Evanđelje o kojem razmišljamo u ovoj 12. nedjelji kroz godinu govori o Petrovoj vjeroispovijesti što ju je opisao evanđelist Luka (Lk 9,18-21), a o tome govore i ostali evanđelisti (Mt 16,13-20; Mk 8,27-30; Iv 6,67-70), o čemu će također biti govora radi cjelovita uvida.
Luka naglašava da se Isus moli prije svake svoje djelatnosti, što je pouka i nama njegovim nasljedovateljima, a molio se Ocu nebeskome u osami, u samoći. Ovoga puta u njegovoj blizini bili su njegovi učenici, apostoli i sljedbenici. U jednom trenutku Isus ih je upitao što govori narod o tome tko je on. Stalo mu je da uvidi kako ga obični puk shvaća i prihvaća glede njegovih govora, nagovora i djelovanja. Htio je saznati zna li taj puk da je on Sin Božji i Sin Čovječji. Učenici i apostoli su odgovorili da dio naroda tvrdi kako je on Ivan Krstitelj, drugi dio puka misli da je starozavjetni prorok Ilija, a treći dio toga naroda opet misli da je on neki od drevnih proroka koji je u ovoj prigodi ustao i došao među njih s novim jakim porukama. Čuvši sve to, upitao ih je što oni misle i što vele tko je on. Tada je Petar prihvatio i rekao vrlo odlučno i uvjereno da je on Isus Krist Pomazanik Božji! Tom zgodom on im je zaprijetio da o tome nikome ništa ne govore, jer je bilo još rano za tu veliku novu vijest u ondašnjem vremenu i njegovim prilikama.
U Matejevu odlomku imamo mnogo šire objašnjenje o Petrovoj ispovijesti i o primatu. Naime, tu se govori da je Isus, došavši u krajeve Cezareje Filipove, koja se nalazi ispod planine Hermona, upitao svoje apostole i učenike o tome što ljudi govore tko je Sin Čovječji. Odgovorili su jedni da je Ivan Krstitelj, drugi da je prorok Ilija, treći da je prorok Jeremija ili neki od drugih brojnih proroka. To je ono što govore drugi, ali njega zanima što oni o Isusu misle i zbore. Prvi je odgovorio Šimun Petar i hrabro rekao: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Poslije tih njegovih riječi Isus je Petru rekao: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva Nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Čuvši ove Petrove riječi, zaprijetio je svojim apostolima i učenicima da još nikomu ne reknu da je on Krist jer za to treba još projašnjenja i spoznaja u što bi se onda ovo lako mentalno uklopilo (usp. Mt 16,13-20).
Nakon ove rasprave uslijedio je Isusov prvi navještaj njegove muke i njegova slavnoga uskrsnuća (Lk 9,22; Mt 16,21-23; Mk 8,31-33). Naime, on je tom zgodom rekao da Sin Čovječji treba mnogo pretrpjeti, a posebno odbacivanje od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te ubijanje, a nakon svega toga on će slavno uskrsnuti trećega dana.
Kod Mateja opis najave Isusove muke i uskrsnuća povezan je s Jeruzalemom u koji Isus treba poći i doći, jer će tu mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te će biti ubijen i treći dan će uskrsnuti. Čuvši to apostol Petar, poveo je Isusa u stranu i otpočeo ga odvraćati govoreći: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Tada se Isus okrenuo Petru i rekao mu ove teške riječi: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mt 16,21-23). Petar je po svojem iskazu poistovjećen sa sotonom jer je to upravo sotonin način govorenja, nagovaranja da se odustane od određenoga oblika života, ponašanja, puta. Isus je to doživio kao sablazan od koje se oslobodio tek kad je izgovorio ove riječi: Nosi se od mene, sotono! Ovakvim oštrim riječima zaustavlja se sablazan, što je i nama vjernicima potrebno reći u sličnim situacijama jer na taj se način događa oslobađanje od sablazni čiji sadržaj može lagano unići u ljudsku dušu i zatrovati je. Sv. Pavao je svoje napasti, a zacijelo i nečije izgovorene riječi što proizvode sablazan, odbacivao stiskom šake i odmahivanjem od sebe. “Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.“ (1 Kor 9,26-27).
