U ovoj 22. nedjelji kroz godinu razmišljamo o Isusovu ozdravljenju bolesnika u subotu (Šabat) (Lk 14,1-6 – C). Isus je subotom došao u kuću nekoga neimenovanoga farizejskoga prvaka, koji je pripremio objed za njega i njegovu pratnju, što znači da su se negdje prije susreli i dogovorili da ovaj susret bude kod njega, i to baš u subotu koja se slavi kao blagdan. Farizeji (znači: odvojeni) jesu židovska religiozno-politička stranka (djelovala: kraj 2. st. pr. Kr. – kraj 1. st. po. Kr.) borili su se sa saducejima za prevlast u Sinedriju (grčki synédrion: sjednica, hebrejski: sanhedrin; Židovi su koristili i nazive: geruzija i prezbiterion – vijeće staraca). Vjerovali su u uskrsnuće tijela. Zanimljivo je kako evanđelist Luka bilježi da su Isusa tom zgodom vrebali, tj. pomno pratili što će on reći i što će učiniti jer se radilo o blagdanu suboti koji valja slaviti i poštivati, a ne je rigorozno kršiti, kako su to oni smatrali. No, Isusu ovo nije prvo “kršenje“ subote i pouka time njih stranačkih ljudi i svih njihovih sljedbenika.
Dok je tekao objed u toj obitelji i razgovor s farizejskim prvakom o mnogim zanimljivim temama, najednom je u kuću i pred Isusa ušao neki čovjek s “vodenom bolesti“, što je tadašnji pučki naziv za više vrsta bolesti kod kojih se u tkivima i/li tjelesnim šupljinama, iz različitih razloga, nakupljala tekućina, hidrops (grč. ὕδρωψ – voda od “vodene bolesti“), te imamo ove bolesti: srčana i bubrežna slabost, reumatska i plućna oboljenja, oboljenje jetre, alergijske reakcije, smanjena funkcija štitnjače, predmenstrualni otoci, oboljenje vena, zastoj limfnih žlijezda (limfedemi), ostali uzroci (infektivne bolesti kao što je “crveni vjetar“, sepsa, stanja poslije kirurških intervencija, opekotine, nakupljanje tekućine u zglobnom prostoru, traume ili upale, fraktura kostiju). Ovdje je zanimljivo spomenuti i hidrops labirinta uha (Ménièreova bolest nazvana po francuskom liječniku Prosperu Ménièru), što je bolest unutarnjega uha, a javlja se kao napadaji vrtoglavice, šumovi u ušima (latinski tinitus) s polaganim gubitkom sluha. Uzrok bolesti nije poznat, a zna se da dolazi od povećanja volumena i tlaka u unutarnjem uhu. Liječenje je pomoću lijekova, a i operacijski. Također je čest intermitentni hidrops što je pojava spontane otekline jednoga zgloba, obično koljena, bez znakova upale. Ta oteklina nastaje naglo i traje od 2 do 5 dana, te samopobudno nestaje.
Ovo je pogled na spomenutu “vodenu bolest“ hidrops spomenutu u evanđeoskom tekstu iz perspektive današnjega medicinskoga kratkoga opisa. No, Isus je svojim Božanskim znanjem sve ovo znao i posve jednostavno liječio sve nabrojene bolesti.
U prigodi dolaska ovoga bolesnika Isus je upitao zakonoznance i farizeje je li dopušteno subotom liječiti ili nije, i to onako s osmijehom jer se već s njima o tome parbio, a znao je svoj put i način. Ako bi odgovorili da ne bi smio zbog subote, on bi im rekao da je vrjedniji čovjek nego subota koja je sama po sebi sveta i nitko joj svetost ne želi dokinuti, nego liječenjem bolesnika želi joj se svetost dopuniti. Svi su oni zašutjeli i ostali su bez odgovora. U sebi su mislili da je subotom nedopušteno nešto slično činiti, a opet s druge strane s uzdasima su promatrali bolesna čovjeka, svoga sunarodnjaka koji je zacijelo vapio da mu se pomogne. Isus ga se dotaknuo i tako izliječio, te otpustio. Sve je to trajalo veoma kratko, manje od postavljanja pitanja njima i potom njihova mûka glede toga stava prema suboti. A kraće je trajalo i od Isusovih riječi svima njima, kojima je rekao da će i oni sami, ako komu od njih sin ili vol upadne u bunar, brže bolje izvući sina i/li vola iz bunara pa makar bio dan subotnji. I dalje su samo šutjeli, mučali jer zaista nisu imali što odgovoriti na sve ovo. Promozgali su da Bog nema ništa protiv toga da se spasi osoba upala u bunar ili pak životinja koja im služi ili bilo što drugo krupno i važno za njihovu zajednicu, kao što je i ovaj bolesnik s “vodenom bolesti“ koji je opet najveće Božje stvorenje, te bi trebao biti u središtu svih misli, promišljanja i svih odnosa kad je riječ o čovjeku koji je malo manji od Boga, malo manji od anđela a veći od svemira (usp. Ps 8). Tim svojim činima i mislima nadopunjuju svetost subote i tako služe više svome Bogu pomaganjem braći i sestrama u nevolji.
