Međugorje je postalo činjenica. Ne ulazeći u to vjerujete li u ukazanja ili ne, poznato je, kako je kazao Papin vizitator za fenomen Međugorja poljski nadbiskup Henryk Hoser, da, prema procjenama, ovo mjesto godišnje posjeti dva i pol milijuna hodočasnika i od toga ne možemo pobjeći.
Kroz feljton, upravo utemeljen na činjenicama, pokušat ćemo dočarati što se sve u proteklih 37 godina događalo u Međugorju i što ga čini toliko zanimljivim vjernicima, pa i znatiželjnicima, sa svih strana svijeta.
Dolaze u hercegovački kamenjar, tu se mole, pjevaju, poste, a nitko ih na to ne tjera. I to tako traje iz godine u godinu, gotovo jednakim intenzitetom. Bilo da traže ozdravljenja tijela ili duše, dolaze tu, obilaze crkvu sv. Jakova, Brdo ukazanja, brdo Križevac… u međugorskoj župi i vraćaju se… Prvih je sedam ukazanja Blažene Djevice Marije djeci u Međugorju autentično, piše Večernji list.
Objavio je to ugledni talijanski novinar i vatikanist Andrea Tornielli svojedobno na svojem blogu Vatican Insider.
Inače poznat po najboljim informacijama iz Vatikana, očito je dobio uvid u rezultate Povjerenstva za Međugorje, koje je predvodio kardinal Camillo Ruini, i dao je presjek rada toga povjerenstva koje je 2010. godine osnovao papa Benedikt XVI. povjerivši mu vodstvo.
Povjerenstvo je, kako piše Tornielli, dalo pozitivno mišljenje o autentičnosti prvih ukazanja između 24. lipnja i 3. srpnja 1981. godine, tj. članovi Povjerenstva izjasnili su se s 13 glasova za priznanje nadnaravnosti ukazanja u tome razdoblju, dok je jedan član bio protiv, a drugi suzdržan.
Povjerenstvo je također, kako navodi, utvrdilo da su mladi vidioci bili psihički zdravi te da su bili iznenađeni time što im se dogodilo te da nisu bili pod utjecajem franjevaca iz župe ili bilo čega drugoga iz svoje okoline. Također, bez obzira na to što ih je policija privodila i istraživala, nisu odustajali od svojih iskaza, čak ni pod prijetnjom smrću…
Također, Povjerenstvo je konstatiralo činjenicu da vidioci nisu imali intenzivniju duhovnu pratnju, kao i to da već dugo vremena ne djeluju kao skupina nego odvojeno – svaki za sebe. Stoga je, kako piše Tornielli, Ruinijevo povjerenstvo zaključilo i predložilo Papi da ukine zabranu organiziranih hodočašća u Međugorje jer, kao što je poznato, svećenici do tada nisu smjeli organizirati hodočašća u Međugorje nego samo biti u duhovnoj pratnji.
Također, Povjerenstvo je predložilo da župa Međugorje prijeđe pod izravan nadzor Svete Stolice i da postane tzv. pontifikalno svetište. Nakon toga Papa je odlučio povjeriti mandat, piše Tornielli, svome posebnom izaslaniku u Međugorje varšavsko-krakovskom nadbiskupu mons. Henryku Hoseru, koji dobro poznaje pastoralne prilike, kako bi predložio pastoralne inicijative za budućnost.
U Međugorju smatraju da je mons. Hoser dobio odličan uvid u sva zbivanja i da je već nakon svojega prvog boravka mogao steći dojam što Međugorju treba za poboljšanje pastoralnoga rada.
I sam je Hoser na konferenciji za novinare rekao da je potreban, primjerice, veći broj ispovjednika, kao i onih stalnih na stranim jezicima te da treba razmišljati i o proširenju međugorskog svetišta.
U međugorskoj župi šestoro vidjelaca-svjedoka pod prisegom uporno svjedoči da im se, počevši od 24. lipnja 1981., gotovo svakodnevno ukazuje Blažena Djevica Marija ili, kako je ovdašnji narod odmilja zove, Gospa. Trideset i sedam godina prošlo je od prvih vijesti o ukazanju Blažene Djevice Marije na Podbrdu u Bijakovićima u župi Međugorje.
