Silvije Begić iz Posušja trenutačno je prava zvijezda u Rusiji. Sjajni defenzivac igra u Rubinu koji je u vrhu ruske lige, a nakon što smo ga nedavno s nekoliko pitanja uhvatili za jedan sportski intervju, ovih dana, kad je uhvatio više vremena, Begić je za Večernji list pričao, osim o nogometu, i o životu u Rusiji, hladnim zimama, impresivnom gradu Kazanju…
Silvije, kako je tekao vaš put od mlađih kategorija Imotskog, preko svog Posušja i hrvatskih terena do snažne ruske lige?
Moj nogometni put tekao je postupno od nižerazrednih liga pa sve dosad. Počeo sam, naravno, u rodnom gradu Posušju u mlađim uzrastima, nastavio u Imotskom, da bi seniorski nogomet također počeo u Posušju. Nakon toga igrao sam u 3. hrvatskoj ligi, točnije u Kamenu iz Ivanbegovine (općina Podbablje), da bih se nakon jedne sezone preselio u Rudeš 2. hrvatsku ligu. U Rudešu sam se zadržao dvije godine i nakon druge sezone preselio u tadašnjeg novog prvoligaša Intera iz Zaprešića. U Interu sam igrao dvije godine prvu ligu i nakon druge sezone odlučio otići u Rusiju, točnije u Orenburg klub koji je tada igrao 2. rusku ligu. S njima sam osvojio prvenstvo i ušao u prvu ligu, gdje sam igrao najbolji nogomet u karijeri, što je završilo transferom u Rubin iz Kazanja u kojem sam sad. Mogu reći da je moj put pravilan od samog početka, išao sam stepenicu po stepenicu, gradio se kao igrač, ali i kao čovjek, što je danas jako važno u svijetu sporta. Što se sadašnjeg kluba Rubina tiče, sve je na visokoj profesionalnoj razini. Veliki klub s velikom tradicijom jako dobro organiziran s vrhunskim uvjetima za rad. Sve ono što jedan klub na visokoj razini treba imati, to ima i Rubin.
Biti u momčadi tjedna u jednoj Rusiji, najvećoj državi svijeta, a već sada tvrde da ste jedan od najboljih defenzivaca, zasigurno je velika čast?
Za svakog sportaša, pa tako i mene, velika je čast dobiti neko priznanje i sretan sam zbog toga, posebno nakon velike ozljede gdje sam pauzirao cijelu prošlu sezonu. To mi je poticaj za dalje. Pa ne bih rekao da sam trenutačno jedan od najboljih defenzivaca jer, kažem, nisam dugo igrao i vraćam se nakon duge stanke. Trebam još raditi da bih se vratio na razinu gdje sam stvarno bio jedan od boljih na toj poziciji, na pravom sam putu.
U pripremi za intervju čitali smo da je Kazanj grad star čak 1015 godina, da je u II. svjetskom ratu postao gospodarsko središte Rusije dok se branila od III. Reicha, ali i da temperature nisu nimalo prijateljske. U zimskim mjesecima znaju biti i do -18, a ljeti ne prelaze +20. Kako se jedan Hercegovac navikava na sve to jer kod nas u srpnju “gori asfalt”?
Da, Kazanj je povijesni grad, veliko gospodarsko središte Rusije, a i grad sporta. Što se klime tiče, snijeg pada već početkom listopada, ali na to sam se već navikao jer je klima slična onoj u Orenburgu, temperature su podnošljive i nisam osjetio da su zime puno hladnije od onih kad dođem u Hercegovinu, u Posušje u prosincu, i kad zapuše jaka bura, a ljeta su svakako ugodnija od onih u Hercegovini (smijeh).
Što vas je posebno impresioniralo u Kazanju?
Kazanj me kao grad pozitivno iznenadio. Čist je i među najsigurnijim gradovima u Rusiji. Ima jedinstvenu arhitekturu, a posljednjih godina dosta je obnovljen. Izgrađeni su parkovi, stadioni, staze za bicikliste, ceste, mostovi… i nije čudo da je na listi najpopularnijih turističkih destinacija. Grad je u kojem se osjeća utjecaj raznih kultura, što mu daje dodatno bogatstvo. Moram spomenuti da je to i studentski grad, da ima dosta dobrih restorana i općenito sve što bi jedan (takav) milijunski grad trebao imati.
Već ste tri godine u Rusiji, jeste li se naviknuli na tamošnji mentalitet i tko vam od obitelji i prijatelja čini život lakšim u toj zemlji?
Za Ruse postoje predrasude da su hladni, ali tijekom ove tri godine u Rusiji moje je iskustvo drugačije. Ljudi su jako susretljivi, ljubazni i otvoreni, tako da se nije bilo teško naviknuti. Svakako bez potpore obitelji, roditelja, braće i sestre, prijatelja i moje djevojke bilo bi puno teže, ali, hvala Bogu, uvijek sam imao njihovu potporu i to mi je olakšalo život u inozemstvu.
Ruski klubovi izuzetno cijene Hrvate. Vrijedi spomenuti Vedrana Ćorluku, Dejana Lovrena, Nikolu Vlašića pa sad i vas. Očito postoji nešto u našem stilu igre što im se sviđa?
Da, trenutačno su Hrvati najbrojniji stranci u ligi. Ali ne samo u Rusiji. Hrvati kao nogometaši cijenjeni su svugdje u svijetu. Drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, mislim da je to dovoljno da bi nas se toliko cijenilo.
Za defenzivca ste relativno mladi, vraćate odličnu formu, glavna ste karika obrane trenutačno šestoplasiranog ruskog tima pa se nameće logično pitanje, očekuje li se poziv za reprezentaciju Hrvatske?
Naravno da bi mi to bila velika čast i ostvarenje sna, ali trenutačno ne razmišljam o tome. Fokusiran sam samo na Rubin. Možda u neko buduće vrijeme, tko zna.
Tko su vam nogometni uzori?
Iskreno, nisam nikad imao nekog svog nogometnog uzora, ali spomenuo bih Cristijana Ronalda zato što je pravi primjer mladima što se tiče nogometa, a i sporta općenito.
Čekaju vas, nadamo se, još duge godine igranja u Europi i na najvišoj razini, no, za kraj, postoji li plan da se, makar u Maldinijevim godinama (igrao do 41.), vratite u rodno Posušje?
(Smijeh) Znate da bi svaki igrač volio završiti karijeru tamo gdje je sve počelo. Ja sam počeo u Posušju, prema tome, volio bih se jednog dana vratiti kući i tu završiti karijeru.
vecernji.ba