Izrekavši sve ovo, Isus je iznio uvjete svima koji ga žele nasljedovati u svome životu (Lk 9,23-27; Mt 16,24-28; Mk 8,34-9,1; Iv 12,25-26). Govorio je svima nazočnima, kao i svima budućim nasljedovateljima da svaki koji hoće ići za njim, treba se najprije odreći samoga sebe, zatim valja uzeti svakoga dana svoj križ i tako ići za njim. Uz to im je rekao, a poruka se u cjelini odnosi na sve buduće sljedbenike, da tko god hoće svoj život spasiti u prolaznom vremenu, treba biti svjestan da će ga izgubiti u ovome vremenu i prostoru, a tko god izgubi svoj život poradi njega, taj će ga spasiti. Dodao je i ovu misao koja učvršćuje njegov stav, kao i stavove svih koji se odluče na nasljedovanje svoga Gospodina. Ova misao glasi: Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Ništa ne koristi čovjeku dobitak cijeloga svijeta i svih njegovih vrijednosti ako se sam izgubi u ovome svijetu i vremenu ili ako pak sam sebi nešto naudi. Osim ove istine, Isus je izgovorio i ovu sljedeću istinosnu misao, a ona glasi da će se stidjeti Sin Čovječji svakoga onoga tko se zastidi njegovih riječi u ovome svijetu, i to kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.
Što znači stidjeti se nekoga? To znači za čovjeka veliku slabost nerazumijevanja veličine Božje milosti i snage koju očituje nad svijetom i ljudima. Za Krista znači da se on ne zauzima u potpunosti za onoga tko se njega stidio i time očitovao svoju slabost i neznanje veličine Božje nad sobom, te pogotovo ako je u tome ustrajao. Kod Mateja imamo ovu misao u kojoj se kaže da će doista doći Sin Čovječji u slavi Oca svoga, i to s anđelima svojim, te će tada naplatiti svakomu po djelima njegovim (usp. Mt 16,24). Marko piše o tome tko god se zastidi Krista i njegovih riječi “u ovom preljubničkom i grješničkom naraštaju“ i njega će se stidjeti Sin Čovječji kada dođe u slavi svoga Oca zajedno sa svetim anđelima (usp. Mk 8,38).
Ovdje je istaknuta još jedna misao koja glasi da neki od Božjih ljudi neće “okusiti smrti“ dok ne vide Kraljevstvo Božje. To znači da će im Bog objaviti svoju slavu i svoje Kraljevstvo, te će ga doživjeti, navijestiti, a potom će umrijeti, te unići u to isto Kraljevstvo za koje se svi ljudi trebaju boriti, jer svima nam je stati pred sudište Božje i ući u njegovo Kraljevstvo: “A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje.“ (Rim 14,10). I kod Mateja postoji misao koja obrazlaže da “neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom“ (Mt 16,28). Marko ima zapisano da neki od “ovdje nazočnih“ neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili (usp. Mk 9,1). Ove misli povezane su s preoblikom svijeta o njegovoj završnici i svega stvorenoga, a tu je i kruna Božjeg stvaranja čovjek, čija duša poslije smrti odmah odlazi Bogu, a tijelo ostaje u grobu trunući.
Pod naslovom Petrova ispovijest u Evanđelju po Ivanu (Iv 6,67-71) čitamo o tome nešto drugačije izrečeno činjenice nego kod sinoptika, kako je promotreno u gornjem dijelu ovoga teksta. Naime, Židovi su se među sobom prepirali o tome na koji način im Isus može dati svoje tijelo za jelo, te su ga otpočeli pojedini učenici i narod napuštati nezadovoljni govorom o blagovanju njegova tijela, jer nisu razumjeli to blagovanje (Iv 6,52), te nakon toga Isus se u ovome Ivanovu odlomku obratio Dvanaestorici apostola ovim upitom: “Da možda i vi ne kanite otići?“ Šimun Petar se javio odgovorivši: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ Ove je riječi Petrove Isus čuo i prihvatio šutke, ali je priupitao apostole misleći na nešto drugo: “Nisam li ja vas Dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao.“ To znači da u onome prvom trenutku izbora nije mislio o Judi i njegovoj budućoj đavolskoj ulozi za koju se postupno pripremao u suradnji sa sotonom. Ovo je pogodilo sve u um i srce, kad je proniknuo da je jedan od njih postigao razinu đavlova djelovanja, dakle taj djeluje razvratno, razarajuće, suprotno Božjem narisu, a apostoli su postupno spoznali o kome je riječ, zapravo riječ je o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, koji je imao izdati Isusa i Istinu, Put i Život (usp. Iv 14,6).
Don Ilija Drmić