Od toga 24. lipnja 1981. godine župa Međugorje ucrtana je na mnoge svjetske karte. Milijuni hodočasnika pohrlili su u kamenjar. Tijekom prvih godina bilo je i progona od komunističkih vlasti, župnik fra Jozo Zovko osuđen je na tri i pol godine zatvorske kazne, vidioci i njihove obitelji prošli su policijska ispitivanja. Hodočasnike to nije omelo, oni su bili ti koji su učinili da se Međugorje spominje uz najveća marijanska svetišta poput Lourdesa ili Fatime.
Međugorje je, međutim, mnogima ponudilo nadu. Tražeći rješenja u nagomilanim problemima, u crkvu svetog Jakova, na Podbrdo ili na Križevac, tri glavne međugorske točke, pohrlili su ljudi svih boja kože, od običnih radnika do hollywoodskih zvijezda.
Valjda milijardama izrečenih molitvi na svim svjetskim jezicima tražili su duhovno utočište, vapili za ozdravljenjem ili jednostavno čeznuli za mirom. A rade to i danas jer snaga Međugorja ne blijedi. Propješačilo je upečatljivim stazama na Brdu ukazanja, Podbrdu, u Bijakovićima u međugorskoj župi za ovih nešto manje od 37 godina više desetaka milijuna ljudi. A bilo je i onih koji su išli na koljenima, puzali, bosonogi iskazivali duboku vjeru, ufali se u Blaženu Djevicu Mariju. Idu i danas i noću i danju i po kiši i po vjetru, ne plaši ih ni žega ni mraz.
”Nitko nije mogao predvidjeti ovakav tijek događaja. Da mi je netko tada u krutom komunističkom režimu kazao: “Ne boj se, evo, doći će hodočasnici sutra iz Moskve, Seula, Tokija, iz svih dijelova svijeta”, to bi nadilazilo maštu”, rekao je tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko, jedan od najpoznatijih svjedoka međugorskih događanja. Kratku povijest prvih sedam dana međugorskih ukazanja dao je dr. fra Ljudevit Rupčić, hrvatski bibličar i prevoditelj Sv. pisma i istaknuti zagovornik Međugorja. Evo kako ih je opisao:
Prvi dan
Prvog dana oko 18 sati djeca Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na predjelu zvanom Podbrdo (na brdu Crnica) divnu mladu ženu s djetetom u naručju. Tog puta ona im nije ništa rekla, nego je samo rukom davala znak da joj se približe.
Ali oni, iznenađeni i prestrašeni, nisu joj ipak pristupili bliže iako su odmah pomislili da je to Gospa.
Drugi dan
Drugog dana, 25. lipnja 1981., djeca su, po dogovoru, opet u isto vrijeme pošla prema mjestu gdje im se prethodnog dana ukazala Gospa, u nadi da će je opet vidjeti. I odjednom je bljesnulo svjetlo. Djeca su ugledala s njim i Gospu, ali bez djeteta u rukama.
Bila je neopisivo lijepa, radosna i nasmijana. Rukama im je davala znak da joj se približe. Djeca su se ohrabrila i došla do nje. Odmah su pala na koljena i počela moliti Očenaš, Zdravo, Marijo i Slava Ocu. I Gospa je s njima molila, osim “Zdravo, Marijo”. Poslije molitve počela je razgovarati s djecom. Ivanka ju je najprije upitala za svoju majku, koja je neka dva mjeseca prije toga umrla. A Mirjana je tražila od Gospe neki znak da se vidi da djeca ne lažu i da nisu luda, kako su poneki na njih potvarali. Gospa je na kraju otpustila djecu riječima: “Zbogom, anđeli moji!” Prije toga, na pitanje djece hoće li im se opet sutra ukazati, odgovorila je potvrdno naklonom glave. Sav taj prizor bio je, po svjedočanstvu djece, neopisiv. Toga dana, od djece koja su prethodnog dana vidjela Gospu, nisu bili na Brdu ukazanja Ivan Ivanković i Milka Pavlović.
