Kulturne rute Vijeća Europe, pa i one UNESCO-a, neiskorišten su izvor novih mogućnosti za popularizaciju kulturne i prirodne baštine BiH, ali i za razvoj pojedinih grana njezinog gospodarstva.
Posebni se potencijali u njihovom formiranju i usavršavanju odnose na održivi društveni razvoj u oblasti turizma, obrta i drugih djelatnosti, te na povezivanje s akterima u europskim i drugim zemljama koji imaju značajna iskustva i uspjehe na tim poljima. Kulturne rute Vijeća Europe (VE), koje se nekada nazivaju i Europskim kulturnim rutama, utemeljuju se certifikatom koji VE dodjeljuje mrežama koje promoviraju europsku zajedničku kulturu, povijest i sjećanje.
Ove rute moraju promovirati neke od temeljnih vrijednosti VE, poput demokracije, ljudskih prava i interkulturne razmjene putem kulturnog turizma. Rutu mogu uz odgovarajuće uvjete utemeljiti pravne osobe iz barem tri članice VE, a mogu im se priključiti i akteri iz ostalih zemalja svijeta, čime se stimulira globalno kulturno umrežavanje europskih i ostalih zemalja. Program kulturnih ruta je pokrenut 1987. godine, a njime se od 1998. godine upravlja iz Luksemburga, iz Europskog instituta za kulturne rute.
U ovome i tri naredna teksta bit će predstavljene kulturne rute Vijeća Europe i UNESCO-a u BiH i susjednim zemljama, kao optimalan model za umrežavanje lokalnih samouprava, viših razina vlasti, te ostalih relevantnih društvenih aktera unutar BiH, ali i s akterima iz susjednih i drugih europskih, pa i izvaneuropskih država, s ciljem planskog razvoja kulturnih kapaciteta i njihovog stavljanja (i) u funkciju turizma i drugih s kulturom povezanih djelatnosti. Razvoj kulturnih ruta pruža i dodatne mogućnosti za zajedničko apliciranje na europske i druge raspoložive fondove.
Bosna i Hercegovina je već članica jedne od ruta posvećenih povijesti umjetnosti. U pitanju je Staza Željeznog doba Podunavlja (Iron Age Danube Route) utemeljena 2021. godine, čije je središte u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Ostali partneri ove rute iz Hrvatske su Centar za prapovijesna istraživanja iz Zagreba, Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Općina Kaptol iz Požeško-slavonske županije, UNESCO svjetski geopark Papuk (Voćin, Virovitičko-podravska županija), Turistička zajednica Požeško-slavonske županije, Turistička zajednica Zlatni Papuk (Velika, Požeško-slavonska županija), Muzej grada Sveti Ivan Zelina iz Zagrebačke županije i Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje, također iz Zagrebačke županije.
Jedini partner iz BiH je za sad Općina Posušje, Županija zapadnohercegovačka. Željezno doba u okolici Posušja očituje se kroz nekoliko otkrića koja datiraju u ovo razdoblje. Brdsko-planinski reljef od davnina je privlačio ljudske zajednice na ovo područje. Smatra se da su na ovom području živjeli Delmati, u utvrđenim naseljima i utvrdama kojih ima na desetke. Utvrde su građene oko kraških polja na dominantno istaknutim položajima koji su kontrolirali okolni prostor. Od lokaliteta koji pripadaju Željeznom dobu na području općine Posušje, važno je spomenuti Vir i Petroviće u Rakitnu. Hitna je potreba za detaljnijim istraživanjem ovih lokaliteta koji nisu važni samo za Posušje, već i za širu regiju, koja ima veliki potencijal za kulturni turizam.
Pored partnera iz Hrvatske i BiH, u ovu je rutu uključeno i 12 partnera iz Slovenije, šest iz Austrije, pet iz Mađarske, te po jedan iz Bugarske i Njemačke. U pitanju su fakulteti i njihovi odsjeci, znanstveni instituti, muzeji, parkovi prirode i zaštićena arheološka nalazišta, te jedinice lokalne samouprave. Ova ruta se bavi krhkim, no vrlo atraktivnim i impozantnim prapovijesnim arheološkim fenomenom, krajolicima Željeznog doba. Karakterizirani monumentalnim strukturama, kao što su groblja pod tumulima, ravna groblja, visinska utvrđena naselja te oppide, kao i elementima koji ukazuju na složenu organizaciju prostora, krajolici Željeznog doba pripadaju razdoblju između 9. i kraja 1. stoljeća pr. Kr.
Na mreže i veze između regionalnih kulturnih skupina u tim su razdobljima u velikoj mjeri utjecale riječne mreže Dunava i njegovih pritoka. Željezno doba je razdoblje obilježeno izvanrednim primjercima pokretne baštine kao i nematerijalne baštine, predstavljenim u brojnim muzejima Podunavske regije uključujući najvažnije regionalne i nacionalne institucije. Oni pokazuju dugu zajedničku povijest istraživanja u mnogim od ovih regija koja su bila pomalo prigušena razvojem u drugoj polovici 20. stoljeća. Povezujući sve ove izvore znanja, ova transnacionalna mreža podržava, predstavlja i promovira ovu regiju kao dio širih europskih kulturnih fenomena.
