Očevim srcem – Patris corde
Ovdje donosimo sažetak, što ga je načinio naš suradnik don Ilija Drmić, Apostolskoga pisma s naslovom Očevim srcem (Patris corde) Svetog Oca pape Franje u povodu 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, koje je put razmatranja u Godini sv. Josipa (8. XII. 2020. – 8. XII. 2021.). Može poslužiti i za obavljanje duge devetnice u povodu sv. Josipa 19. III. i 1. V., zatim u povodu proslava sv. Josipa kao zaštitnika biskupija, župa, redovničkih i crkvenih zajednica, te u svim drugim sličnim prigodama tijekom Godine sv. Josipa. Napose dobro će doći očevima i majkama da promisle koju i kakvu zadaću imaju u obitelji i društvenoj i crkvenoj zajednici.
Očevim srcem (patris corde) sv. Josip volio je Isusa, a evanđelisti svi nazivaju Isusa “sinom Josipovim“. Josip je uvijek znao da Dijete nije njegovo, već je znao da je samo bilo povjereno njegovoj skrbi. Josip je potomak Davidov (usp. Mt 1,16,20) i muž Marijin, koji je na razmeđu dvaju Saveza, a iz Davidova korijena iz panja Jišajeva niknuo je i Isus. Ovaj Josip je bio skromni stolar (usp. Mt 13,55), koji se zaručio s Marijom (usp. Mt 1,18; Lk 1, 27). Bio je “čovjek pravedan“ (Mt 1,19), spreman vršiti volju Božju (usp. Lk 2,22.27.39) što je i kroz četiri sna objavljena Josipu (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Bio je svjedok putovanja sa zaručnicom Marijom na popis pučanstva od Nazareta do Betlehema, i budući da “za njih nije bilo mjesta“ u gradu (Lk 2,7), živi je svjedok da je Marija rodila sina Mesiju u staji, gdje su pastiri sa svojim stadima. Svjedok je štovanja novorođenčeta kako pastira (usp. Lk 2,8-20), predstavnika izraelskoga naroda, tako i mudraca (usp. Mt 2,1-12), koji su predstavljali poganske narode.
Josip je obdaren hrabrošću da postane zakoniti Isusov otac i nadjenuo mu je ime što mu ga je otkrio anđeo Božji: “A ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,21).
U Hramu, četrdeset dana nakon Isusova rođenja, Josip i Marija prinose Dijete Gospodinu i s čuđenjem slušaju Šimunovo proročanstvo o Isusu i njegovoj Majci (usp. Lk 2,22-35). Kako bi obranio Isusa od Heroda, Josip ostaje kao stranac u Egiptu (usp. Mt 2,13-18). Vrativši se u domovinu, živi skrovito u malom i nepoznatom selu Nazaretu u Galileji, odakle, kako se govorilo, “ne ustaje prorok“ i “ne dolazi nešto dobro“ (usp. Iv 7,52; 1,46). Taj život Svete obitelji je bio daleko od njegovoga rodnog grada Betlehema i od grada Jeruzalema, gdje je nekada bio Hram. Kad su tijekom hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjeg Isusa, Josip i Marija tražili su ga u muci i pronašli su ga u Hramu dok je razgovarao s učiteljima (usp. Lk 2,41-50).
Papa Pio IX. proglasio je Josipa 8. prosinca 1870. “zaštitnikom Katoličke Crkve“, Pio XII. predstavio ga je kao “zaštitnika radnika“, sv. Ivan Pavao II. kao “čuvara Otkupiteljeva“. Budući da je umro u Isusovoj nazočnosti, ne prema evanđeoskim izvješćima, nego prema zaključivanju, puk ga zaziva kao “zaštitnika sretne smrti“, kao i uzorna sveca kojemu su u čast podignute brojne crkve i svetišta, gdje se narod po njegovu zagovoru utječe Bogu u životnim potrebama. Sv. Terezija Avilska posebno mu se utjecala u zagovor, pa je i druge poticala na takvu zagovornu molitvu.
Sv. Josip je voljeni otac, što proizlazi iz činjenice da je pred zakonom bio muž Marijin i Isusov otac, koji se, kako zapisa sv. Ivana Zlatousti, “stavio u službu cjelokupnog plana spasenja“. Josip je uvijek znao da Dijete nije njegovo, već je znao i vjerovao da je bilo samo povjereno njegovoj skrbi. Sv. Pavao VI. kaže da je Josip očitovao svoje očinstvo požrtvovno služeći otajstvu Utjelovljenja i Kristovu otkupiteljskom poslanju.
