Riječka glazbenica Nikolina Tomljanović (43) i njezin suprug, sveučilišni profesor Jakob Patekar (38), nakon šest godina ‘borbe’ sa hrvatskim sustavom, posvojili su djevojčicu iz Afrike
U veljači ove godine 4439 djece bilo je bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od kojih 2133 smještenih u domovima, a 2306 u udomiteljskim obiteljima. Šokantna je to brojka obzirom da ih je 2016. godine bilo gotovo upola (ukupno 2795). Nažalost, brojka posvojene djece u posljednjih pet godina gotovo da se nije pomakla s mjesta – 2015. posvojeno je 126, a lani tek 129-tero djece.
Naime, većina djece bez roditelja ili čiji roditelji nisu u stanju brinuti se za njih provede djetinjstvo u domovima i privremenim udomiteljskim obiteljima, a samo manji dio bude posvojen i dobije svoju obitelj. Upućeni tvrde da je razlog tomu uglavnom birokratska zavrzlama bez čijeg rješavanja ni djeca ne mogu biti posvojena u većem broju i na vrijeme, te rješavanje pravne pretpostavke za posvojenje, što zna biti dugotrajan proces.
Što to znači iz prve ruke iskusila je riječka glazbenica i Nikolina Tomljanović (43) i njezin suprug, sveučilišni profesor Jakob Patekar (38), koji svoju ‘borbu’ za posvajanjem djeteta pamte po svemu, samo ne lijepom. Nakon šest godina ‘borbe’ sa hrvatskim sustavom, svoju veselu, razigranu petogodišnjakinju Salome, u konačnici su posvojili iz Afrike, piše 24sata.hr.
– Odluka o posvajanju došla je promišljanjem i mojom i suprugovom željom za posvajanjem. Obratili smo se Centru za socijalnu skrb, prošli niz razgovora, psiholoških testova, procjenu uvjeta, radionica, predavanja i edukaciju kako bi se kvalificirali za roditeljstvo. Kada smo ušli u registar posvojitelja obratili smo se svim centrima, njih više od stotinu, kontaktirali ih, nerijetko nailazeći na zaista neljubazne i neraspoložene djelatnike. Sjećam se da sam si na jedan papir zapisivala koji Centar smijem, a koji ne smijem opet povremeno nazvati. Riječi: “Ne morate nas više zvati, imamo vas u registru” uz još negativan ton, nisu zvučale optimistično. Rijetko bi dobili toplu riječ ljubazne osobe koja bi nam zaželjela sreću i olakšala situaciju. Samo jednom u posljednjih 6 godina dobili smo poziv i bili blizu posvajanja sestrica, no gospođa u Centru nije nas ni nazvala da nam kaže da ipak nećemo biti njihovi roditelji. Dobili smo hladan tuš i nismo stigli ni priupitati griješimo li u nečemu. Danima sam plakala, ne zato što nismo posvojili djevojčice jer vjerujemo, još uvijek, da centri odabiru najbolje roditelje za određeno dijete, već zbog cijelog odnosa, nemoći – prisjeća se ova energična i pozitivna žena.
‘Želiš nekome pružiti ljubav, a ne možeš’
Cijelo to iskustvo, dodaje, bilo je doista deprimirajuće, tim više jer se svaki dan u medijima može čuti i čitati koliko djece je u domovima i koliko bioloških roditelja nije briga za svoju djecu.
– Želiš nekome pružiti ljubav, a ne možeš – razočarana je glazbenica, koja unatoč preprekama nije odustajala.
Nastavlja kako joj je davna, osnovnoškolska želja uvijek bila posvojiti dijete iz Afrike, no dugo je mislila da je to neostvariv i nemoguć san. Ipak, prije tri godine sve se posložilo i njezin san je postao stvarnost. Početkom 2018. složni supružnici uputili su se put daleke Afrike gdje su posvojili prekrasnu djevojčicu Salome, koja je u njihov topli dom, osim vedrine i veselja, unijela upravo značenje njenog imena – mir i radost.