Pored razvoja ove rute u smislu poboljšanja kvalitete ponude već postojećih lokaliteta, te osmišljavanja novih sadržaja na njima, veliki potencijal leži u njezinom širenju na južne dijelove Hrvatske, koji su u Željeznom dobu također bili naseljeni Ilirima kao nositeljima njegove kulture, ali i na ostale dijelove BiH, u kojima su se razvijale Glasinačka kultura sa središtem kod Sokolca na Romaniji (raširena na širem prostoru Balkana), te Srednjobosanska kulturna grupa sa središtem u slivovima Vrbasa, Bosne i Lašve.
Baština prapovijesne umjetnosti BiH mogla bi se valorizirati i uključenjem subjekata iz naše zemlje u rutu Staze prapovijesne kamene umjetnosti osnovanu 2010. godine, u koju nisu uključeni subjekti iz naše regije. Njeno je središte u Santanderu, u Španjolskoj, a članovi su joj 44 subjekta iz Španjolske, Francuske, Portugala, Italije, Finske i Norveške, ali i Azerbajdžana i Gruzije,. Obzirom na bogatstvo nalazišta iz Kamenog doba u BiH, ali i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, uključivanje u ovu rutu bi moglo snažno doprinijeti regionalnom povezivanju subjekata nadležnih za baštinu u toj oblasti, te lokalnih zajednica na čijem su teritoriju nalazišta. Općenito, prapovijesna umjetnička i uopće kulturna baština može biti od velikog značaja za razvoj kulturnog turizma u BiH i okruženju, obzirom da niti na koji način nije povezana s mogućnim identitetskim sporovima koji opterećuju pojedine segmente baštine iz kasnijih povijesnih perioda.
To, međutim, ne znači da se suradnja u okviru BiH, kao i s zemljama okruženja ne može razvijati suradnja na valorizaciji kroz kulturne rute kulturnog nasljeđa iz kasnijih perioda. Akteri iz susjedne Srbije su, primjerice, dionici dviju takvih ruta, posvećenih nasljeđu izrazito relevantnom i za BiH i Hrvatsku. Središte rute TRANSROMANICA utemeljene još 2007. godine je u Magdeburgu, njemačka savezna država Sachsen-Anhalt, a u njoj je okupljeno ukupno tri partnera iz Njemačke, dva iz Portugala, Španjolske, Austrije i Italije te po jedan iz Francuske, Srbije, Rumunjske i Slovačke.
Obzirom na rasprostranjenost romaničke sakralne umjetnosti, posebice arhitekture, diljem srednjovjekovne Europe, ova bi se ruta svakako mogla širiti dalje. U Hrvatskoj, primjerice, ima izvanrednih primjera romaničkog graditeljstva, prije svega u gradovima Dalmacije, ništa manje impozantnih od primjera Raške škole u Srbiji koji su uvršteni u ovu rutu. U BiH bi svakako na nju mogle biti uvrštene crkve, kako pravoslavne iz poznog Srednjeg vijeka u sjeveroistočnim dijelovima zemlje (između donjih tokova Drine i Bosne), tako i katoličke i pravoslavne iz Hercegovine i drugih dijelova Dinarskog pojasa izgrađene u otomanskom pa i kasnijem periodu, a koje svojim temeljnim značajkama konvergiraju romaničkom stilu.
Srbija je također uključena u rutu Mreža secesije (Art Nouveau) osnovanu 2014. godine, čije je središte u Briselu, a okuplja partnere iz po tri grada u Njemačkoj i Španjolskoj, po dva u Francuskoj, Belgiji i Mađarskoj, te po jednog u Italiji, Austriji, Srbiji, Latviji, Rumunjskoj, Sloveniji, Portugalu, Norveškoj, Švicarskoj, kao i u izvaneuropskoj Kubi. Hrvatska nije dio ove rute, unatoč značajnom broju istaknutih hrvatskih umjetnika koji su pratili i razvijali ovaj stil (slikari Vlaho Bukovac, Bela Čikoš Sesija, Mirko Rački, Tomislav Krizman i Robert Auer, kipari Robert Frangeš Mihanović, Ivan Meštrović, arhitekti Rudolf Lubynski, Aladar Barany, Ignjat Fischer, Dionis Sunk, Viktor Kovačić, Kamilo Tončić-Sorinj) te mnogobrojnih građevina koji su u njemu izgrađeni širom zemlje.U BiH također, posebice u većim gradovima, ima mnogih građevina koje su u tom stilu podignute za vrijeme austrougarske vlasti, što pruža mogućnost uključivanja u ovu rutu lokalnih vlasti i institucija nadležnih za očuvanje ove vrste kulturne baštine.
Najzad, pored uključivanja BiH u već postojeće kulturne rute posvećene umjetničkoj baštini iz različitih perioda povijesti, trebalo bi inicirati i osnivanje novih, posvećenih baštini više specifičnoj za našu zemlju i njene susjede. Primjerice, mogućna Ruta europske srednjovjekovne kamene baštine mogla bi uključiti stećke, koje su BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora zajednički uspješno kandidirale za uvrštenje na popis UNESCO-ve zaštićene baštine, te bi mogle i skupa inicirati formiranje takve rute koja bi okupila i partnere iz drugih europskih zemalja. Pored toga, mogućna je i Ruta europske epigrafske baštine, na kojoj bi se s punim pravom mogle naći Kočerinska, Drežnička i Humačka ploča, kao i slični artefakti iz susjednih zemalja.