Umjesto njih došli su Marija Pavlović i Jakov Čolo. Otada se njima šestero, po njihovu svjedočanstvu, Gospa redovito ukazuje. A Milka Pavlović i Ivan Ivanković, koji su bili prvog dana s ostalim vidiocima, više je nikad nisu vidjeli iako su se poslije priključivali ostalim vidiocima u želji da je opet vide.
Treći dan
Dana 26. lipnja 1981. djeca su jedva dočekala ono isto vrijeme, oko 18 sati, kad im se Gospa prije ukazivala. Pošla su opet prema istom mjestu da se s njom sretnu. Bila su vrlo radosna, ali je ta radost bila malo pomiješana sa strahom zbog nesigurnosti što će sve od toga biti.
Unatoč svemu tome, djeca su osjećala da ih neka nutarnja sila privlači Gospi. Ubrzo je, dok su djeca još bila na putu, triput bljesnulo svjetlo. To je i njima i ostalima, koji su ih pratili, bio znak gdje je Gospa. Taj se put ukazala nešto naviše nego prijašnjih dana. U to je jedan čas Gospe nestalo. Ali, kad su djeca počela moliti, ona se ponovno pojavila. I tada je bila divna, vedra, vesela i nasmijana.
Još na polasku od kuće, na poticaj starijih žena, jedan je čovjek iz pratnje, koja se s djecom uputila na mjesto ukazanja, ponio sa sobom blagoslovljene vode da bi djeca njome poškropila prikazu i tako se osigurala od sotone. Kad su bili s Gospom, Vicka je uzela te vode i njome je poškropila govoreći: “Ako si Gospa, ostani s nama; ako nisi, idi od nas!”. Gospa se na to samo nasmiješila i ostala s djecom. Tada ju je Mirjana još upitala kako joj je ime, a ona je odgovorila: “Ja sam Blažena Djevica Marija”, a Mariji kod treće postaje: “Ja sam Kraljica Mira.” Toga istog dana, na silasku djece s Podbrda, Gospa se još jednom ukazala, ali samo Mariji, i rekla: “Mir, mir, mir – i samo mir!”. Iza nje je bio križ.
Uz to je kroz plač dvaput ponovila: “Mir mora zavladati između čovjeka i Boga, a i između ljudi!”. To mjesto nalazi se otprilike na polovini puta uspinjanja prema mjestu ukazanja.
Četvrti dan
Dana 27. lipnja 1981. Gospa se ukazala djeci triput. I tom su je prilikom štošta pitala, a ona je odgovarala. Za svećenike je rekla: “Neka svećenici čvrsto vjeruju i neka čuvaju vjeru naroda!” I opet su je Mirjana i Jakov molili da ostavi kakav znak jer se počelo pronositi da su djeca lažljivci i drogeraši. Gospa im je na to odgovorila: “Vi se ništa ne bojte!”. Na pitanje, pred rastanak, hoće li opet doći, Gospa je naklonom glave rekla da hoće.
Na silasku s Podbrda još se jednom ukazala i potom se rastala s djecom riječima: “Zbogom, anđeli moji! Pođite u miru!”. Peti dan Dana 28. lipnja 1981. već rano počeo se skupljati silan svijet sa svih strana. Do podne iskupilo se kojih petnaest tisuća ljudi. Toga istog dana župnik fra Jozo Zovko ispitivao je svu djecu o svemu što su vidjela u tih nekoliko prošlih dana. U uobičajeno vrijeme Gospa se opet ukazala. Djeca su s njom molila, a potom su je pitala za neke stvari. Vicka ju je, naprimjer, upitala: “Gospe moja, što želiš od nas?” i “Gospe moja, što ti želiš od naših svećenika?”, a ona je odgovorila: “Neka se narod moli i čvrsto vjeruje!”.
A glede svećenika odgovorila je neka čvrsto vjeruju i neka drugima u tome pomažu. Toga je dana Gospa više puta dolazila i odlazila. Jednom prilikom upitala su je djeca zašto se ne bi ukazala u župnoj crkvi gdje je sav svijet može vidjeti. Ona je na to odvratila: “Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!”. Iako je dan bio sparan, a svijeta, koji je s različitim pitanjima navaljivao, mnogo, djeca su se osjećala kao u raju.
