Isus, Gospodin (Kyrios) izabrao je, osim apostola, Sedamdesetdvojicu učenika i poslao ih je dvojicu po dvojicu u mjesta, gradove i krajeve gdje je namjeravao doći i propovijedati, zatim činiti dobra djela nemoćnima, liječiti bolesne i pomagati svima drugima.
Prije njihova odlaska u misije izgovorio im je Isus svoje upute kroza snažne govore i poruke, koje su vrlo brzo zapamtili i dalje širili tumačeći ih. Isus je slikovito govorio da je žetva velika a radnika je malo, te ih je potaknuo na molitvu Gospodaru žetve, tj. Ocu nebeskome da pozove radnike i pošalje ih u svoju žetvu. I poslao ih je govoreći kako ih šalje kao janjce među vukove. Naredio im je da ne nose uza se ni kese za novce, ni torbe, ni obuće ni odjeće, te da se nepotrebno ne zadržavaju svraćajući se i pozdravljajući usputne osobe, nego da se posvema predaju onome za što ih šalje u određena mjesta. Trebaju najprije izvršiti zadanu i glavnu zadaću, a onda pristupiti odmoru, opuštenosti, dokolici koja uključuje sve laganije ophođenje u susretima i razgovorima.
Ovdje valja promotriti ove Isusove upute pod malo širim vidom. Naime, Isus svoju djelatnost i svojih dvanaest apostola i sedamdesetdva učenika vidi kao veliku njivu, zapravo je ona koliki je i stvoreni Božji svijet. Na toj njivi obavlja se isto tako velika žetva. Ovom slikom Isus je svoju duhovnu njivu kroz usporedbu s njivom i žetvom na njoj progledao kroz mnoštvo poslova koje treba uraditi, izvršiti, učiniti, obaviti da bi ta njegova duhovna njiva, Crkva, zajednica svih vjernika izvršila svoje poslanje i sve svoje zadatke koje donose blagoslove i uspjehe za njezine članove, za sve ljude svijeta. Budući da je ta duhovna djelatnost velika, treba mnogo radnika, a njih se može izmoliti od Gospodara njive i žetve, a to je Njegov i naš Otac nebeski i Duh Sveti.
Isus svoje izabrane glasnike šalje kao nevine janjce među grabežljive vukove. U slici janjaca i grabežljivih vukova mnogo se činjenica budi u našoj svijesti, koje inače nije moguće nabrojiti ni s gledom na janjce ni s pogledom na vukove, kao ni međusobne odnose u raznim situacijama. Janjci predstavljaju dobre anđele, a grabežljivi vuci zle i otpale anđele koji mogu, nažalost, razorno djelovati sve dok ih Bog drži.
Ovom slikom sve ih se naznačuje, pa i dobrano vidi, a tijekom života one se same pred nama prostiru i stalno smo u tome slanju i poslanju janjaca među grabežljivim vucima, koji nam žele zguliti osobnost, znanje, koji nas žele podvrći pod svoju vlast i upravu, koji nas na kraju žele udaviti i baciti u provaliju. U takvu životnu sjetvu i žetvu Isus naređuje da ne nosimo ni kožne kese za novac, ni torbe za odjeću i obuću ili za još ponešto. Prilike će sve to ili dati, nadodati ili oduzeti, što ovisi o potpuno nenavezanome srcu i umu ni na što. Sve se može iskoristiti za sjetvu i žetvu Njive i za potrebe njezinih radnika, djelatnika, jer zna Otac nebeski što je svakome ljudskom biću potrebno za vlastiti život u ovome svijetu. Isus nije protiv pozdrava i njihove punine pri susretima ljudi, nego protiv suvišnih zadržavanja, a to uključuje i pozdrave što se pretvore i u duge razgovore o svemu, svačemu i kadgod ničemu.
Zato Isus veli dalje u svojim poukama da njegovi apostoli i učenici ulazeći u kuće najprije reknu njezinim članovim: “Mir kući ovoj!“ I što se dalje zbiva nakon ovih izgovorenih riječi? Događa se to: Ako je tko ondje prijatelj mira, taj mir počinut će na njemu i prenijet će se na ostale članove kuće i doma i vladat će kao mir. Ako se to ne bi dogodilo, mir će se vratiti na onoga tko ga je izgovorio i odaslao na te tvrdokorne osobe. Ako se mir ukorijenio u toj kući i njezinim članovima, onda se tu može razgovarati, piti i jesti što se kod njih nađe, te koristiti se i drugim neophodnim za daljnje djelovanje. I Isus zaključuje da je svaki radnik na toj velikoj Njivi vrijedan svoje plaće jelom i pilom. Nadalje, Isus govori da se odmah ne prelazi iz kuće u kući, jer se narušava sustav gostoljubivosti. To znači, u prvoj kući su propovjednici ugošćeni pozdravima, razgovorom, pićem i jelom, te ako bi odmah prešli u drugu kuću, bilo bi mnogo toga uskraćeno članovim te obitelji u toj drugoj kući, što nije baš uljudno i ugodno. Stoga, rasporednost je u tom smislu važna i zato je Isus oprezan dok govori: Ne prelazite iz kuće u kuću.
