansku moć, što će biti u nekom smislu njegovo treće rođenje!
Ostaje mu još pojavak na kraju svijeta i povijesti. Sve je ovo učinjeno da bismo mi ljudi postali Obitelj Presvetog Trojstva na zemlji i jednom na nebu… Marija je začela po Duhu Svetom i rodila Sina Božjega. Sv. Josip je služio Mariji i Sinu Božjem. I mi s Josipom, u ovoj godini njemu posvećenoj, kao i u svakoj ostaloj, služimo iskreno svome Bogu u svojim darovanim ulogama. A život čovjekov je također jedinstvo i trojstvo.
BOG DUH SVETI. Na blagdan Duhova slavimo Duha Svetoga. Duhovi su očitovanje Duha i razlijevanje Duha u srcima ljudi da se učvrste u svojim izvornim darovima. Gdje god se to zbiva, događaju se Duhovi. Zapravo, ostvaruje se potpuna teofanija, objavljenje Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetog. Bog ne želi da njegov Duh lebdi samo nad vodama, iznad svijeta i ljudi, nego u Crkvi, nad ljudima i u ljudima, u ljudskim srcima i umovima. Duh pomaže čovjeku, a poglavito Crkvi, da sačuva čistu istinu o Presvetom Trojstvu, o Crkvi koja je djelo Presvetog Trojstva, o sakramentima, o istini, ljubavi i drugo. Duh je u dušama kako bi poticao na istinu o svijetu, Bogu, čovjeku. Onaj tko otvori svoje srce Duhu, postaje duhovan i postupno savršen, svet. Postaje Duhov, Kristov i Očev, odnosno postaje član Presvetoga Trojstva. Ustvari, pobožanstvenjen je. Kršćane sv. Pavao naziva svetima, jer su primili sakramente krštenja, svete potvrde i ostale svete Tajne. Bez Duha Svetoga nemoguće je biti svet, niti je moguć život ičega na svijetu, a pogotovo život čovjekov.
Mi jednostavno kažemo: Bog Otac je stvoritelj, Bog Sin je otkupitelj, a Bog Duh Sveti je posvetitelj. To je određena formula po kojoj iskazujemo, očitujemo svoju vjeru u Presveto Trojstvo ali i svoje znanje, koje je još uvijek ograničeno unatoč mnogim činjenicama što ih znamo. Mi o Bogu nikad nećemo sve znati u ovome svijetu, jer nam to nije omogućeno. No, dostatno znamo da možemo svojim životom slaviti i hvaliti Trojstvenoga Boga i svoj darovani život u liku muška i u liku ženska, što je isto, a ipak nije isto, ali je na istoj razini vrijednosti i vrednovanja osoba, jer smo postali od Boga koji je u sebi Otac i Majka, a nazivamo ga samo Ocem. Svi smo pozvani djelovati sukladno Duhu Svetome, odnosno Trojstvenom Bogu.
Don Ilija Drmić
