Slijedi naše razmišljanje o Isusovoj prispodobi Stablo se pozna po plodovima (Lk 6,43-45; Mt 7,17-20; 12,34-35). Isus veli da među stvorenim Božjim stablima u ovome velikom svijetu nema nekoga dobroga stabla koje bi rađalo nevaljalim i trulim plodovima, a ni obrnuto, nema niti ijednoga nevaljala stabla među mnoštvom stabala koje bi rađalo dobrim i slatkim plodovima. I dodaje Isus da se svako stablo poznaje po svojim plodovima i to po obliku, mirisu, okusu, slatkoći, gorčini. I kao primjer navodi da se s trnja ne beru smokve niti se s gloga trga grožđe. Kod Mateja imamo tu istu prispodobu ispripovijedanu tako da se kaže kako je na dobrom stablu i plod dobar, jestiv, a na trulom stablu i plod je truo, nejestiv, a mi dodajemo, ili ga uopće više i nema. I kao zaključnu misao rekao je da se po plodu stabla raspoznaju (usp. Mt 1,33).
U Matejevu evanđelju nalazi se i ovaj odlomak koji je naslovljen Lažni proroci (Mt 7,15-20; Lk 6,43-45). Isus govori upozoravajući sve svoje sljedbenike i navjestitelje njegovih riječi i djela da se valja čuvati u tome životnom djelovanju lažnih proroka koji među ljude dolaze “u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi“. Značenje ovčjega odijela je posve jasno, to je slika osobe koja je blaga, uljudna, razborita, bez zlih namjera i sl. Nasuprot ovoj izreci ovčjega odijela stoji slika vukova grabežljivih koja je posve suprotnoga značenja, jer vuk ima drugu ćud i oštre zbude kao i jake nagone za hvatanjem žrtve, pogotovo kada ga glad na to nagoni. Isus potiče svoje apostole, učenike i sljedbenike da najprije znaju prepoznati te lažne osobe koje izvana imaju jedno lice, a iznutra posve drugo, te da se čuvaju od bilo kakva govorenja pred lažnim prorocima jer će oni sve izokrenuti i zloupotrijebiti, a potom će ih pravedne progoniti onemogućujući im njihovo daljnje djelovanje. Njihovi su plodovi takvi da se vrlo brzo prepoznaju po svojim načinima govorenja i životnoga djelovanja. Na njih možemo primijeniti ove Isusove riječi, koje su primjenjive na tvrtokorne grješnike i otpadnike, a pogotovo na one koji obeščašćuju svetinje. Te riječi glase: “Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.“ (Mt 7,6). Poteške su, ali teže su klevete i progonstva lažnih proroka, lažne braće.
Sada i ovdje imamo Isusov govor kojim se iznosi vrlo zanimljiva tvrdnja da se ne bere grožđe s trnja i s bodljika smokva, što u sebi krije velike istine o ljudskim bolesnim ponašanjima, a te su da ima onih koji bi brali grožđe s trnja i smokve s bodljika baš zbog bolesti svoga uma, čija je slika zbilje izokrenuta. Kod Mateja i Luke piše da se “s trnja ne beru smokve niti se s gloga trga grožđe“, ali je u biti ista misao kod sve trojice evanđelista. Isto tako navodi se da svako dobro stablo rađa dobrim svojim plodovima, a nevaljalo stablo rađa zlim svojim plodovima. Ne može dobro stablo donijeti zle plodove niti može nevaljalo stablo donijeti dobre plodove. Kada stablo više ne može donijeti dobre plodove, onda se ono siječe i spaljuje, te se barem djelomice može iskoristiti za ogrjev ili neke druge korisne oblike uporabe vatre. Inače stabla se prepoznaju po njihovim plodovima, kao i drugim kvalitetama. I još nešto važno. Ne može se dogoditi da smokve niknu na trnju niti grožđe na glogu. No, ako bi netko mislio te sadio i obrađivao trnje pod vidom da mu urodi plodovima smokava, te k tome sadio i uređivao glogove pod vidom da će roditi grožđem, onda je ta osoba izgubila zdravo rasuđivanje, te joj je potrebno liječenje i vraćanje u normalno stanje. A sve ove slike mogu se primijeniti na one koji imaju unutarnju bolesnu potrebu omalovažavanja, progonjenja drugih, koji se maskiraju da izvana izgledaju blage i plemenite naravi, a iznutra riganjem vatre očituju svoju grabljivu vučju ćud.
Isus također svu ovu poruku prispodobe o dobrome i lošem stablu, te njihovim plodovima prenosi na ljudsku zajednicu govoreći da dobar čovjek iz dobra i blaga srca iznosi iz sebe sve svoje dobro: misli, ideje, prijedloge, narise, planove, dobra djela i sve to i više od toga daje nesebično drugima radi njihova dobra. Nažalost, zao čovjek iz svoga zloga srca i uma iznosi zlo dijeleći ga drugima, prenoseći ga na druge da i oni budu zli, te umjesto da siju dobrotu, oni unose u ljudsku zajednicu sve oblike mržnje i zloće (usp. Lk 6,45), poput zapodjenutoga rata na tlu našega kontinenta i to za šaku zemlje.
U duhu ove Isusove misli u sklopu cijele prispodobe o stablima nastavljamo razmišljanje o osebujnom Edenskom vrtu s mnoštvom stabala, što je opisan na početku Svetoga Pisma Staroga Zavjeta. Dobro nam je malo se prošetati između tih mnogih raznorodnih i raznovrsnih stabala, a zacijelo među njima ima onih čiji je dobar urod, a i onih čiji je plod slab jer ih je svladala trulež ili nešto drugo.