Kad Isusovi apostoli i učenici uniđu u bilo koji grad i srdačno ih prime njegovi žitelji, njima je sve otvoreno: naviještanje Riječi Božje, zatim tu su slobodni prihvatiti gostoprimstvo što uključuje pozdravljanje, blagovanje, razgovaranje, moljenje i sl. Osim toga, u tome gradu valja vidjeti sve bolesnike i liječiti ih. Svom tom djelatnošću približuje se u gradove i sela, među ljude Kraljevstvo Božje.
Nakon ovoga ugodnoga prijema Isusovih djelatnika, slijedi raščlamba vezana za odbijanje Isusovih poslanika i glasnika. Dakle, kad Isusovi apostoli i učenici uđu u neki grad, pa ih ne prime ti stanovnici, neka u tom slučaju s njihovih trgova i ulica izgovore ove riječi: “I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!“ Unatoč svemu treba njima navijestiti evanđelje, pa neka oni o tome razmišljaju, a potom je moguća u njima i promjena stava i mišljenja, jer to je duhovno vrenje u osobama. Nakon toga je Isus rekao da će biti lakše u onaj dan Božjega pohoda Sodomcima nego tomu gradu i njegovim stanovnicima. Bolno je odbijanje riječi koje liječe i ozdravljaju, teško je kada se ne prihvaća Božji govor po apostolima i svim navjestiteljima riječi Božje. Primjerice, čovjek upao u jamu i netko mu spušta konopac govoreći mu da se sveže i bit će izvučen van, a on odgovara da je to nemoguće učiniti. Unatoč uvjeravanjima, on odbija i ostaje u jami, u svojoj jami.
Poslije ovoga slijede prijekori pojedinim gradovima koji su odbili riječ Božju, a uz to i milost za tijelo i dušu misleći da mogu sami graditi svoj ovozemni život i svoje utvrde. Korozain, Betsaida i Kafarnaum imali su prigodu za obraćenje jer je Isus u tim gradovima propovijedao i činio čudesa, a oni su to u velikom broju zanemarili i odbacili od sebe misleći da mogu sami svojim silama izići iz životnih nedaća. Na Božjem Sudu bolje će proći stanovnici Tira i Sidona, gradova u koje se navraćao i Isus gdje je ozdravio bolesnu kćer jedne poganke, nego ovi spomenuti gradovi u Isusovoj domovini. Matej piše da su se kojim slučajem u Tiru i Sidonu zbivala čudesa kao u spomenutim gradovima, njihovi žitelji bi se obratili.
Novozavjetni Korozain, sagrađen od kamena bazalta, nije daleko od Kafarnauma. Bio je važan grad za to područje oko Galilejskoga jezera. Rano je postao pust i polagano postajao ruševina. U blizini je sada arapsko selo Chirbet Karaze. Betsaida je mjesto rođenja Šimuna-Petra i njegova brata Andrije, te Filipa. Isus se našao s apostolima u blizini Betsaide. Budući da ih je slijedilo mnoštvo naroda od 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu, on ih je nahranio i duhovno osnažio, a ozdravio je i slijepca. U Kafarnaumu se nalazio Petrov dom i kuća. U Isusovu gradu Kafarnaumu po boravku, naviještanju i ozdravljenjima dogodila su se ova čudesa: iscjeljenje uzetoga, ozdravljenje stotnikova sluge, Petrove punice, pozvao je Mateja za apostola, otvorio slijepcu oči, istjerao đavla iz neke osobe, iscijelio jednome usahlu ruku, održao govor o kruhu života, te po Petru, uz čudesni ulov ribe s dovoljnom količinom novca u njenim ustima, plaćao je redovito porez.
Nakon ovoga slijedi poučak, koji glasi za sve ljude: Tko apostole i učenike sluša, taj Isusa sluša; tko apostole i učenike prezire, taj Isusa prezire; a tko Isusa prezire, taj prezire Onoga koji je Isusa poslao, a nas ljude stvorio i uzdržava nas (usp. Lk 10,13).
Don Ilija Drmić
