U 2. nedjelji Došašća – B (6. prosinca 2020.) nudi nam se za naše nedjeljno razmišljanje odlomak s početka Evanđelja po Marku (Mk 1,1-8), a ovaj tekst prati i usporedna evanđeoska mjesta (Mt 3,1-12; Lk 3,1-19; Iv 1,19-28) radi povezanosti misli i izvješća, kao i međusobnih dragocjenih dopuna.
Ivan Krstitelj rođen je neposredno prije kraja 1. st. pr. Kr. u malom selu Ain Karimu, koje je udaljeno oko 6 km zapadno od Starog Grada Jeruzalema. U tome selu živjeli su njegovi roditelji starozavjetni svećenik Zaharija, koji je pješačio na službu u jeruzalemski Hram prema svome rasporedu, i njegova žena Elizabeta. Tu je Ivan odrastao u povezanosti s Jeruzalemom i Hramom u njemu, kao i u dosluhu s Božjom riječi.
Evanđelist Matej ga opisuje kao isposnika i pustinjaka, koji je bio obučen u odjeću od devine dlake s kožnatim pojasom oko bokova, a na nogama je zacijelo nosio sandale od učvršćenih i stegnutih kožnatih kaiša. Stanovao je u pećinama uokrušce Mrtvoga mora/Slanoga jezera, na području Kumrana, a hranio se skakavcima i medom divljih pčela iz pećina. Boravio je po uzoru na starozavjetne velike osobe 40 dana u pustinji gdje je postio, činio pokoru i duhovnu pripremu s traganjem za pravom Božjom riječju, koju će izreći u nastupu prilikom propovijedi svome sabranom narodu u Judejskoj pustinji, i to na obali rijeke Jordan koja izvire ispod brda Hermona i utječe u Mrtvo more/Mrvo jezero.
Početak Krstiteljeva propovijedanja, nakon što mu je došla riječ Božja u pustinji, piše Luka, pada u vrijeme rimskoga cara Tiberija (Rim, 42. pr. Kr. – Miseno, 37. po. Kr.; vladar: 14.-37. po. Kr.), i to u 28./29. god. po. Kr. Evanđelist Luka kaže da se Ivan pojavio 15. god. vladanja cara Tiberija, a tada je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat (26.-36. po. Kr.), zatim sin Heroda Velikog (73. pr. Kr. – 4. pr. Kr.; vladar: 37. pr. Kr. – 4. pr. Kr.) i majke Maltike tetrarh Galileje i Pereje Herod Antipa (oko 20. pr. Kr. – 39. po. Kr.), koji je vladao poslije smrti svoga oca od 4. pr. Kr. sve do 39. po. Kr. četvrtinom očeva dijela Carstva. Njegov brat Filip (4. pr. Kr. – 34. po. Kr.) bio je tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, te Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane koji je bio jaka i velika utjecaja u Sinedriju, a k njemu je najprije doveden uhićeni Isus, te Kajfe koji je bio zet Anin i vršio je veliku zadaću protivljenja Isusu, njegovim apostolima i učenicima.
Ivan je pohodio sva mjesta i njihove žitelje u okolici jordanskoj iz razloga da ljudi prihvate obraćeničko krštenje za oproštenje svojih grijeha. Govorio im je navodeći riječi starozavjetnih proroka i tumačeći ih. Luka navodi opsežniji tekst iz Knjige besjeda proroka Izaije: “Glas viče u pustinji:/ Pripravite put Gospodinu,/ poravnite mu staze!/ Svaka dolina neka se ispuni,/ svaka gora i brežuljak neka se slegne!/ Što je krivudavo, neka se izravna,/ a hrapavi putovi neka se izglade!/ I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ (Iz 40,3-5; Lk 3,4-6).
U ovome proročkom tekstu imamo određenu dinamiku i ritam radosnoga događanja među ljudima, koji su doživjeli obraćenje nakon ivanovskoga krštenja, a pogotovo što će ga doživjeti nakon krštenja u Duhu koje će se zbiti uskoro kako navješćuje Krstitelj. Sve je to izrečeno porukama slika iz prirode ili metaforama: pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze, hrapavi putovi neka se izglade, svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne, krivudavo neka se izravna, jer tada ljudi jedni drugima mogu lakše prići, a potom i sam Bog može tim uređenim putevima i okružjem doći čovjeku u zagrljaj s jakim novim porukama za život ovdje i sada i pogotovo za vječni život. Ovo je snažan i jasan govor koji pripovijeda jedno, a misli na nešto posve drugo što je važnije. Važno je imati dobre puteve i ugodno njihovo okruženje, ali je još važnija ona duhovna dimenzija i uređenost naših međusobnih odnosa. Mogli bismo sve to ovako prereći: učinite sve da Gospodin nesmetano dođe k nama ljudima, u naše živote i u naše životno okružje, za to je potrebno otvoriti svoju dušu, um i srce za taj dolazak i susret s Bogom, treba sve zapreke osobnih i društvenih grijeha razriješiti i svega se osloboditi da čovjekov duh bude posve čist i unutarnji prostor slobodan za taj susret. Bog u tako raspoloženo srce može nesmetano doći i to ravno, po ravnu, bez imalo zakrivljenih cesta i puteva, bez bilo kojega osporavanja i usporavanja.