Prisjetimo se toga Vrta, u kojem se odigrala drama između zmije/sotone i muža/žene među tim mnoštvom raznovrsnih stabala u sredini toga nevjerojatno lijepoga vrta sa Stablom života, te spoznaje dobra i zla. Bog je Adamu i Evi zabranio ubiranje i jedenje plodova samo s toga Stabla spoznaje, a s ostalih stabala nije. Međutim, zmija je prevarila ženu koja je potom ubrala plod i jela upravo s toga zabranjenoga stabla ponudivši i svome mužu s kojim je postala jedno tijelo i jedna duša praiskonskim Božjim vjenčanjem. Tim činom otvorile su im se oči za teški i mučni život na zemlji povezan s rađanjem i radom. Postoje pretpostavke da se radilo o jabuci koja se latinski naziva malum, a ta ista riječ malum znači također na latinskome zlo, grijeh. Ovim jednim pojmom dočarava se slast voća jabuke i gorčina zla koje učinimo. Grijeh ima te svoje dvije odrednice: slast i gorčinu. No, već im je tada u Edenu najavljena slika pobjede koja će se zbiti u jednom drugom Vrtu Getsemanskom i na jednom drugom brdu Golgoti s posađenim Stablom koje se zove Križ, a dodajmo i to s novom Evom – Marijom i novim Adamom – Kristom (usp. Post 2,4-25; 3,1-24).
Slatki i dobri plod dobroga Stabla života suprotno Božjoj zabrani o branju i jedenju na nagovor Zmije i vlastitim pristankom prvoga bračnoga para pretvorio se u nevaljali, gorki plod. Drugačije rečeno, svatko tko prihvati protivno zapovijedi Božjoj plodove s bilo kojega dobroga stabla, sličan je prispodobi da nema tako dobra stabla i takvih njegovih plodova koje bi valjalo ubrati i pojesti ako nam Bog to ne dopušta i naša vlastita savjest i svijest. I Križ što ga je nosio Spasitelj svijeta satirući njegovo tijelo, a Krist je na tome pregorkom Križu izdahnuo sav krvav, urodio je obilatim slatkim plodovima spasenja i otkupljenja svih onih koji prihvaćaju nošenje svojih križeva skupa s Kristom. Nošenje vlastitoga križa dobrovoljno i s ljubavlju slično je u našem ljudskom poimanju nevaljalom stablu koje može uroditi dobrim plodovima za naš nebeski život. No, ovo je naš nastavak razmišljanja o plodovima pojedinih stabala, što u nama može i treba otvoriti obzore da nakon prihvaćene patnje slijedi neopisiva darovana Božja radost i svjetlost kojom nam se osvjetljava daljnji životni hod.
Sve je ovo Isus ispripovijedao da bi svojim apostolima, učenicima i sljedbenicima projasnio njih same, a i nas same. Naime, drukčije rečeno, nema na ovome svijetu nekoga dobroga čovjeka, muškarca ili žene, koji bi činili zlo, grijeh, nevaljala djela u ljudskoj zajednici, odnosno, nema također loša i nevaljala čovjeka, muškarca i žene, koji bi činili dobra djela u našoj ljudskoj zajednici. Na drugi način govoreći, ako bilo tko čini grijeh, zlo, nevaljala djela i čine, on je sam po sebi zao; nevaljala osoba, iz svoga srca iznosi zlo i širi ga uokrušce sebe. Zatim, ako bi bilo tko činio dobro, dobra djela, on je sam po sebi dobra osoba koja iz svoga srca iznosi dobro i daje ga drugima upravo onako kako je Isus rekao.
Međutim, može se dogoditi da netko tko je zao i s uvjerenjem otpočne činiti dobro, te se potom tako obrati od sve svoje zloće i grješnosti s nakanom da ubuduće vrši samo dobro, a ako mu se dogodi grijeh, da je spreman na iskreno kajanje, znak je da se otarasio Zloga. I obrnuto je moguće da netko tko je bio dobar i činio sve dobro, a najednom postane neopisivo zao i grješan, što znači da je pao pod jaki utjecaj Zloga. Ovakva razmišljanja možemo naći kod starozavjetnika proroka. “…odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, postavit ću mu zamku i umrijet će jer ga ti ne opomenu zbog njegova grijeha; umrijet će, i njegova se pravedna djela više neće spominjati, ali ću od tebe tražiti račun za krv njegovu. Ako li ti pravednika opomeneš da ne griješi, i on zaista prestane griješiti, živjet će jer je prihvatio opomenu, a i ti ćeš spasiti život svoj.“ (Ez 3,20-21).
Ovdje Bog traži odgovornost za sve naše suputnike, kako one koji su bili pravednici pa postali grješnici i obrnuto bili grješnici i postali pravednici, te nagrađuje u dobrom slučaju i nas i obraćenike, a u odustajanju od pravednosti tražit će i od nas račun što nismo nešto učinili izgubljenoj osobi za povratak na put pravednosti. Međutim, zna Sin Božji, naš Gospsodin Isus Krist da ima takvih grješnika koji unatoč svim našim savjetima i nagovaranjima ne prihvaćaju odvraćanje od svoje grješnosti, te je u tom smislu i rekao one riječi o nedavanju svetinje psima niti bacanja svoga biserja pred svinje.
Don Ilija Drmić