On je nježan otac pun ljubavi, koga je zapala ta velika i sveta dužnost da prati i gleda Isusov rast iz dana u dan “u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52), zatim da Isusa uči hodati držeći ga za njegove ruke, potom podižući ga nježno do obraza i nagnut nad njega da ga nahrani (usp. Hoš 11,3-4), te da bude prema njemu pun milosrđa i ljubavi (usp. Ps 145,9). Papa Franjo veli da je čak i kroz Josipove strahove djelovala Božja volja, njegova povijest i njegov plan, što je i za nas vrlo važno i poticajno.
Marijin muž je i poslušni otac. On sluša Oca nebeskoga koji mu govori u javi i u snovima, kao i Marija kad joj je Bog objavio svoj plan spasenja izgovorivši svoj fiat – “neka mi bude“. Bio je zabrinut zbog Marijine trudnoće, ali je nije želio “javno optužiti“, nego “potajno napustiti“ (Mt 1,19). Međutim, anđeo mu pomaže riješiti tu dvojbu: “Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,20-21). Čim se probudio, odmah je i postupio onako kako mu je anđeo naredio. Poslušnošću je nadvladao svoju poteškoću i spasio je Mariju. On će poslušati anđelov savjet i onda kada je Herod tražio Dijete da mu se tobože pokloni, te će ga uzeti s njegovom majkom i odvesti u Egipat. Tu će ostati Sveta obitelj s poslušnim ocem Josipom sve dok mu anđeo ne rekne da se vrati u svoju zemlju Izrael jer je Herod preminuo (usp. Mt 2,19-21). No, tijekom povratka, “saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret.“ (Mt 2,22-23).
Josip je otac koji prihvaća Mariju jer vjeruje Bogu po anđelovim riječima. “Ostavlja svoja razmišljanja po strani da bi prihvatio stvaran tijek događaja i, koliko god tajanstveno izgledalo njegovim očima, on to prihvaća, preuzima odgovornost i čini ih dijelom osobne povijesti. Ako se ne pomirimo sa svojom poviješću, nećemo biti u mogućnosti poduzeti ni sljedeći korak, jer ćemo uvijek ostati taoci svojih očekivanja i posljedičnih razočaranja“, piše papa Franjo.
U nama ječe riječi Božje izrečene sv. Josipu: “Josipe, sine Davidov, ne boj se“ (Mt 1,20), te i nas potiču na prihvaćanje svoga poziva i poslanja, i to bez straha i bojazni. “Prihvaćanje života na ovaj način uvodi nas u njegov skriveni smisao. Život svakoga od nas može se čudesno ponovno pokrenuti ako nađemo hrabrosti živjeti prema onomu što nam govori Evanđelje. Nije važno čini li se da je sve pošlo po zlu ili da se neke stvari ne mogu popraviti. Bog može učiniti da cvijeće nikne među kamenjem. Čak i ako nam srce nešto prigovara, On je ‘veći od našega srca i znade sve’. (1 Iv 3,20).“
Novozavjetni naš Svetac je kreativno hrabar otac, što se posebno očitovalo stigavši u Betlehem i ne pronašavši smještaj u kojem Marija može roditi, uređuje staju i preuređuje ju, tako da ona postane što je više moguće mjesto dobrodošlice Sinu Božjem koji dolazi na svijet (usp. Lk 2,6-7). Suočen s neposrednom opasnošću Heroda, koji želi ubiti Dijete, još jednom je u snu Josip upozoren braniti Dijete, a usred noći organizira bijeg za Egipat (usp. Mt 2,13-14).
Evanđelje nam ne govori koliko su dugo Marija, Josip i Dijete ostali u Egiptu. Ali sigurno su morali jesti, pronaći dom, posao, te su se vratili u svoju domovinu čim su se nabolje promijenili uvjeti.
Uvijek se moramo zapitati štitimo li i mi svom snagom Isusa i Mariju, koji su tajanstveno povjereni našoj odgovornosti, brizi i skrbništvu. Sin Svemogućega došao je na svijet u velikoj ranjivosti. Njega je Josip trebao braniti, štititi, čuvati, odgajati. Bog vjeruje ovom čovjeku, kao i Marija, koja u Josipu pronalazi onoga koji ne samo da joj želi spasiti život, već će uvijek ostati uza nju i Dijete. U tom smislu, sv. Josip ne može a da ne bude Čuvar Crkve, jer je Crkva produljenje Kristova Tijela u povijesti, kao što se i Marijino majčinstvo odražava na majčinstvo Crkve. Josip, nastavljajući štititi Crkvu, nastavlja štititi Dijete i njegovu Majku, a i mi ljubeći Crkvu, ljubimo Dijete i njegovu Majku, te čuvamo, branimo, štitimo jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, koja je naša Majka i Učiteljica (Mater et Magistra).