Evanđelist Matej bilježi dalje da je k proroku Ivanu grnuo narod iz Jeruzalema, iz sve Judeje i okolice jordanske. Židovski povjesničar Josip Flavije (Jeruzalem, 37./38. – Rim, oko 100. po. Kr.) navodi i opisuje da je rimska pokrajina Judeja s Jeruzalemom obuhvaćala prostor na zapadu do Mediterana, na istoku graničila s Jordanom, te donja polovica današnje Zapadne Obale sezala je na sjever i sve do Ber Šebe na jug.
Sadržaj njegove propovijedi bio je poziv na obraćenje srca jer se približuje Kraljevstvo nebesko. Obraćenje srca znači pročišćenje od svega nepotrebnoga, suvišnoga, zloga. O njemu Matej svjedoči kao o onome za kojega je prorok Izaija rekao riječi da je on Glas koji viče u pustinji života i potiče da se pripravi put Gospodinu do našega doma i srca, do naših života, dapače da mu se poravnaju staze. Evo tih riječi: “Glas viče u pustinji:/ Pripravite put Gospodinu,/ poravnite mu staze!“
Izaija je rođen 765. pr. Kr. u Anatotu, koji je udaljen 10-ak km od Jeruzalema. U proročku službu pozvan je u 25 god. svoga života, dakle 740. god. Djelovao je u 8. st. pr. Kr. za vladavine kraljeva Ahaza (kralj: 735.-715. pr. Kr.), koji je dopustio štovanje poganskih bogova, što je ustvari politeizam, višeboštvo zanemarivši jednoga Boga, što je monoteizam, jednoboštvo. Osim toga, kraljevstvo se podijelilo na južni dio nazvan Juda i na sjeverni dio s nazivom Izrael koji je pao u idolopoklonstvo i odveden u zarobljeništvo po Božjem sudu. Također je naviještao i tumačio Božju riječ i u vrijeme kralja Ezekije (kralj: 716.-687. pr. Kr.), koji je ponovno uveo štovanje jednoga Boga, odnosno monoteizam, jednoboštvo. Ovaj je prorok Izaija prorekao dolazak Mesije i o njemu je govorio i pisao, a Ivan Krstitelj je prorok na razmeđu dvaju saveza, Staroga i Novoga, koji će pokazati Mesiju svojom proročkom rukom i predstaviti ga svome narodu nadahnutim proročkim riječima na rijeci Jordanu.
Ivan je sabrani narod duhovno pripremao za susret s Mesijom krštavanjem i to svojim oblikom krštenja u rijeci Jordanu – ivanovski oblik krštenja koje uključuje tom zgodom i odricanje od svojih grijeha, svojevrsna ispovijed s iskrenim kajanjem. Na ovaj ivanovski čin duhovne priprave za susret s Gospodinom, koji dolazi liječiti one srca skršena i vidati njihove rane (usp. Ps 147,3), počeli su dolaziti članovi religiozno-političkih stranaka farizeja i saduceja. I oni su tobože željeli duhovnu obnovu i pripremu za susret s onim kojega će navijestiti Ivan Krstitelj, u što je uključeno ivanovsko krštenje s pristajanjem na obraćenje uma, srca i duha, potpuni zaokret od prijašnjega oblika življenja. Kad ih je u tome mnoštvu iskrena naroda zamijetio prorok Ivan, prosuo je na njih sav svoj bijes i ogorčenost zbog skrivenoga a očitoga dvostrukoga oblika njihova življenja, jednostavno rečeno zbog dvoličnosti života, farizeizma i saduceizma. Govorio im je iz voda rijeke Jordana koja je mnogo toga zapamtila u dugoj svetoj povijesti ali ovu oštrinu govora u lice zacijelo nije.
Sjetimo se, primjerice, Jošue dovršitelja Mojsijeva djela (rođen 1355. god. pr. Kr. u Gošenu – umro 1245. god. pr. Kr. u Kanaanu) i njegovih umornih nogu od dugoga hoda pustinjom što ih je osvježila voda te rijeke Jordana, kao i naroda koji je 40 godina putovao prema Obećanoj Zemlji. Voda je taj Ivanov govor raznijela kroz Mrtvo more, kroza sve oceane, sva ostala mora ovoga planeta Zemlje, sve kontinente, te ga je donijela do uha i uma, srca i duha/duše svakoga stanovnika ovoga Božjeg planeta na kojem živimo, mičemo se, radimo i jesmo (usp. Dj 17,28), kako bi i danas rekao sv. Pavao na našem Areopagu.
