Ovom prigodom razmišljamo o poruci Isusove prispodobe s naslovom Nepošteni upravitelj (Lk 16,1-13). Motreći svaku riječ parabole zavirujemo u zakutke vlastite svijesti i savjesti, te se uspoređujemo s nepoštenim upraviteljem i svom njegovom situacijom u koju je upao, kao i s time kako se pokušava izvući i opravdati pred svima, a potom nastaviti svoj osobni, obiteljski i društveni život s nakanom da u konačnici dospije i u vječnu nebesku radost. Krist pomaže onda i uvijek.
Isus veli da je u to vrijeme bio neki nepoznati bogati čovjek koji je imao unajmljena upravitelja na svome imanju. On je s vremenom postao nepravednim i nepoštenim upraviteljem. Ta osoba upravitelja je u prispodobi zacijelo bivši rob kojega su oslobodili i potom je postavljen za zastupnika svoga gospodara u poslovanju. Potpisivao je pravno ispravne sporazume o radu i suradnji, imao je ovlasti za rješavanje tih isprava, zatim pripadalo mu je i potpisivanje zadužnica siromašnima radi općega stjecanja nebeskoga blaga kod Boga. Sve se ovo trebalo učiniti u ovome zemaljskom prolaznom životu, a kada nastupi smrt bližnjih, siromaha i ostalih potrebitih ljudi, nije im moguće više pomagati novcima, nego jedino molitvama, a molitve su višestruko učinkovite u svim životnim situacijama.
Taj je upravitelj, odnosno radnik i sluga bio optužen pred svojim bogatim gospodarom, a optužnica je glasila da mu je taj podložnik, obogativši sebe, najednom otpočeo nerazborito rasipati imanje. Stoga je vlasnik pozvao toga svoga suradnika da mu sve lijepo obrazloži što piše u optužnici. On je odmah pri prvome susretu sa svojim radnikom i nepravednim upraviteljem rekao da mu položi sve račune, jer otkad je čuo za njegovo slabo služenje, prestao je biti njegovim suradnikom u radu na njegovu imanju.
Kad je saslušao svu istinu o sebi i svome radu, posebno o nekim nedopuštenim radnjama koje umanjuju gospodarevu ukupnu zaradu, a povećavaju njegovu, odlučio se na novi čin povezan s podmićivanjem svojih podanika i radnika u radu na imanju gospodarevu, kojima nije baš svima bila potrebna takva milostinja jer su oni dobro radili i zarađivali. No, ovaj sluga upravitelj išao je za tim da sebi osigura ugodnu budućnost nakon što ga gospodar smijeni s vodstva i oduzme mu vlast. Nakon razmišljanja o sebi zaključio je da on više nema snage i nije za teški posao i rad poput kopanja, oranja, sijanja, žetve i drugih poljodjelskih poslova, zatim da nije ni za prosidbu zbog nelagode i stida što je proizišao iz sveukupne njegove zakulisne igre i svega drugoga zagonetnoga u njemu i njegovu postupanju s radnicima svoga gospodara.
Stoga je odlučio sljedeće što je i učinio: pozvao je sve dužnike svoga gospodara, jednoga po jednoga. Stigavši mu prvi dužnik, upitao ga je koliko duguje njegovu i svome gospodaru, a ovaj je odgovorio da mu je ostao dužan sto bata ulja, što je oko 2200 litara. Ovaj čovjek je možebitno imao veliki maslinik koji nije dobro urodio, a trebalo mu je ulje jer se zacijelo bavio trgovanjem uljem koje je uvijek bilo vrijedno i na cijeni, što mu je donosilo dobar prihod. Najednom je čuo odgovor od svoga upravitelja i suradnika da uzme svoj račun dobiven od gospodara, potom da sjedne i napiše zadužnicu u visini od pedeset bata ulja. Ostao je zadivljen i začuđen nad ovim dobrotvornim činom prema sebi kao dužniku.
Potom je stigao i drugi dužnik koji je na pitanje, koliko duguje gospodaru, odvratio da je dužan sto kôra pšenice, što je 22.000 “litara pšenice“ (10 bata – 1 homer ili kôr, “teret magarca”, 220 litara). Ovaj mu je nepravedni i nepošteni upravitelj rekao da uzme svoj račun i napiše 80 kôra pšenice, te mu je tako smanjio dug za 20 posto. Čudom se čudio zbog ovoga događaja i divio se ovome upravitelju. Zacijelo je bilo još dužnika kojima je primjereno smanjivao dugove na isti ovaj način, a možda je nekome od njih, pogotovo ako je uočio da je riječ o siromahu, izbrisao sav dug.
Na kraju je bogati gospodar pohvalio svoga nepoštenog upravitelja što je snalažljivo postupio u svojoj neugodnoj životnoj situaciji, koju je sam proizveo svojim nepoštenim djelovanjem tijekom višegodišnjega rada i proizvodnje ulja, pšenice i ostalih namirnica, te pogotovo sada u ovome otpisivanju dugova u određenim postotcima i posve.
Isus je završio ovu prispodobu govoreći da su sinovi ovoga svijeta “snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“ bez obzira na darovanu inteligenciju. Ovu misao susrećemo svakodnevno u našem svijetu među nepismenima, polupismenima, priučenima, učenima i natprosječno inteligentnima.
