‘Njemačka više nije ni za Nijemce, a kamoli za doseljenike, vratio sam se nakon 2 mjeseca’

Dva mjeseca u Berlinu bila su dovoljna mladom hrvatskom arhitektu Vedranu Kusturi da uvidi kako Njemačka nije ono čemu se nadao. A nakon još dva spakirao se i vratio u svoj Split. Pritom, glavni grad Njemačke nije bio njegov prvi susret sa životom daleko od obitelji i prijatelja, u inozemstvu. Kratko nakon završenog fakulteta, 2022., preselio se u Milano, gdje je proveo gotovo dvije godine, ali htio je probati i nešto drukčije od južnjačkog načina života. Uvijek je, reći će, mislio kako je sjever Europe uredniji, uređeniji i uljuđeniji te da bi u takvoj zemlji sigurno bilo jako ugodno živjeti.

Do posla nije bilo teško. Radilo se o tvrtki za promet nekretninama, koja je tražila nekog za vođenje društvenih mreža na pola radnog vremena. Sve je riješio putem interneta; probno razdoblje četiri mjeseca, plaća petsto eura, a nakon toga puno radno vrijeme i, za početnike, 1600 eura. Kako je hrvatski arhitekt bio već uvelike prisutan na društvenim mrežama i zarađuje kao influencer za dizajn interijera, start od 500 eura nije mu bio problem. Međutim manje-više sve drugo pokazalo se problematičnim…

– Krenulo je od stana. Stanodavci često traže platnu listu za tri-četiri mjeseca, neki žele da dođete na intervju, a i prilično je skupo. Za početak, odlučio sam se za sobu u zajedničkom stanu, cijena 750 eura. Usput, u Milanu sam jednosobni stan plaćao 800 eura – uspoređuje Vedran. – Ispostavilo se da je stan peterosoban i da ću živjeti s čak četvero nepoznatih ljudi. No gore je bilo to što su ga dečki, inače iz Južne Amerike i Azije, prilično zapustili. Bio je u centru i zapravo jako lijep, s visokim stropovima i tamnim brodskim podom, ali trebalo mi je tjedan dana da ga očistim. Mislim da sam samo na sredstva za čišćenje potrošio 200 eura – prisjeća se Vedran šokantnog početka.

No stan je bio u centru, nedaleko od ureda, i berlinska svakodnevica mogla je započeti. Posao je bio zanimljiv, paralelno su pritjecali i dodatni prihodi od influencerskog angažmana. Nije s tim računao, međutim vrlo brzo počeli su mu nedostajati dugi splitski sunčani dani.

– U pet sati poslijepodne nazovem svoje u Splitu – tamo sunce, a u Berlinu već mrak. Pokazalo se i da su ljudi dosta distancirani, hladni, nigdje osmijeha… Pod pauzom nijednom nisam s kolegama bio na kavi. Ako nekamo i odeš na kavu, koju sam, pritom, plaćao četiri – pet eura, oko tebe sjede ljudi za laptopima i rade. Nema druženja i razgovora kao kod nas. Sve me je to pomalo deprimiralo, a na kraju uvidiš da to ni financijski nema previše smisla – iskren je Vedran. – Planirao sam, inače, uzeti stan, ali za jednosobni treba 1200 – 1300 eura, što znači da ni s punom plaćom ne bi bio financijski u boljem položaju…

Previše ‘hejtamo’

Cijene voća i povrća su, kaže, slične kao kod nas, a javni prijevoz dosta je skuplji. Karta u jednom smjeru je tri eura, a vrijedi samo 120 minuta. Sve u svemu, računica je pokazivala da bi mu za ugodan život mjesečno trebalo bar 2500 eura.

– U perspektivi, to nije bilo nedostižno. Ali čemu kad mi se način života ne sviđa – reći će Vedran, koji veli kako Njemačka više nije što je bila ni za Nijemce, a kamoli za doseljenike. – Vani nas ne čekaju plaće kakve mislimo i to definitivno više nisu vremena kao nekad kad su naši ljudi radili u Njemačkoj, a ovdje gradili kuće… Shvatio sam da previše ‘hejtamo’ neke stvari u Hrvatskoj. Nismo svjesni da zapravo više uživamo u životu od sjevernjaka, više se družimo, naši su ljudi topliji, zemlja je lijepa, klima ugodnija… Istodobno, uvjereni smo da je je u Europi sve bolje. A nije. Nisam to znao, ali, recimo, vlakovi i u Njemačkoj kasne… Čak i neki znanci koji su se odlično snašli, zarađuju puno, jedva čekaju kad će u Hrvatsku – kaže Vedran i otkriva da uskoro u svom Splitu, kao potvrdu da ozbiljno misli da je Hrvatska zemlja u kojoj vrijedi ostati, otvara obrt za marketing na društvenim mrežama.