Postanak ove stihozbirke pjesama Moj svijet valja tražiti i vidjeti u svim njezinim pjesmama, a napose u onoj prvoj po kojoj je nastao i naslov cijele knjige. Ta pjesma je naslovljena Moj svijet. Ona očituje misaoni lirski subjekt, odnosno u ovoj pjesmi, kao i svim drugima, samoga pisca Grgu Mikulića. Kada bismo nekako doslovno shvaćali pisca ove pjesme, onda bismo mogli zaključiti da je on samo u svome zavičaju, sa svojom užom i širom obitelji, sa susjedima, s prijateljima, u svojoj Hercegovini, u kojoj ima dom i posao, te u tome svome svijetu promišlja o sebi, svijetu i Bogu. On se odatle ne miče i gotovo da i nema poticaje obilaska cijeloga svijeta i svemira, “Jer/ ja jesam/ tu gdje jesam/ I s toga mjesta/ ja mogu/ vidjeti/ cijeli svijet/ bez gledanja,// Sve daljine približiti/ bez odlaska,/ Sva mjesta posjetiti/ bez dolaska,/ Dokučiti skriveno/ bez traženja,/ Sve tajne ljudske/ razotkriti/ bez otkrivanja/ Moj svijet jest mali,/ ali je moj i/ sav u meni.“ Točno je i to da on ne želi otići odavle, a to ne znači da ne odlazi i ponovno se vraća, i isto je točno i to da on ima sve ovdje i tamo negdje izvan njegova svijeta nema ništa nova što bi ga trebalo povući na trajni odlazak. Jedini njegov konačni i trajni odlazak iz njegova svijeta jest onda kada nastupi smrt i kada napusti tijelo do uskrsnuća tijela.
Ima još jedna pjesma s naslovom Moj cijeli svijet, kojom tvrdi da je sav njegov svijet u njemu, a sve što nije u njemu, nije njegov svijet: “Sva imanja/ sva posjedovanja/ sve vlasništvo/ ovoga svijeta/ napose/ nije/u meni/ i nije/ dio mene.“ On pjesnički kaže da je tu dok je dio ovoga svijeta, ali jedan dio svijeta nije dio njega, jer ga ne ispunjava, ne čini ga potpunim i zadovoljnim. Međutim, u svome cijelome svijetu on ostaje sve dok ne dovrši zadani posao kao misaono biće čovjek, potom kao pjesnik i pisac, te kao kipar, kao i sve svoje ciljeve i svrhu svoga putovanja “na službenom putu“, a nakon toga on će radosno otići, možda s malo sjete, a moguće i bez toga.
Filozof Sokrat je govorio da ne koristi čovjeku ništa to što će upoznati svemir i svijet izvan sebe i uokrušce sebe, nego čovjeku je nužno i korisno upoznati svoj svijet, svoj veliki svemir u sebi samome. Isus kaže: “Ta, što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25). Ovaj pjesnik to isto želi svima do kojih će doprijeti ova njegova lijepo izrečena pjesnička misao, koja, između ostaloga, instalira pojmove dom, domovina, obitelj, narod, zavičaj, svoj svijet misli i pokretačkih ideja i dr.
Pjesnik Grgo u svojoj pjesmi naslovljenoj Pjesma govori o tome što je to za njega kao pjesnika pjesma, ta literarna forma. Kad je riječ o definiciji pjesme, nije uvijek lako i jednostavno sve izreći, a isto tako i o odrednici poezije kao stvaralaštva u okrilju literature. Riječ poezija dolazi iz grčkoga jezika – poiesis, što znači stvaranje pjesme, a to je umjetnost koja se koristi riječima kao temeljnim sredstvom. Onaj tko piše pjesme, zapravo stvara lijepu književnost. Pjesnik posjeduje u sebi posebni dar ili energiju duha koji promišlja o biti svega, svijeta, čovjeka i Boga. Učinak pjesnikova stvaralaštva zove se pjesma, koja i ne mora biti uvijek napisana kako i ovaj naš pjesnik govori u jednoj svojoj drugoj pjesmi, jer u osobnim mislima ona je pjesma, samo što nije drugome darovana u literarnoj formi i pismenima. O toj pjesmi napisanoj i darovanoj pjeva i ovaj naš pjesnik Grgo, koji veli da je pjesma “stanje duha,/ misao trenutka, Ona je/ razgovor/ s prirodom,/ sa samim sobom,/ s drugima/ i s Bogom“. Dakle, poetskim govorom po pjesmi pjesnik očituje svoje stanje duha i svoju misao trenutka, koja bljesne svojim sjajem kao krijesnica u noći i svraća pozornost drugih na se, te u cjelini suobraća i s Bogom, kojemu se želi otkriti Lice, jer je on “skriveni Bog“: “Uistinu ti si skriveni Bog.“ “Vere tu es Deus absconditus.“ (Iz 45,15). Tu Božju skritost svi mi otkrivamo postupno i uvijek dio po dio, te stvaramo cjelinu koja nas sili na daljnje traganje i otkrivanje skrivenosti Božje. Nemoguće se otrgnuti nagonu s puno čežnji za traganjima, zapravo onoj iskonskoj čežnji za Bogom. S time se živi i u tome se umire.