Ako u gospodaru vidimo Boga, a u nepoštenom upravitelju najprije sebe, a potom i sve ljude koji upadaju u razne i raznovrsne radne i financijske igre, a dozivamo u svijest i glavnoga pokretača Isusa ove misaone parabole pred ondašnjim slušateljima kao i danas pred nama koji je čitamo, onda se možemo vrtjeti u začaranom krugu grižnje savjesti, promišljanja i igara s radom, zaradom, prodajom, posudbama, financijskom i novčanom prosudbom, besplatnim dijeljenjem, darivanjem, zakidanjem, krađom, zavrzlamama, suđenjima i sl. Poruka je da tu liniju zdrave logike shvate i evanđeosku uzvišenu misao prihvate “sinovi svjetla“, tj. oni koji nasljeduju Krista i žive u svijetu sa “sinovima ovoga svijeta“ ali samo pod vidom stjecanja milosti Božje i svih ostalih duhovnih darova uključujući ispravnu i zdravu logiku “igre“ koju slobodno primjenjuju “sinovi svijeta“. No, njihov je interes, želja samo zemaljska vlast, zarada i slast, a “sinovima svjetla“ na prvom su mjestu: dobrota, ljubav, milosrđe, vječnost, a na zadnjem novac, bogatstvo, zarada, profit, dobitak jer su veoma svjesni da smrću ništa sa sobom ne nose, a dok smo u ovome svijetu, dotle nam u umjerenoj mjeri vrijedi sve to bogatstvo bez kojega je nemoguć ovozemni život.
Odmah nakon ove prispodobe slijedi Isusov govor o tome da se ne može služiti dvojici gospodara (Lk 16,9-13), što je ustvari nastavak pripovijedanja o nepoštenome upravitelju, gdje se također na svoj način govori o dvojici gospodara: bogatom gospodaru i nepoštenome upravitelju.
Ovo što je prethodno rečeno o upravitelju koji je sebi stekao prijatelje na temelju logike zarade i stjecanja nepoštenoga bogatstva kroza svoj rad, a onda i dodatno opraštanjem dugova i milosrdnim darivanjem: prvome sto bata ulja duga smanjio ne pedeset, a drugome sto kȏra pšenice duga smanjio na osamdeset, te se tako iskupio i našao u njima prijatelje kod kojih će steći smještaj sa svojom obitelji, što znači da se na lukav i nepošten način spasio nakon progona s uprave zbog loša cjelokupnoga svoga djelovanja na spomenutom gospodarevu imanju. I Isus ponavlja i veli svojima da načine sebi prijatelje po modelu igre spomenutoga nepoštena načina stjecanja bogatstva i trgovanja tim bogatstvom, pa kad toga bogatstva nestane, kada prestane i prođe, da budu primljeni pod vječne šatore. Bog će nagraditi njihovu snalažljivost u ovome prevrtljivom svijetu glede skrbi i borbe za ovozemaljske vrijednosti povezane s tjelesnošću, kao i još veću i jaču snalažljivost duha u pogledu života u nebeskoj zbilji. Ipak je glavna naša marljiva životna borba za pravednim i poštenim stjecanjem bogatstva kao i primjerenim pravednim dijeljenjem siromasima što uključuje i otpisivanje ili umanjivanje nastalih dugova onima koji ih ne mogu vratiti zbog promijenjenih radnih i životnih okolnosti, a pogotovo zarada. Na sve to i više od toga upućuje “sinove svjetla“ ova Isusova usporedba, kojom ne veliča nepoštenoga upravitelja, nego njegovu snalažljivost što je imaju “sinovi svijeta“ kao odliku za prevrtljivu igru u ovome svijetu. I “sinovi svjetla“ trebaju biti prema logici svijeta i zemaljskih igara snalažljivi u ovome prevrtljivom i zamršenom svijetu ali za izbjegavanje zla i grijeha, a postizanje nebeske ljepote.
Ove Isusove riječi, stavove i poglede na tu našu stvarnost slušali su farizeji, srebroljupci, bogataši i negodovali su na sve to. Isus ih je podsjetio da se oni pretvaranjem čine pravednima pred ljudima poput ovoga gornjega upravitelja, ali Bogu koji sve o nama zna ne mogu se lažno pretvarati da su dobri a nisu, da su uzvišeni a nisu, jer ono što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom. Jedino je dopušteno njegovim sljedbenicima primijeniti žustrinu i metodu igre ali ne za propadljivo bogatstvo, nego za nepropadljivo, vječno blago na nebu. Treba dakle, usmjeriti svoju inteligenciju (od 1 do 5 talenata) djelomice prema zemaljskome, a posve prema nebeskome.
Ovu enigmu evanđeoskoga govora najbolje je razriješio kršćanski svetac Asterije Amasijski (350.-410.), a inače je bio pravnik, svećenik, monah, pisac, metropolit. On je poprilici ovako razmišljao. Netko očekujući svoj kraj i prijelaz na drugi svijet i gubeći ovozemaljsku upravu i vlast ne samo nad zaduženim imanjem nego i nad svime u ovozemaljskom životu. Tad se najednom ohrabruje na pothvat prženja, paljenja tereta svojih grijeha i propusta, i to dobrim djelima, bilo otkazivanjem obveza gospodarevim i svojim dužnicima, ili snabdijevanjem siromašnih obiljem svojih prihoda, dajući čak i ono što pripada gospodaru/Gospodinu, kao i na druge načine. Ta je osoba tako stekla mnogo prijatelja, koji će svjedočeći na nebeskom sudu potvrditi njegovu dobrotu, a upravo će sve to njemu osigurati mjesto nebeske sreće.
Iz ovih Isusovih ispripovijedanih savjeta nastale su izreke koje su vrlo dobro zapamćene i tako prenošene s pokoljenja na pokoljenje: “Tko je vjeran u najmanjemu, i u najvećemu je vjeran; a tko je u najmanjemu nepošten, i u najvećemu je nepošten“; “I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?“; “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.“ Ta dvojica gospodara jesu: Svemogući Bog i Bogatstvo. Stoga je zaključak ovih sentencija: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Rješenje je da je potrebno bogatstvo za zemaljski život, a duhovno bogatstvo za nebeski. Don Ilija Drmić
