Majka je imala veliko vjerničko srce koje je razdijelila svojim sinovima. Ustrajno je oblikovala njihov duhovni život. Nježno je, majčinskom ljubavlju saslušala njihove teškoće i sumnje, koje joj je povjeravahu kao svećeniku kod sv. ispovijedi. Odlučno se odrekla snova o unucima i unučićima koje bi jednom čavrljali, podcikivali i čiji bi nevini, bezbrižni dječji smijeh odjekivao kućom i vrtom.
U crkvi Srca Isusova nedjeljna Sv. Misa. Mnoštvo sudjeluje sabrano. U
prvim klupama moli mladić. Polako završavaju zadnji akordi: ”Gospodine
smiluj se!” Mladić podigne oči. Pogled mu se zaustavio na djevojci pred
njim. Već su otpjevali Evanđelje a da to mladić uopće nije primijetio.
Njegova je pažnja bila usmjerena nekamo drugamo. Poslije Evanđelja svi
sjedoše. Mladić, kojega je u srce pogodila strelica Amorove ljubavi
,sjeo je na svoj novi šešir.
Svi koji su to opazili prigušeno se smijahu. Djevojka je također bila
nekako ošamućena. Kapelan, koji je tumačio riječ Božju, našao se u
neprilici i namrštio se. Simpatija se stječe smiješkom. Djevojka je
također osvojila mladića osmjehom.
Prvi uspjeh novog šešira i toplog smješka
Smješka nas ništa ne stoji, a mnogo veli. Obogaćuje onoga koga prima, a
da pri tome ne osiromašuje onoga tko ga daje. Ponekad traje samo
trenutak, a uspomena na nj ostane dugotrajna. Nitko nije tako bogat da
ga ne bi želio. A nitko nije tako siromašan da ga ne bi mogao dati.
Stvara sreću u ljudskim srcima, u obitelji, pri radu, produbljuje
prijateljstvo, donosi umornima odmor, očajnima vraća hrabrost, a
žalosnima daje utjehu. Razgoni brige i sve liječi, ozdravlja. Dobro je
što se onemože prodati i kupiti, ni ponuditi ni ukrasti. Vrijedi samo
onoga trenutka dok ga darujemo. Ako susretnete čovjeka kome ste darovali
smiješak, a on vam ga ne zna uzvratiti, budite tako plemeniti pa mu
podarite još jedan svoj osmjeh. Nitko, naime, nije toliko potreban
smješka kao onaj tko ga ne zna dati drugima.
Slijedećih tjedana Julija se često savjetovala sa svojom majkom. Bi li
pošla za nj? Ili ne bi? Je li to Božja volja ili nije? Majka ju je
tješila:” Budući da je dobar prema svojim roditeljima, bit će vjerojatno
dobar i svojoj budućoj ženi.”
Julija je primila ponudu prosca.
Četvrtog dana u mjesecu svibnju vjenčali su se u crkvi Srca Isusova
Leon Basquin i Julija Delhave. Poslije dugog niza godina gotsko je
svetište opet divno ukrašeno. Opet se sabralo mnoštvo vjernika. Gradom
je prolazio šapat: ”Jeste li čuli novost? Sutra će šesti sin iz
obitelji Basquin zapjevati svoju prvu Misu. Šestorica braće pristupit će
k Božjem oltaru. Sigurno ćete doći s čitavom obitelji”.
U prvoj klupi su Leon i Julija. Ni oni nisu više mladi. Unatoč tome
tisuću puta su sretniji nego li su bili onda kada su u istoj crkvi jedno
drugo prisegnuli na vjernost. Iz njihovih očiju odsjeva sreća. Po crkvi
stupaju njihovi sinovi svećenici. Prvi i najstariji je Modesto, župnik u
Trossinu, za njim je Isusovac Teofil, zatim slijedi Andrija, upravitelj
župe sv.Kristofora, pa benediktinac Leon, Ivan, upravitelj župe u Lommu
i mladomisnik Josip. Posljednji iza sviju, išao biskup Lienart. Veseo
je što može svojom prisutnošću počastiti duhovne sinove i Gospodinove
miljenike. Roditelji podijeliše Josipu svoj blagoslov. Trenutak ganuća i
sreće! Puk pjeva: ”Blagoslovljen koji dolazi…..”.
Modesto je poslije Evanđelja prozborio svojim roditeljima i rođacima.