Pokatkad nam se učini da smo ga dotaknuli i gotovo posve vidjeli, da smo ga čuli i s njime razgovarali kao što to pokušava i pjesnik Grgo Mikulić. Bogu on zahvaljuje za dobro, a Bog je Dobro, i za lijepo, a Bog je Ljepota i sve je odsjaj njegove ljepote, pa i poezija je sa svojim tvorivom – jezikom od Boga, koji na prvi pogled šuti, a zapravo govori i u njemu i s njime događa se sveukupno ljudsko stvaralaštvo: poezija, proza, glazba, slikarstvo, kiparstvo, vjera s liturgijom, molitva za sve, a opet posebno za sreću; tu je žal za prošlošću nad kojom nemamo nikakvih mogućnosti mijenjanja, pronalaženja izgubljenoga, promašenoga, grješnoga… Pjesma je osim toga i oris nemira zbog Edena i sve antropodrame i teodrame što se u njemu zbila u početku – in principio, en arche.
Obiteljska pjesnička saga Bogatstvo različitosti posvećena ocu i majci, te braći i sestrama, kojih je bila prepuna kuća, u kojoj su naučili temeljne istine o Bogu, svijetu i čovjeku. Sada žive na raznim stranama domaje baveći se svojim pozivom i poslanjem i blagujući kruh svoj svagdašnji. Ovo je pjesma njima u čast, ali i svima u Hercegovini koja cijeli svijet naseli a sebe ne raseli. Uistinu, vraća lijepu sliku prošlosti u kojoj su bili na prvome mjestu Bog, zatim čovjek, a potom stvari i događaji. Sve poredano kako i valja.
U zbirci postoji cijeli ciklus pjesama o tijelu, tjelesnosti, ulozi tijela i smrtnosti tijela, a o besmrtnosti duše i duha. Zaista je gotovo inspiracijom biblijskih pisaca mudrosne književnosti prenaglasio tu stranu tijela koje je oblikovani kal, zemlja, prah i pepeo. Ima tu i platonskih misli, ali i naših ljudskih promišljanja na temelju iskustva groba i ostataka mrtvaca. Međutim, dade se naslutiti i misao o uskrsnuću tijela, jer duša ne treba uskrsnuće, nego samo tijelo, a kada tijelo uskrsne o uskrsnuću mrtvih, onda se ono preobraženo pridružuje svome duhu, duši. Sve će se to dogoditi po uzoru na Krista koji je rođen u tijelu s Božanstvom, Božanskim duhom, a tijelo je uskrsnulo i pridružilo se Božanskom duhu i Trojstvenome, te je ušao u nebesku stvarnost Trojstva. On je Druga Božanska Osoba – Bog, koji je u liku Čovjeka kao Sin Božji i Čovječji bio na Zemlji, s nama ljudima, ostvario svoj poziv u odnosu prema Ocu i nama ljudima. To je ta zanimljiva vizija koja se nazire i u ovoj Grginoj stihozbirci. No, njegove pjesme su ipak više misaone, filozofske refleksije, ritmične meditacije, kojima se kazuje ta strana naše egzistencije, to tijelo, ta trulež, prah i pepeo: “Memento homine quia pulvis es et in pulvis reverteris.“ “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“
O tijelu (Tijela, Tijelo i mi) pjevao je i naš Antun Branko Šimić (Drinovci, 1898. – Zagreb, 1925.) i može se reći da imaju isti misaoni izvor i poticaj.
Vrlo je zanimljiv i ciklus Zavičajnice u kojem je i pjesma s naslovom Suhozidi. To je tema slikara, kipara, pjesnika i mnogih drugih zanimanika. Ovdje je ova pjesma metafora koja govori o zemlji, tlu, domu, domovini, životu, borbi za vrijednosti, o ljudima, zakonu, običajima, pjesmi, poeziji, igri, drami, umjetnosti, o kamenu, o mnogočemu drugome. Pjesnik se pita hoće li budući ljudi moći “dokučiti/ svu ljubav/ u njih uzidanu,/ radost i pjesmu/ u njih/ utkanu// Hoće li moći/ shvatiti/ toliku nevolju/ zbog/ koje su/ zidani/“.
U hercegovačkome ambijentu, ozemlju i ozračju stoji zrika zrikavaca o ljepoti života, doma, domovine, zemlje kamenite, tvrde, škrte u kojoj niče pjesma Zriče i zricanje. U ovome orisanome mjestu, toposu zriče i zricanja sriče se i ovakva pjesma u stilu stilske figure zvane slavenska antiteza, kojom otpočinje svoju čuvenu baladu hrvatski pjesnik glasovite Asanaginice: “Što se bijeli u gori zelenoj?/ Il’ su snijezi, il’ su labudovi? Nit su snijezi, nit su labudovi, itd.“, a naš pjesnik Grgo u pjesmi Ravnjak, koja govori o vrsti duhana, ovako zanesen ljepotom kliče: “Što se žuti/ u polju ravnome/ Što se žuti/ Što li nono/ nako/ bliješti/ Il je zlato/ Il je narcis/ Il su tulipani/ Nit je zlato/ Nit je narcis/ Nit su tulipani/ To je/ duhan/ ravnjak/ sorte hercegove.“ Ovaj stilski ukras u pjesništvu mogao bi se, primijenjen u modernom sroku, zvati po ovome pjesniku, je li ga on prvi primijenio ili nije, Grgina hercegovačka antiteza. I u pjesmotvorju Duhan iskazao je svu povijesnu i životnu priču ljudi krševite Hercegovine o kojoj postoji zapis na stećku iz 15. st.: “Bože davno sam ti lego i vele mi je ležat.“ I na kočerinskom stećku stoji uklesani natpis: “…I u to vrime mene Vigna doide končina i legoh na svom plemenitom pod Kočerinom i molu vas ne nastupajte na me…“
don Ilija Drmić