Dakle, Ivan je farizejsko-saducejsku skupinu i sve ostale njima slične nazvao “leglom gujinjim“. To je tako jaka i strahobna slika da je nije zgodno ni čuti, a kamoli vidjeti u stvarnosti i u to se uživljavati. U tome zmijskom leglu može biti veliko mnoštvo zmija i/li guja po svojim stvarnim osobinama sličnih zmijama ne samo po izgledu, nego i po otrovu koji ubrizgavaju prilikom ugriza raznih drugih životinja, pa tako i čovjeka. Kad se sve te osobine zmija i guja značenjski prenesu na čovjeka ili skupinu ljudi, onda je to tako ubojito, čak je ugriz u mozak, srce i dušu i ubrizgani “otrov“ sasutih riječi u lice jači od zmijskoga otrova koji može i usmrtiti. Ivanove riječi za njih su bile upravo sve to.
Potom ih je pitao pred svima okupljenima na obali rijeke Jordana, u prijevodu znači rijeka brzica a to isto znači i naša rijeka Vrbas, tko ih je potaknuo na to da dođu i tako pobjegnu od skore srdžbe Božje koja bi se na njih dobrano srušila zbog svega njihova zločestoga djelovanja u narodu. Iz sljedeće Ivanove rečenice proizlazi da su došli noseći plod koji je dostojan njihova obraćenja, te ih potiče da se ne bi možda usudili ovom prigodom zapodjenuti s njime raspravu o Abrahamu, koji je praotac vjere i ima svoju poruku za sve i za Onoga dolazećega koji je bio prije Abrahama. Ivan ih uvjerava kako je Bog Otac tako moćan da iz onoga obalskog riječnog kamenja može podići djecu Abrahamovu. I dodaje posve novu poruku u slici sjekire koja je “položena na korijen stablima“ da posiječe svako besplodno i baci ga u oganj peći da izgori. Ovim je u slici mnogo toga rečeno, a valja istaknuti radikalizam novoga, nadolazećega navještaja o obraćenju i posve novome obliku duhovnoga i svjetovnoga življenja bez dvoličnosti i formalizma. Čovjek će biti slobodno biće, ali će se mnogi otimati za nj kako bi mu oteli tu slobodu.
Prorok Ivan s odgojem Staroga Zavjeta i udahom Novoga Zavjeta nastavlja svoj govor tumačenjem razloga zašto ih je on sve krstio vodom, te obrazlaže da je sve to učinjeno u duhu vjere i u znak njihova obraćenja i spremnosti za novost života koji će osebujno poteći poput rijeke Jordana po Onome koji za Ivanom dolazi jer je s duhovnim i nebeskim porukama jači od proroka Ivana, što zaključujemo na temelju izrečenih Ivanovih tvrdnji. Osim toga, Ivan se tako osjeća i to izgovara da nije ni dostojan biti njegov sluga koji mu obuću nosi i donosi, veže i driješi, nazuva, obuva i izuva. Taj koji dolazi sve će ih krstiti vodom, Duhom Svetim i ognjem. Najprije će pročistiti svoje gumno, a budući da mu je u ruci duhovna vijača, odvojit će pljevu od žita izvijanjem na vjetru Duha Svetoga koji puše gdje god hoće od stvaranja svijeta i čovjeka (usp. Iv 3,8), te će žito spremiti u svoju žitnicu, a na kraju pokupit će pljevu i spaliti “ognjem neugasivim“. Ovdje je također više slikovitoga govora, što su ga mogli svi razumjeti, jer se odnosi na njih i na sve buduće ljude.
Marko ovim izvješćem i otpočinje svoje evanđelje i to navodeći podulju rečenicu proroka Izaije: “Evo šaljem glasnika svoga/ pred licem tvojim/ da ti pripravi put./ Glas viče u pustinji:/ Pripravite put Gospodinu,/ poravnite mu staze!“ (usp. Iz 40, 3-5; Mk 1,2-3). Matej je donio samo drugu rečenicu iz proroka Izaije, jer mu je nekako po poruci sasvim dostatna. Rečenica počinje imenicom “glasnik“ i “glas“ koja dozivlje u svijest subjekt, a to je u ovom slučaju prorok Ivan. Ivan Glas otkriva novost Novoga Zavjeta povezujući ga s vazda novim Starim, a to znači da oba vrijede. Marko veli da je Ivan krstio i propovijedao u pustinji, što možemo zaključiti da je to bilo pri uviru rijeke Jordana u Mrtvo more, uz koji je pustinja, ali krstio je i na rijeci Jordanu. Kod Marka nema da će Isus obavljati krštenje ognjem, nego samo Duhom Svetim. Kad je riječ o obući, onda imamo kod Marka Ivanov iskaz da on nije dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući.
don Ilija Drmić
