U ovoj 26. nedjelji kroz godinu (27. rujna 2020.) razmatramo o Isusovoj prispodobi o dvojici sinova, koju donosi samo Matej (Mt 21,28-32). U ovome tjednu na spomendan sv. Jeronima 30. rujna otpočinje Godina Riječi Božje, što su je proglasili naši biskupi imajući u vidu odluku pape Franje od 30. rujna 2019. također na spomendan sv. Jeronima o uvođenju 3. nedjelje kroz godinu kao Nedjelje Riječi Božje.
Ta Godina će završiti na Jeronimovo 2021. god. Isus otpočinje svoju prispodobu ovom upitnom retoričkom rečenicom: A što vam se čini? Ovom rečenicom postavio ih je u promišljanje o onome o čemu im želi neke činjenice izložiti o ponašanju dvojice sinova i svih koji su njima slični svojim postupanjem.
Naime, neki čovjek imao dva sina. Najprije priđe prvome i zamoli ga da ode toga istoga dana na posao u vinograd. Sin je odgovorio niječno, ali nakon što je promislio o svome negativnom odgovoru svome dobrome ocu, koji to nije očekivao a nije ni zaslužio jer je u pitanju ekonomsko, gospodarsko dobro cijele obitelji, predomislio se i otišao je na rad u vinograd. Taj posao nije samo očev nego cijele obitelji, pa prema tome treba ga i valja ga obaviti u vinogradu, a na dobro je i svakom pojedincu iz obiteljske zajednice i, naravno, cijeloj obitelji.
Potom je otac prišao drugome svome sinu i naredi mu da ode u vinograd na rad. Ovaj sav radostan očituje spremnost na posluh i na sam rad, ali nije otišao. Što se u njemu promijenilo, i to najednom, teško je razumjeti. Je li u pitanju neki novi iskrsli posao koji je prije nekome obećao zaboravivši prilikom obećanja ocu ili se zbilo nešto slično, a možda nije niti jedno niti drugo, nego jednostavno mladenački hir povezan s neodgovornošću i neposluhom, a ovo bi trebalo biti na prvome mjestu u njegovu životnom stavu, jer izvršenje očeve zapovijedi ne bi smjelo ništa drugo odgoditi.
koji su u dvojbi glede posluha i rada u vinogradu
Nakon što je izložio ovu prispodobu, Isus je upitao svoje slušatelje o tome tko je od dvojice sinova izvršio svoju obvezu u odnosnu prema ocu. Odgovor je bio da je onaj prvi sin izvršio volju očevu, što uistinu i jest unatoč njegovu prvotnom stavu da neće na posao u vinograd, a domalo se ipak opredijelio i otišao je u vinograd na rad. Nadvladao je samoga sebe, pobijedio je svoje osjećaje u razmaku od emocija izrečenih u obliku neću do osjećaja iskazanih u glagolskom obliku hoću. Ova pobjeda u karakteru što je povezano i s vražjim iskušenjima da ne posluša oca protivno Božjoj zapovijedi o posluhu ocu, a zapovijed u cijelosti glasi: “Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!“ (Usp. Izl 20,12).
Drugi sin je izigrao oca svojim stavovima koji su između hoću i konačno neću. On je povrijedio Božju zapovijed o poštivanju oca, odnosno svojih roditelja, oca i majke. Zbog toga će imati i posljedice, morat će se pokajati za taj učinjeni grijeh neposluha. Ravnovjesje se mora uspostaviti između volje očeve iskazane u zapovijedi da sin ode u vinograd na rad i sinovljeva posluha izvršena radom u vinogradu. Nemoguće je s oduševljenjem prihvatiti volju očevu o radu u vinogradu što je dobro cijele obitelji i izvor godišnjih prihoda, koji se ne smiju zanemariti i preskočiti neradom. O neradu ovisi gubitak prihoda što se ubiru u vinogradu. Zato je vrlo važna i odgovorna očeva zapovijed o radu, te je valja poštivati i izvršiti. Onaj tko je odgovoran za dobro postojanje obitelji i njezina gospodarstva, u ovom je slučaju otac sa svojim sinovima, od kojih jedan najprije neće pa onda hoće, a drugi hoće pa neće. Božja je želja da naš odnos prema očevoj zapovijedi bude izražen riječju hoću, jer je to jedini pravi put do uspjeha i dobra vlastite obitelji, a potom i općega dobra jer se pojedinačno dobro uklapa u opće dobro, te tako usklađeno i raspoređeno dobro vodi napretku obitelji i društva u cjelini.
Ovdje se može primijeniti misao proroka Izaije: “Jahve reče: ‘Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba.“ (Iz 29,13).
Poslije svega ovoga Isus je svojim slušateljima, među kojima smo i mi 21. stoljeća, rekao prijekore vrlo oštrim usporedbama s carinicima i bludnicama, tim skupinama koje su bile veoma omražene od najvećeg broja tadašnjih žitelja. Naime, ondašnji vjernici Dekaloga – Deset zapovijedi, u kojem se traži posluh svojim roditeljima, ocu i majci, sebe izdižu iznad carinika i bludnica, a sami krše ne samo jednu zapovijed o posluhu nego krše ih sve. Stoga ih Isus prekara da će ih upravo ti odbačeni i omraženi carinici i bludnice, koji se stide svojih pogrješaka i prekršaja za što se i iskreno kaju, a Bog će im zato oprostiti i jer su Ivanu Krstitelju, Kristovu preteči i Krstitelju upravo oni povjerovali na svemu njegovu svjedočenju i djelu, te su ih tako pretekli u Kraljevstvo nebesko. Njemu ovi nisu povjerovali unatoč tome što su sva ta djela i svjedočenja Krstiteljeva vidjeli. A ovi sinovi što neće, pa hoće, te hoće i neće, bit će kažnjeni zbog neodlučnosti u vršenju volje Boga Oca i svoga roditelja, oca i majke. Njima je upućen poziv na obraćenje kao i svim carinicima i bludnicama, kao i svim ostalim grješnicima.
Možemo se vratiti onoj Isusovoj retoričkoj upitnoj rečenici, a što nam se sve ovo čini u svezi sa sinovima i njihovim stavovima prema vrijednostima života u Bogu, u obitelji, u vjerničkoj zajednici, zatim što i kako gledamo na sve one koji su unaprijed negativno obilježeni zbog svoga života, a naš uvid u njihov život i njihovo unutarnje iskreno kajanje i svu prethodnu borbu protiv grijeha, nije bio cjelovit da bismo svu tu njihovu unutarnju napetost i shvatili. Zato i Isus govori da su mnoge pretekli u svemu, i to ti carinici i te bludnice, a napose u spoznaji volje Božje glede Ivana Krstitelja i njegova navještaja Mesije. Unatoč tome što se to vidjelo i doživjelo, ipak se nije dogodila preinaka u promišljanju i pogotovo u vjerovanju.
don Ilija Drmić