Šesti dan
Dana 29. lipnja 1981. djeca su bila odvedena u Mostar na liječnički pregled i nakon ispitivanja proglašena zdravom. Glavna je liječnica tada izjavila: “Nisu luda djeca, nego je lud onaj koji ih je ovamo doveo”. Svijeta je toga dana na Brdu ukazanja bilo više nego ikada. A čim su djeca došla na uobičajeno mjesto i počela moliti, odmah im se Gospa ukazala.
Tom prilikom ona je pozvala sav svijet na vjeru: “Neka narod čvrsto vjeruje i neka se ničega ne boji!”. Toga je istog dana i liječnica, koja je pratila djecu i promatrala ih za vrijeme ukazanja, zaželjela da se dotakne Gospe. I kad je, po uputi djece, svojom rukom dohvatila njezino rame, osjetila je kako kroz nju prolaze neki trnci. To je ona, koja je inače nevjernica, sama poslije priznala i nadodala: “Ima tu nešto čudno!”. Na taj isti dan Gospa je čudesno ozdravila jedno dijete, Danijela Šetku, koje su roditelji donijeli i molili da ga ozdravi. Ona je to obećala, ali pod uvjetom da se roditelji mole, poste i čvrsto vjeruju. Na to je dijete ozdravilo.
Sedmi dan
Dana 30. lipnja 1981. dvije su djevojke predložile djeci da ih izvedu autom nekamo u šetnju, a zapravo su ih htjele odvesti daleko od mjesta ukazanja i zadržati dok ne prođe vrijeme ukazanja. Međutim, iako su djeca bila daleko od Podbrda, ona su, u uobičajeno vrijeme ukazanja kao po nekom nutarnjem nagovoru, zatražila da iziđu iz auta. I čim su izišla i pomolila se, Gospa im je Brda ukazanja, udaljenog više kilometara, došla u susret i s njima je molila sedam Očenaša… Tako varka tih djevojaka nije uspjela. Brzo poslije toga policija je počela ometati dolazak i djeci i narodu na Podbrdo, na mjesto ukazanja. Djeci, a poslije ni svijetu, nije više bilo dopušteno onamo dolaziti.
Ali Gospa im se i dalje ukazivala na skrovitim mjestima, u njihovim domovima i u polju. Djeca su se već ohrabrila, otvorenije razgovarala s Gospom i rado slušala njezine savjete, opomene i poruke. Papa Franjo je odlučio povjeriti poljskom nadbiskupu Henryku Hoseru “posebno poslanje Svete Stolice” kako bi stekao dublju spoznaju o pastoralnoj situaciji u Međugorju, a, povrh svega, o potrebama vjernika koji dolaze na hodočašće “s ciljem prijedloga bolje pastoralne inicijative za budućnost”.
Duhovnost Međugorja nalazi se u novoj evangelizaciji Dugogodišnji međugorski župnik fra Ivan Landeka u jednom od novijih Glasnika mira napisao je: ”Činjenica je da je papa Franjo nadležnost za svetišta premjestio s Kongregacije za kler u Kongregaciju za novu evangelizaciju te da to što mons. Hoser naglašava u Međugorju daje zaključiti kako duhovnost Međugorja nalazi mjesto u novoj evangelizaciji. Mons. Hoser zapaža u duhovnosti Međugorja elemente nove evangelizacije. Naglašava da “ljudi u Međugorju nalaze nešto što ne nalaze kući”. Zašto vjernici kažu: “Želim se ispovjediti u Međugorju?” Očito je da je primanje sakramenata važan prostor duhovnosti. Mons. Hoser ističe “ovdašnje ispovjedaonice kao najveće čudo u Međugorju.
Sakrament praštanja i milosrđa je sakrament uskrsnuća. Ovogodišnja svetkovina Tijelova u međugorskoj župi, a i svijetu, više će se pamtiti i po vatikanskom priopćenju imenovanja mons. Henryka Hosera za apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje. Svakako je znakovit izbor trenutka objave.