Duh zakona je važan, jer znaju svi da je zakon neophodan za njihovo sveukupno ponašanje, ali ne smije se biti krutim u tome prakticiranju zakona, te sebe dovoditi u veliki nemir i nered. Isus je tako brzo ozdravio ovoga čovjeka, što su vidjeli svojim očima i zanimljivo je kako nisu bili hrabri i misaono jaki zaključiti da je on Bog, Sin Božji i Sin Čovječji. Vide svoga Boga i ne vjeruju u njega, čak će ga voditi na raspeće na križ vičući: Raspni ga! Umjesto da kriče sami na sebe govoreći: Raspni nas!, oni viču na Isusa Pravednika da ga se raspne. I raspeli su ga na drvu križa.
I danas je sve to isto. Ljudi vide Boga, tragove njegove dobrote, ljubavi, mudrosti, njegova znanja, te svega za čime mi ljudi pomalo čeznemo, ali nismo spremni niti spretni reći da je on naš Bog, te ga psujemo i raspinjemo, a za sebe mislimo da smo bogovi koji znaju svu tehniku, medicinu i svu mudrost. Bilo bi bolje da zahvaljujemo Bogu i da se ne igramo s njime i njime, da ne činimo eksperimente, pokuse s lijekovima i hranom, sa zatopljenjem i penjanjima s planeta na planet i sl. I mi bismo trebali govoriti da ne znamo sve, da trebamo Boga koji je naš Otac i Tvorac, a mi nismo bogovi nego sluge Božje, koji imaju jak um, ali nije apsolutan. Ograničen je. Zato, ne: Raspni ga!, nego: Raspni nas!, da procvjetamo mudrošću apsolutnom i da posve ozdravimo od svake ljage i svake bolesti, te posebno umišljenosti da smo bogovi.
Nakon ovoga razmišljanja nastavljamo o poniznosti, što je povezano i s izborom uzvanika za neke naše gozbe (Lk 14,7-11. 12-14).
Isus je promatrao uzvanike na nekoj proslavi i gozbi, koji su birali prva mjesta u dvorani, što mu je posebno zapelo za oko. Tom zgodom je ustao i govorio, te ispripovijedao im svoju prispodobu koja je upravo nastala na temelju toga traganja za prvim sjedalima. Isus veli u prvome licu, a misli na sve prisutne kao i na nas daleko odmakle u povijesnom slijedu, te govoreći o tome pozivu na gozbu, u ovom slučaju za svadbu, savjetuje svome domaćinu farizeju da ne sjeda na prva mjesta čime bi iskazao svoju oholost i uznositost misleći kako je baš on za to ugledno mjesto. I objašnjava Isus da može doći netko tko je zaslužniji i časniji
kojemu pripada prvo mjesto kako bi taj odatle imao bolji pregled uzvanika i mladenaca, kao i mogućnost da progovori koju riječ u toj svečanoj prigodi kako je i red. A ako je ovaj zauzeo to časno mjesto, morat će ga gospodar pozvati i reći mu da se ustane i ide na ono slobodno posljednje mjesto jer je na svadbu došla ugledna i časna osoba, a još k tome rodbinski povezana s mladencima. Tada će biti zacijelo postiđen i morat će ipak zauzeti posljednje mjesto, koje mu možda po svemu sudeći i pripada. Da je kojom srećom odmah tamo otišao, bio bi velik, vrlo velik, jer i mali, skromni, ponizni ljudi na zadnjim mjestima i u raznim zakutcima mogu biti veliki, veoma veliki! Ovako zaista mu pripada to posljednje mjesto zbog njegove umišljenosti, nadutosti, bahatosti i oholosti, a možda bi bilo najbolje da iziđe iz dvorane i ode svojim umišljenim putevima.
Stoga Isus savjetuje drugi način ophođenja u ovakvim prigodama, a taj je mnogo mudriji i s duhom velike poniznosti. Naime, kad bude ovaj pozvan na svadbu ili koju drugu sličnu gozbu, neka ide i sjedne na posljednje mjesto, pa kada ga vidi gospodar na tome posljednjem mjestu, brzo će doći do njega i reći će mu: “Prijatelju, pomakni se naviše“, tad će mu ta rečenica biti tako draga jer su je svi čuli, te vidjeli čin premještanja sa zadnjega mjesta na prvo, što je ustvari iskaz vrednovanja dotičnoga. I Isus izvlači iz ovoga primjera prispodobe misao koju valja zapamtiti, a ona glasi: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, ponižava bit će uzvišen.
I na kraju ovoga razmišljanja riječ je o izboru uzvanika (Lk 14,12-14). Isus je onome farizejskom prvaku, koji ga je pozvao, rekao da ne poziva na svoj priređeni objed ili večeru svoje prijatelje, zatim neka ne poziva ni braću, ni bilo koga iz roda, niti bogatih susjeda, jer će oni uzvratno pozvati na slične gozbe i toga koji je njih pozivao radi uzvrata časti i zahvalnosti. Treba činiti suprotno ovoj logici, te pozivati na gozbu siromahe, sakate, hrome, slijepe i sve ostale koji su na rubu života zbog svojih slabosti i nevolja, a nikako one koji su lijeni i nemarni osim kojom zgodom da ih se pouči radu i stvaranju. Ovo je mnogo bolje jer ovi mogu biti zahvalni i mogu se trgnuti mnogi od njih da bi promijenili svoje slabo i jadno stanje glede opskrbljivanja osnovnim životnim potrebama, a do toga stupnja boljitka nisu u mogućnosti izlagati se određenoj raskoši pa uzvraćati onima koji su njih pomogli zovući ih na gozbe. To uzvraćanje njihovo nije ni potrebno jer Bog će dobrima uzvratiti svojim darovima o uskrsnuću mrtvih.
Don Ilija Drmić
