Nedjelja kojoj idemo u susret, 13. kroz godinu – C, pred nas donosi odlomak iz Lukina evanđelja koji je naslovljen Negostoljubivi Samarijanci (Lk 9,51-62). Već sam naslov budi u nama prve reakcije i neugodnosti pitajući se kako to, zašto i zbog čega to da su negostoljubivi. Gostoljubivost je oznaka Božjih stvorenja ljudi, a ne negostoljubivost. Pitamo se da ta njihova negostoljubivost nije plod nečijega krivoga stava i možda izrugivanja iskazane gostoljubivosti ljudima koji su je prihvatili ali i izrugali, izigrali. Je li njihova nastala negostoljubivost odgovor na nečiju prijevaru tih ljudi pa su se opametili i postali oprezni? Već se i mi sami vidimo u svemu ovome i motrimo svoju opreznost kad primamo nekoga u goste jer smo bili prevareni zbog neiskazanoga gostoprimstva, čak nas je to koštalo i zdravlja. Sve ove akcije i reakcije među ljudima plod su djelovanja sotone koji stvara lažna gostoprimstva i negostoprimstva. Ljudi se u svemu tome gube u svome dostojanstvu, a vrag blista, cvjeta u svojoj stvarnoj bijedi i jadu. Kad je riječ o Bogu, o Isusu, o Duhu Svetom, onda ne smije postojati dvojba i zauzimanje stava negostoljubivosti i usto neprijateljstva, jer je to suprotno Bogu i svemu Božjem, kao i onima koji su Božji ovozemaljski suputnici i budući stanari.
U evanđeoskom odlomku evanđelist piše da je Gospodin, poslavši glasnike pred sobom u određeno samarijsko selo, krenuo sa svom odlučnošću prema svetome gradu Jeruzalemu. Glasnici su otišli i došli u to samarijansko selo da mu priprave mjesto. Međutim, ti stanovnici Samarijanci iz toga sela nisu primili Isusa, a razlog je što putuje u grad Jeruzalem prema kojemu oni očito nisu bili nakloni iz nekih svojih razloga. Dvojica Isusovih apostola, dvojica braće Jakov i Ivan, predložili su Isusu da im on dopusti, te da oni reknu Bogu Ocu “neka oganj siđe s neba i uništi ih“.
Ovdje se valja sjetiti Druge knjige o Kraljevima, u kojoj se govori o proroku Iliji Tišbijcu, kojemu je kralj poslao pedesetnika s pedesetoricom svojih ljudi, a on se smjestio na vrh brijega. Proroku je rečeno kako mu je kralj naredio da siđe s brda. On je nato odvratio: “Ako sam čovjek Božji, neka oganj siđe s neba i neka te proguta, tebe i tvoju pedesetoricu.“ I to se zaista dogodilo. Stigla je i druga skupina kraljevih ljudi, ali i njih je progutao oganj s neba. Poslana je i treća skupina, čija su dva pedesetnika pred prorokom prignula svoja koljena i isto ga zamolila, ali nebeski oganj progutao je i oba pedesetnika s njihovom pedesetoricom. Tada se pojavio anđeo Božji koji je Iliji rekao da siđe s brda i da se ne boji. On se ustao i sišao s njim pred kralja, te mu je rekao da će umrijeti jer je slao glasnike poganskom bogu ekronskom Baal Zebubu po savjet (usp. 2 Kr 1,9-16). Uzrok spaljivanju je odbijanje pravoga Boga, a uzrok traženja ognja s neba dvojice rođene braće, Isusovih apostola jest odbijanje Druge Božanske Osobe Sina Božjega. Međutim, Krist je to odbacio prekorivši spomenute apostole, a potom su se uputili u drugo samarijsko selo.
Samarijanci se povezuju s pokrajinom u Izraelu Samarijom. Hebrejska riječ kojom se njih imenuje prevedeno znači Čuvari Zakona. Samarijanci sebe smatraju Bene Yisrael – Djecom Izraela i suvremenim nazivom za Židove – Yehudim. U Drugoj knjizi Kraljeva tvrdi se da Samarijanci potječu od onoga stanovništva Izraela što je nastalo u Babilonskom sužanjstvu miješanjem s poganskim narodima. Njih je pri kraju Rimskoga Carstva (pad 4. rujna 476. po. Kr.) bilo više od jednoga milijuna, nestajali su u raznim ratovima i prelazili na islam, a danas ih je oko desetak tisuća.
Kod Mateja imamo u onoj rečenici o poslanju Dvanaestorice Isusovu zabranu: “K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite!“ (Mt 10,5). Iz nje se vidi stvoreno raspoloženje među apostolima i Isusom koji žele da ovakvi pojedinci i skupine ljudi najprije dozriju za uljudbu, a onda će dobiti sve što im je potrebno za njihovu životnu nadogradnju u smislu vjere i svega drugoga što sa sobom donosi riječ Božja i djela njegova, što ih je Isus činio.
