Evanđelje 31. nedjeljne kroz godinu – C (Lk 19,1-10) govori o nadcariniku, poimence Zakeju, koji je živio u jednom od najstarijih gradova – Jerihonu. Nalazi se na današnjem samostalnom palestinskom području, i to na Zapadnoj obali kao i rijeke Jordana s 258 m ispod razine mora, a 15 km udaljen sjeverozapadno od Mrtvog mora/jezera. Zidine grada su podignute u 5. tisućljeću pr. Kr. Povijest ovoga grada, koji je nazvan Gradom palmi, opisana je u Starome Zavjetu (usp. Jš 5,1-27). Rimljani su ga pokorili i zauzeli 68. god. pr. Kr.
Nadcarinik Zakej i Isus s apostolima, učenicima i sljedbenicima susreli su se u tome gradu, i to na jednoj od ulica koju su s obiju strana krasila raznovrsna stabla, a među njima i smokve. Bilo je i cvijeća uokrušce stabala smokava, od kojega se posebno isticala pustinjska biljka jerihonska ruža, s lijepim gustim zelenim grančicama, koje prekrivaju jedna drugu. Ona označava Božje stvaranje svemira s čovjekom, i upućuje čovjeka, muškarca i ženu, na radost života, rađanje potomaka, zatim na sreću, ljubav i napose vječnost. Ova jedincata ruža može preživjeti bez vode i do 50 godina kada se posve osuši i zatvori u svoj cvjetni mir i san. Upravo takvu vjetar je gonja po pustinji, doslovno igrajući se s njom. Dobivši ponovice vodu, ona oživi, otvori se i ozeleni, rekli bismo da ova ruža uskrsne, te opet cvjeta kraseći Božji stvoreni svijet! Poput novorođene dječice! Nitko ne može unijeti radost i ljepotu u sela i gradove kao cvijeće i djeca, koju je Isus neizmjerno volio potičući sve ljude da ih vole.
Zakej je bio po zanimanju nadcarinik, o kojemu se pripovijedalo sve najgore i da je vrlo bogat, što su brzo saznali Isus i njegova pratnja kad se među narodom pojavio taj čovjek niska rasta i stasa. Budući da je bilo mnoštvo naroda, nije bio u mogućnosti dobro vidjeti Sina Božjega i Sina Čovječjega. Trkom je stigao do prve smokve, koja je bila udaljena nešto naprijed prema pravcu Isusova kretanja, popeo se na nju, razmakao dostatno njezine lisnate grane i motrio netremice lik Isusov koji je mimohodno prolazio tom ulicom. Kad se dovoljno približio k smokvi, pogledao je gore i zamijetio Zakeja u smokvinu lišću i granju. Zacijelo, na to su ga upozorili neki suputnici da je ovaj nadcarinik na stablu smokve odakle motri ovoga svetoga prolaznika kroz Jerihon. Stoga je Isus zastao i rekao mu: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Nadcarinik Zakej tako je žurno silazio sa smokve da žurnije nije mogao silaziti. Sišavši na tlo, srdačno su se pozdravili židovskim pozdravom poželjevši mir – šalom jedan drugome i svima uokrušce njih na jerihonskoj ulici po kojoj nije svetija noga i osoba prošla kroz njegovu dugu povijest od Isusove.
Ova slika sa Zakejem na smokvi i u smokvinu lišću vodi nas u Edenski vrt gdje su naši praroditelji imali haljine od smokvinih listova i gdje su oboje prevareni, zavedeni od Sotone u liku zmije. Ovdje dolazi Isus do smokve i zove Zakeja da siđe i da se duhovno razveseli nad oproštenjem svih grijeha i hodu u novi život.
I Zakej se odvažio, te je i on pozvao Isusa u svoj obližnji dom što je Isus i rekao govoreći mu da žurno siđe sa smokve, a to je Sin Čovječji i prihvatio. Narod je, vidjevši sve to, otpočeo mrmljati govoreći na sav glas: “Čovjeku se grješniku svratio!“ I to se širilo po onome mnoštvu naroda. Glas je dopirao do mnogih umova i srdaca, pa uistinu tako i do nekih Zakejevih prijatelja i suradnika u carinarnici, koji su sve to pomno slušali i najednom počeli se lupati u grudi govoreći: Oprosti nama grješnicima! Oni su se sada osjetili grješnicima u probuđenoj savjesti, a poticaj od Duha Božjega dobili su da govore u prilog Zakeju, kojega dobro poznaju s njegovim slabostima i manama, kao i vrlinama.
Naime, oni su vikali da njihov nadcarinik Zakej nije takav grješnik kako se misli, nego su govorili da on ima srca za druge, za one s kojima radi; on sve savjetuje, bodri, potiče na pravi i pravedni rad, oslobađa ljude od straha što su ga utjerali Rimljani i njihovi protivnici u sve njih govoreći da će doći novo doba slobode, mira i pravde.