Ovo Dijete je ono koje će reći: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Prema tomu, svaki siromah, potrebiti, onaj koji pati ili umire, svaki stranac, svaki zatvorenik, svaka nemoćna osoba jest „dijete“ koje Josip nastavlja štititi. Zbog toga se sv. Josip zaziva kao zaštitnik nesretnika, potrebitih, prognanika, nevoljnika, siromaha i umirućih. Prema tomu, Crkva ne može a da ne pokaže posebnu ljubav prema našoj najmanjoj braći i sestrama, jer je Isus pokazivao osobitu brigu za njih i osobno se poistovjećivao s njima. Od sv. Josipa moramo naučiti tu istu brigu i odgovornost. Moramo naučiti voljeti Dijete i njegovu Majku, voljeti sakramente i milosrđe, voljeti Crkvu i siromašne. Svaka od tih stvarnosti uvijek je “dijete i njegova majka“.
Josip je otac koji radi i on je zaštitnik svih radnika (slavi se 1. svibnja). Aspekt koji karakterizira sv. Josipa i koji je istaknut još od vremena prve socijalne enciklike Rerum novarum (O novim stvarima) pape Lava XIII., jest njegov odnos prema radu. Sv. Josip je bio tesar koji je pošteno radio da bi opskrbio Svetu obitelj.
Rad je sredstvo sudjelovanja u djelu spasenja, prilika da se ubrza dolazak Kraljevstva, da se razviju darovi i sposobnosti, te da ih tako možemo staviti u službu društva i zajedništva. Tako rad postaje prilika za ostvarenje ne samo sebe samih, već i one izvorne jezgre društva u kojoj prepoznajemo obitelj. Obitelj bez posla posebno je izložena poteškoćama, napetostima, otuđenosti, pa čak i tjeskobnom i očajničkom iskušenju raspada. Kako možemo govoriti o ljudskom dostojanstvu, a da ne radimo na tomu da svi mogu pristojno zaraditi za život?
Josip je otac u sjeni i šutljivi otac. Poljski književnik Jan Dobraczyński u svojoj knjizi “Sjena oca“ ispričao je život sv. Josipa u obliku romana. Uzbudljivom slikom sjene definira lik Josipa, koji je u svom odnosu prema Isusu, bio zemaljska sjena nebeskog Oca.
Očevi se ne rađaju, već stvaraju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac.
Tradicija također pripisala Josipu i naziv “Prečisti Otac“. Samo kad je ljubav čista, ona je uistinu ljubav. Sam Bog volio je čovjeka čistom ljubavlju, ostavljajući ga slobodnim čak i da pogriješi, te se postavi protiv njega. Logika ljubavi uvijek je logika slobode, a Josip je znao voljeti na izvanredno slobodan način. Nikad se nije stavljao u središte. Nije mislio na sebe, već se usredotočio na Marijin i Isusov život.
Njegova strpljiva šutnja ne uključuje prigovore, već djela puna povjerenja. Svijet danas treba očeve, nema koristi od tirana koji žele dominirati nad drugim kako bi ispunili vlastite potrebe.
Ovdje dodajem nešto što nije u ovome Apostolskom pismu, a to je knjiga Razgovor očeva Mate Krajine i Michaela D. O’Briena, u kojoj se govori o tome kako dvojica očeva razgovaraju o tome na koji način kao muževi i očevi izaći nakraj s vlastitim slabostima, kako pronalaziti milost i snagu za ono što je pred svim očevima, napose katoličkim očevima, koji skupa sa svojim suprugama rađaju i odgajaju svoju djecu, te tako bogate ljudsku zajednicu i svoju Crkvu. Uzor im je upravo sv. Josip.
Kada očevi odbiju živjeti život svoje djece, uvijek se otvaraju novi i neočekivani vidici. Svako dijete nositelj je jedincate tajne koja se na vidjelo može iznijeti samo uz pomoć oca koji poštuje slobodu svoga djeteta. Otac shvaća da je u potpunosti dovršio svoju odgojnu ulogu i živio očinstvo tek kad postane “beskoristan“, kad vidi da se njegovo dijete osamostalilo i da ono može hodati životnim stazama bez pratnje, kad se dovede u situaciju Josipa, koji je uvijek znao da Dijete nije njegovo, već je samo bilo povjereno njegovoj skrbi, te ga je nakon odgoja samo promatrao i slušao.
Samo trebamo moliti sv. Josipa za milost našega obraćenja. Evo jedne molitve koju bismo mogli moliti: Zdravo, Čuvaru Otkupiteljev, Zaručniče Blažene Djevice Marije. Tebi je Bog povjerio svoga jedinorođenog Sina; u tebe se Marija pouzdala; s tobom je Krist postao čovjekom. Blaženi Josipe, i nama podari svoje očinstvo i vodi nas na životnomu putu. Izmoli nam milost, milosrđe i hrabrost, i brani nas od svakog zla. Amen.
