Isus u ovome svome govoru, koji je naslovljen Trs i loza (Iv 15,1-17; B – 2. svibnja 2021.), govori slikovito da je on istinski trs, a Otac je nebeski vinogradar, kojega Isus zove svojim Ocem. I Otac njegov i naš pregleda svaki trs i svaku lozu u svome vinogradu, kojemu je na čelu njegov Sin, zatim Bog Otac siječe svaku suhu lozu koja nije rodonosna, a svaku što rod donosi čisti da još više roda donese. Dok Isus ovo govori svojim učenicima i apostolima, oni istovremeno misle na taj pomni i njima dobro poznati rad u vinogradima, ali su im misli istovremeno usmjerene prema jednoj drugoj zajednici, a ta je ljudska zajednica, koju treba nadgledati, pregledati, čistiti, ispravljati kako bi urodila obilatim plodovima duha i ljubavi, života i rada, mira i blagostanja, sreće i blagoslova.
Prisjetimo se ovih pojmova što se spominju u Ivanovu evanđeoskom odlomku, a ti su: vinograd, trs, loza, grozd, grožđe. Vinograd je dio dobroga i plodnoga zemljišta zasađenoga vinovom lozom sa svrhom da urodi što obilatijim grožđem. Da bi urod bio dobar i obilat, potreban je rad i trud vinogradara i njegovih suradnika, a uvijek je na djelu i Božje milosrđe. Trs je glavni dio vinove loze, stabljika, čokot vinove loze i on ima od korijena do vrh jako i savitljivo stablo iz kojega klijaju loze koje se hrane sokovima što struje kroz trs. Neke loze donose plod, a druge su besplodne. Ove besplodne se suše i vinogradar ih reže i baca u oganj. Inače obrezivanje vinove loze ili rezidba ima svoja pravila, a o tome uredno obavljenome poslu ovisi dobar urod. Plod vinove loze jest grozd, grožđe koji se sastoji od zrna, bobica što rastu na glavnoj peteljci, a nekoliko zrna na pobočnoj peteljci naziva se čehulja. Grožđe se blaguje svježe, sušeno, prerađeno u voćne sokove i vino, te rakiju. Misa se ne može slaviti bez vina, kruha (što je plod ljudskoga rada i Božje darežljivosti) i vode koja je samo dar Božji. To je vino pod općim pojmom Vinum theologium, zapravo Misno vino.
Misno vino služi se i koristi u bogoslužju, svetoj Misi ili Euharistiji. To vino mora biti prirodno proizvedeno od vinove loze i bez postupaka koji bi osporavali i umanjivali njegovu uzvišenu vrijednost (usp. Crkveni Zakonik: 924, čl. 3, gdje piše: “Vinum debet essere naturale de genimine vitis, et non corruptum.” – “Vino mora biti prirodno, bez postupaka koji bi narušili njegovu uzvišenu vrijednost.“). Ove Isusove slike, metafore s trsom i lozama produljuju svoja značenja povezano sa sakramentom svete Mise koja se slavi vinom, što je plod vinove loze. Misa je sakrament objedinjenja vjernika međusobno i s Kristom koji prilazi u hrani kruha i vina, te vode u naše ljudsko biće, koje je također željno pretvorbe i hrane koja ga čini novim i zdravim.
U tom smislu Isus podsjeća sve nazočne apostole i učenike da su oni već očišćeni riječima što su ih čuli iz njegovih usta. Uza sve to on ih potiče da ostanu u njemu, a on će ostati u njima, tj. bit će međusobno povezani Očevom ljubavlju i ljubavlju Duha Svetoga. Potom se opet Isus vraća u osebujnu sliku vinograda govoreći da loza ne može roditi grožđem sama od sebe nego mora biti povezana s trsom, tako isto ni oni ne mogu učiniti velika djela, zapravo uroditi u životu i radu obilatim plodovima ljubavi i duha, ako ne ostanu u njemu, i to povezani s njime u Duhu Svetom i s Ocem nebeskim, dakle, sa svojim trsom, a to je Krist.
Krist ponovno govori da je on trs, a učenici i apostoli su loze, te ako su povezani i prožeti strujanjem i kolanjem životodajnih sokova, odnosno mišlju i riječju međusobno, te će se dogoditi veliki urod za sve. Inače, ako su bez Krista, ne mogu uroditi obilatim božanskim plodovima. Osim toga, ako se tko otrgne od trsa, Krista, on je istovremeno izbačen kao odrezana loza i jednostavno usahne. I sve one otpale loze od trsa, saberu i bace u oganj da izgore, da se pretvore u prah i pepeo, a za tim su otpadnici sami čeznuli kada se gleda u prenesenom značenju. One koji ostanu povezani s trsom, tj. one koji njeguju i čuvanju Isusove riječi, Bog Otac u Kristu i Duhu Svetome uslišava što god ga zamole. Tim obostranim činom molitve učenika za rod i uslišanja za obilati urod proslavlja se Otac nebeski i učvršćuje se učeništvo u učenicima i nasljedništvo u apostolima, to znači da riječ mora biti ista u izvoru, u toku i u uviru.
Krist dalje ističe naglašavajući da on sve svoje sljedbenike voli istom ljubavlju kojom njega voli Otac nebeski, te ih moli da ostanu trajno povezani u istinskoj božanskoj ljubavi. U tom odnosu i toj povezanosti ljubavlju oni vrše i čuvaju Božje zapovijedi po uzoru na Isusa koji ih je čuvao u stalnoj ljubavi s Ocem. Sve im je to Isus govorio da njegova radost bude u njima i da bude potpuna.
Konačno Isus govori svoju zapovijed, u kojoj su skrivene sve zapovijedi Božje, a to je zapovijed međusobne ljubavi, i to one ljubavi kojom je on njih ljubio i volio. Ističe, najveći je oblik ovozemaljske ljubavi očitovan u polaganju vlastitoga bića za ideale, zapravo žrtvovanje vlastitoga života za druge, za svoje prijatelje. Čovjek se žrtvuje za onoga potrebita blizu pružanjem ruke koja se otvara u srcu, a za onoga potrebita daleko molitvama. Isus je darovao svoj život za sve nas ljude i svoje prijatelje, a to su svi oni koji vrše Božje zapovijedi, što je ujedno i čin čuvanja zapovijedi i prenošenja na sve ljude dobre volje. Apostoli i učenici nisu više sluge, nego su oni njegovi prijatelji, kojima je sve priopćio što je čuo od svoga Oca, a oni će to nastaviti svjedočiti i propovijedati.
Don Ilija Drmić