Naglasio je kad je Gospodin pozvao Josipa na rad u svoj vinograd .Bilo
je to za teških ratnih dana. Josip je upitao: ”Što da učinim? Krist ga
je obzirno pozvao: Dođi i idi za mnom! Odazvao se Božjem pozivu da bi
kao posrednik između Boga i ljudi obnavljao Kalvarijsku žrtvu”.
Roditelji bijahu veseli jer njihova obitelj sagorijeva poput šest
upaljenih svijeća, umjesto da se čuva i množi. Vjernici su pak
sastavljali još ljepši govor, vraćajući se s mlade Mise svojim domovima.
Koliko se kreposti krije u dušama roditelja i sinova obitelji Basquin!
Kako su lijepe njihove duše jer nisu proigrali ni pogazili nijedno
zvanje! Kreposti i pozivi su sjemenje iz kojih će izrasti drveće.
Majka je imala veliko vjerničko srce koje je razdijelila svojim
sinovima. Ustrajno je oblikovala njihov duhovni život. Nježno je,
majčinskom ljubavlju saslušala njihove teškoće i sumnje, koje joj je
povjeravahu kao svećeniku kod sv. ispovijedi. Odlučno se odrekla snova o
unucima i unučićima koje bi jednom čavrljali, podcikivali i čiji bi
nevini, bezbrižni dječji smijeh odjekivao kućom i vrtom.
Otac je zahvalio Bogu za vjernost koja se šest puta obnovila u njegovim
sinovima. Svetištem je odzvanjala Gounodova glazba. Zadnja pjesma bila
je Seguruva: ”Nebesa se sagnuše k zemlji te je poljubiše.”
4.svibnja 1931. Lille, svetišta Srca Isusova. Zlatni pir Basquinovih.
U prvoj klupi gledamo slavljenike Leona i Juliju. Na istome mjestu, s
velikim smiješkom u očima i na licu. Sve je isto kao i prije pedeset
godina, samo što se od njih oprostila mladost sa svojim čarom. Međutim,
oboje su mnogo bogatiji, jer njihove osobe izražavaju plemenitost i
dostojanstvenost.
Hvala Bogu po Mariji za život i djecu! Zajednički život združuje i
usrećuje. Pred oltarom svih šest sinova, svećenika koji se zahvaljuju
Bogu u ime svojih roditelja za radost i gorčine.
Slavljenici u mislima prelaze prevaljeni životni put. Pola stoljeća u
Gospodinovoj službi. Povjereni zadatak dobro su obavili. Nije im žao.
Zahvalni su Bogu što su Božji suradnici, prvi odgojitelji djece i
svjedoci tolikih primljenih milosti, svjedoci Boga. Njihov život ižaruje
vjeru i poštenje. U ljubavi koju djeliše odgajali su svoju djecu.
Crkva, bolesnici, nemoćni starci i starice, djeca – svi dobro poznaju
njihovo dobro srce i darežljive ruke. I s toga ništa čudno što je iz tih
srdaca, koja su toliko ljubila, izniklo šest duhovnih cvjetova.
Leon i Julija tiho ponavljahu: ”Hvala Ti, Gospodine! Nismo dostojni, nismo vrijedni tolike Tvoje ljubavi i tolike milosti!”
U kući je vladalo veselo raspoloženje. Zlatni vjenčani pir jednom se
slavi u životu. Glavnu zdravicu održao je Josip. U nju je ukratko
spomenuo srdačne obiteljske doživljaje. U lijepoj šali duhovito ih je
povezao. Ponovio je zgodu s novim šeširom i ljubaznim smiješkom. Zatim
zaredaše veseli događaji sretnih sinova. Odakle toliko uspomena? Josip
je poput moljca koji se zavuče u knjige pregledao sve ormare, pročitao
sva obiteljska pisma i dnevnike. Kad je završio nazdravicu, njegov je
smješka bio ganutljiv. Čestitali su mu sa svih strana.
Prijatelj je podsjetio Josipa: ”Josipe, što je tebe potaknulo da postaneš svećenik?”
Josipa je radovalo to pitanje pa je odgovorio:” Sigurno se sjećate
lijepog događaja što ga čitamo u životopisu sv. Bernarda. Kada je svetac
s petero svoje braće odlazio od kuće, s nakanom da se potpuno posveti
Bogu u redovničkom životu, rekoše najmlađem bratu Nivardu: ”Mi
odlazimo, Tebi ostavljamo imanje”. Nivardo se usprotivio: ”Vama nebo, a
meni zemlja? To nije pravo!”. Poslije nekoliko godina pošao je i on
tragom svoje braće, koja postadoše sveci.
Iz knjige u Život za druge