– Mi smo postali njezini roditelji i ona naša kći iste sekunde kada smo se ugledali. Ušla je u prostoriju s tako veselim, razoružavajućim osmijehom. Znala je tko smo i jedva nas je dočekala. Vjerujem da je tako trebalo biti – ističe sretna majka, naglašavajući kako se, kao potencijalni roditelji, i dalje nalaze u registru posvojitelja u Hrvatskoj.
U prvim danima upoznavanja, dodaje, ni jezična barijera nije se dugo pokazala prekretnicom.
– Salomé je pričala nekoliko riječi francuskog i nekoliko riječi svahilija. Mi smo na početku, doslovno samo prvih dana u Africi pričali s njom francuski, one osnove (koje smo ubrzano pred put učili preko Duolinga – aplikacija za učenje stranih jezika), ali prirodno je došlo da razgovaramo na hrvatskom. Svi su se čudili tom našem ‘čudu’ jer je u samo tri mjeseca već jako dobro baratala našim jezikom. Ona je inače vrlo vesela, druželjubiva, vrckasta, raspjevana, rasplesana, empatična osoba, omiljena u društvu. Voli se igrati Lego kockicama, loptom, izrazito uživa kad joj se čita, obožava more i jedva čeka ljeto. Cijela obitelj neizmjerno ju voli. Znam reći da je ona najbolji član naše familije. Sve joj se sviđa i svih jako voli. Još kad te pogleda onim velim, vedrim okama – uzbuđeno svog anđela opisuje nasmijana Nikolina.
‘Dijete želi mir i toplinu’
Osvrćući se na hrvatski sustav posvajanja djece danas gleda s dozom rezerve i premišlja se što bi istakla dobrim.
– Nisam detaljno proučavala obiteljski zakon niti to moram činiti. Sve je savršeno jasno. Činjenica da su domovi puni, da je npr. 2017. godine posvojeno samo jedno dijete iz Dječjeg doma Zagreb, zvuči vrlo pesimistično. Ne znam što je dobro. Nisam sarkastična. Voljela bih i ja znati. Problem je što u domovima ima puno starije djece, što zakon očito omogućava da se djeca prekasno oduzimaju roditeljima, što im se ne daje više šanse nego bi trebalo. Djeca u ranoj dobi svašta doživljavaju kod bioloških roditelja, a onda se seljakaju po domovima i/ili udomiteljskim obiteljima i po ne znam koji put se psihički ranjavaju, ionako već ranjenih i umornih srdaca. To su velike traume. Lako je nekima filozofirati i biti protiv samohranih ili istospolnih roditelja… ili kad kažu da se djecu nije pitalo žele li odrastati kod takvih roditelja… Dijete želi mir i toplinu. Ako govorimo o različitosti, mojoj kćeri nije smetala naša bijela boja kože niti se iščuđavala. Odgajamo ju u samopouzdanu osobu i nemamo nikakvih tajni – zaključuje bivša članica grupe Eni.
Njena priča srećom ima sretan kraj, no pitanje je što čeka veliki broj mališana koji nezasluženo provode život u domovima, dok je udomitelja svake godine sve manje. Da stvar bude gora, brojna su i djeca koja bi trebala biti izdvojena iz obitelji, a nema ih se kuda smjestiti. Ona tako ostaju živjeti u nezadovoljavajućim obiteljima dok pretrpani domovi primaju samo hitne slučajeve.
Iako su stručnjaci suglasni da im dugoročno nije mjesto u institucijama i da bi dom trebao biti samo usputna postaja, to u Hrvatskoj, nažalost, nije slučaj. Dapače, unatoč Zakonu o socijalnoj skrbi po kojem djeca mlađa od 7 godina mogu boraviti u domu samo privremeno (najdulje do šest mjeseci), ta odredba se ne poštuje. Tim više, vrlo je zabrinjavajuć podatak da djeca starija od 7 godina u domu provode dugi niz godina.