Valja se prisjetiti ovom zgodom i onih jerihonskih slijepaca što su čudesno progledali zahvaljujući Isusu. Oni su naime, vidjevši čudo od cvijeta, što ga nisu vidjeli kao slijepci, i to jerihonske ruže koja raste u njihovu gradu Jerihonu i okružju, u koju su se posve zaljubili, te su počeli ovom prigodom slaviti i hvaliti Isusa za vraćeni im vid. Govorili su još narodu uokrušce sebe da on ne znaju što je to život u potpunoj tami, a njima je u život unio svjetlost Isus, Sin Božji, koji ih je ozdravio od očne sljepoće, a možemo dodati i od duhovne, u kojoj smo mi ljudi vrlo često, a neki su, nažalost, trajno.
Zakej je Isusa i njegove suputnike pogostio u svojoj kući, te je tom prigodom održao veličanstveni govor. Ustao se i otpočeo zboriti Gospodinu i svima njegovima, kao i svima od onoga mnoštva naroda: “Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.“ Dar siromasima bio je uobičajen u duhu one Isusove izreke da ne zna ljevica što čini desnica: “Ti naprotiv, kada daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!“ (Mt 6,3-4).
Ovom zgodom u vlastitoj kući posebno je istaknuo svoju redovitu darežljivost siromasima, a to nije znak da se kaje što im je prije nešto uskratio, nego samo sada dodaje kao očit nastavak toga karitativnoga čina i djela, jer je postavljen na vagu pravde on i njegovi ukućani, kao i njegovi suradnici. Osim toga, ovaj Zakej je rekao javno da svakome tko se smatra prevarenim i ako je on koga prevario, novčano zakinuo ili više naplatio carine, neka se ovdje ili bilo gdje drugdje pojavi pred Isusom i to rekne, a on će mu vratiti četverostruko. Ovo je izrekao u duhu ondašnjega židovskoga zakona, koji je predviđao četverostruko vraćanje za jedan slučaj krađe, a rimski zakon to je propisivao za sve očite krađe (furta manifesta). Ističemo: Četverostruko! To je zaista hrabro rečeno, jer da je on mnogima oduzimao, sada bi vrlo mnogo morao i vratiti. No, on je u savjesti siguran da nije to činio i ovakav potez može predložiti, jer je svjestan da se nitko neće javiti da je bio zakinut od ovoga nadcarinika.
Isus je sve to saslušao, vidio i konačno je pred svima rekao: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta, Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ Židovi su sve svoje povlastice imali zato što su “sinovi Abrahamovi“ na što Isus ovdje podsjeća sve one koji su čekali završnicu razgovora između njega i Zakeja, dodavši još i spomen na Abrahama (usp. Lk 3,8). Ove riječi odjeknule su u sabranome mnoštvu u Jerihonu, koje se polagano razilazilo svojim kućama. Zacijelo, njihovi umovi i srca bijahu bili zaokupljeni svakom izgovorenom Isusovom riječju, kao i svim događajima što ih je Isus učinio u ovome gradu. Ona dva ozdravljena slijepca, a možda i više njih, bili su posebno obuzeti radošću što su svojim očima ponovno vidjeli Isusa.
Ovdje dalje možemo razmišljati čitajući tekst iz Knjige mudrosti (Mudr 11,22-12,2), te u mislima nadopunjavati evanđeoski tekst. Naime, pred Bogom je sav svijet poput zrnca praha na tezulji i kapljice jutarnje rose na zemlji s njenim biljkama i životinjama. Bog je svemoćan i milostiv, kroz prste progleda grješnim ljudima njihove grijehe, a sve pod vidom da bi se pokajali. Ako ih kažnjava, onda je to blago, kori ih i opominje za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u svoga Tvorca. Stvoritelj ne mrzi nijedno svoje biće, nego on ih sve ljubi i štedi, jer sve je njegovo, Gospodara i ljubitelja života, i u njima je njegov besmrtni duh. I nas voli, jer i nama progledava kroz prste, inače bismo davno bili kažnjeni i zgaženi zbog svoje stvarne grješnosti.
Tako je lijepo oslobodio Zakeja i usmjerio daljnji njegov osobni i obiteljski hod, a sve druge nazočne u to vrijeme, kao i kroz dugu povijest do naših dana i nas samih, blago je karao i opominjao da se vratimo iskonskoj mudrosti koja je u našem dobrome Bogu i Spasitelju Isusu. Psalmist pjeva za nas: “Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim…“ (usp. Ps 145,1-2.8-11.13cd-14). A sv. Pavao sa suradnicima ovako moli za sve vjernike i ljude, pa i na zagovara kod Boga: “Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere, te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.“ (2 Sol 1,11-2,2).
Don Ilija Drmić