Ovdje se valja sjetiti ozdravljenja deset gubavaca, što se dogodilo za vrijeme Isusova putovanja u Jeruzalem i u trenutcima prolaska između Samarije i Galileje prigodom ulaska u neko selo. Tom zgodom došlo mu je u susret deset gubavaca, koji su bili u karantenu i pod svećeničkom paskom. Kad su zamijetili Isusa, zaustavili su se radi odstojanja i zavapili su ovim riječima: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Isus je, ugledavši ih onako teško zaražene i zahvaćene od kužne bolesti, rekao im da idu i pokažu se svećenicima. I tijekom njihova hoda dogodilo se potpuno ozdravljenje za što je Isus znao, a oni nisu, pa su se zacijelo neki od njih pitali o tome smiju li tako zaraženi prijenosnom bolesti ići k svećenicima u Jeruzalem koji je pun naroda, ali na Isusovu riječ oni su išli i usput se neopisivo radovali ozdravljenju. Radost je bila tolika da je samo jedan izrazio Isusu zahvalnost za to neobično i nesvakidašnje ozdravljenje. I taj koji je iskazao zahvalnost bio je Samarijanac, da li iz toga sela ili nekoga drugoga samarijskog sela, nije važno. Isus je samo ustvrdio da su se očistila od gube desetorica, pa se pitao gdje su ona devetorica. I tada je Isus rekao: “Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ U kolektivnoj svijesti su samarijanci još bili tretirani kao tuđinci, a ovoga zahvalnoga Samarijanca spasila je njegova iskrena abrahamovska vjera.
Isus je ispripovijedao i zgodu s milosrdnim Samarijancem jednom zakonoznancu koji dobro poznaje Božje zapovijedi. Naime, neki čovjek putovao iz Jeruzalema u Jerihon i na putu su ga uhitili razbojnici, svukli ga i izranili do mrtvila, te pobjegli. Tim putem prolazilo je najprije svećenik, koji ga je vidio i nastavio svoje putovanje, a tako i levit. Poslije njih dvojice naišao je neki Samarijanac sa svojim živinčetom. Vidjevši ga u ranama, sažali se, pristupi mu, te mu rane zali uljem i vinom, a potom ih povije. Stavio ga je na živinče i odveo ga do prvoga gostinjca, te ga predao vlasniku sa zamolbom da se skrbi za ovoga ranjenoga čovjeka. Dao je dva denara gostioničaru i zamolio ga da se pobrine za njega, a ako što više potroši, dat će još novca kad se bude vraćao.
Nakon ispričane ove zgode Isus je upitao zakonoznanca o tome što mu se čini koji je od navedene trojice: svećenik, levit, Samaritanac, bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike. Zakonoznanac je rekao da je to onaj koji mu je iskazao milosrđe. A Isus je jednostavno odgovorio: “Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10.29-37). Dobro zvuči i u svijesti ječi neizrečena Isusova rečenica prije ovoga naputka da i on ide i tako čini, a ona zacijelo glasi: Dobro si zaključio da je veličina one osobe koja iskazuje milosrđe, ljubav, gostoprimstvo, koja pomaže u raznim nevoljnim stanjima svojim bližnjima. Odatle i naziv Samaritanac za svakoga tko čini dobro drugima, a napose u nevolji.
Ovdje ćemo spomenuti i onaj razgovor sa Samarijankom u samarijskom gradu Siharu, pokraj imanja što ga je Jakov dodijelio svojemu sinu Josipu, gdje se nalazio i Jakovljev zdenac. Isus je umoran od puta i žedan sjedio na zdencu. Kad je stigla Samarijanka, zatražio je od nje da zagrabi malo vode iz bunara i da se napije. Na kraju ona je razglasila radosnu vijest o Mesiji svojim sunarodnjacima koji su na kraju prigrlili Isusa (usp. Iv 4,1-42). A kod istoga evanđelista stoji na drugom mjestu i ovo zapisano: “Odgovoriše mu Židovi: ‘Ne kažemo li pravo da si ti Samarijanac i da imaš zloduha?“ Na njihovo krivo predstavljanje Isusa da je Samarijanac, on se nije osvrtao niti pobijao govoreći da on nije Samarijanac, nego Nazarećanin. Ovoga je pun život da jedni druge krivo predstavljamo i prosuđujemo, ne toliko da nas netko zamijeni s nekim, pobrka ime, mjesto i sl., nego krivo natovare druge činjenice s kojima nemamo nikakve veze ili ako je nešto naša slaba točka, onda se ne treba naglašavati nego valja priskočiti u pomoć da je se oslobodimo. Iz ovoga valja izvući ovu evanđeosku pouku za pravilno ponašanje i zauzimanje ispravna stava prema drugima, pa makar bio neprijatelj. No, Isus se osvrnuo na ono drugo govoreći: “Ja nemam zloduha, nego častim svoga Oca, a vi me obeščašćujete.“ (Iv 8,48-49). Jedni ga prihvaćaju i časte, a drugi ga obeščašćuju. Tako je i dandanas s onima koji su Kristovi sljedbenici. Početak je bio s negostoljubivim Samarijancima, a završetak s gostoljubivim Samarijancima. Don Ilija Drmić
