Vrlo zanimljiv početak ovoga evanđeoskoga odlomka (Lk 14,25-33 – C) uvodi nas u ovo razmatranje. Naime, s Isusom zajedno je putovalo “silno mnoštvo“ naroda. Obično se tada išlo u skupinama po dvoje, troje i nekoliko osoba, a ovdje imamo doživljaj i viđenje mnoštva ljudi, žena, mladih i djece koji su skupa s Isusom na putovanju, jednostavno – mnoštvo, do određene točke gdje će čuti njegov poučni govor. Što ih vodi na hod za njim? Njegova ljepota, zatim njegov stas, glas, njegova mudrost i način govora o svetome, o nebeskome Ocu, o milosti Božjoj, o mnogočemu drugome što dolazi od Boga. Govor o svetome njih je privukao, kao i moć Božja nad ljudima i njihovim nedaćama.
U ovome opisanome evanđeoskom odlomku imamo Isusov iznenađujući govor za ovo mnoštvo naroda željna Božjih riječi i djela u svome svakidašnjem vrlo često tmurnome životu zbog raznih nevolja što jatimice dolaze u zemaljski ljudski život. Isus se okrenuo sučelice mnoštvu naroda i rekao mu ove riječi: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ Izgovorivši te riječi, zastao je s govorom da ih u potpunosti zahvati svaka riječ, te da spoznaju za kime su krenuli u daljnju životnu borbu, jer on je rekao: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi…“ Oni su mogli otpočeti u sebi promišljanje: Evo ja sam pošao za Isusom, ali ne mrzim svoga oca, majku, braću, sestre…, naprotiv, sve ih volim. Tako su i mnogi drugi promišljali, a bilo ih je moguće koji su rekli da uistinu mrze svoje najbliže jer su u sukobu oko podjele imanja i drugih neriješenih međusobnih odnosa, ali ta mržnja i ova, o kojoj Isus govori, nema veze jedna s drugom, oni ih doživljavaju različitima. Ova druga mržnja iz Isusova govora nekako je drukčija, ima neki drugi cilj, veleprevratnička je, odlučnija za sjedinjenje s Kristom i svojima bližnjima. Ova mržnja ima jaki poticaj na nešto veće što nadilazi sve ovozemne mržnje, a ona naša mržnja je ipak ubitačna i grješna mržnja. Tko se posvema poveže s Kristom onom njegovom ljubavlju, taj ne može nikoga mrziti nego samo apsolutno voljeti jer svoju ljubav prema Isusu prikazuje za sve koji ih zbog njega mrze, pa bilo članovi obitelji ili bilo tko drugi. Posve iskazana ljubav prema Kristu članova obitelji, i bilo u kojoj drugoj situaciji, posve povećava međusobnu ljubav tih članova, jer onaj izričaj glagolom “mrziti“ pretvara se u voljeti, istinski voljeti i ljubiti.
Nadalje, i sljedeća rečenica ima određenu suprotnost u očekivanju onih koji idu za Isusom. Oni bi željeli izići iz svekolike svoje bijede: socijalne, političke, zdravstvene, pa i vjerske…, te se vinuti prema Božjem svjetlu i sjaju njegove dobrote i ljubavi, a Isus im ovako govori: “I tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“ Oni u svome zemaljskom životu imaju patnje do mile volje, drukčije rečeno nošenja tereta na leđima i u duši, odnosno teškoga križa koji simbolizira sveukupnost teškoća i nahrupljenih nevolja u životima pojedinaca i cijele zajednice, odnosno svega ovoga mnoštva koje ga prati i sluša u svojoj nevolji s mnogim nedaćama, što nadaje zaključak da su dobro razumjeli tu vrstu Isusova govora (usp. Lk 14,25-33).
Kod Mateja imamo ovakav izričaj: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ (Mt 10,37-39). Ovi su iskazi stilski malo presloženi, ali na isto se odnose i snažno pozivaju na nasljedovanje do kraja, do poistovjećivanja, do življenja Krista u nasljedovatelju. Pavao veli: “S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,19-20).
I ove sljedeće Isusove riječi i misli ulaze u kontekst ovih promišljanja, u kojima se kaže kako su čuli da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja, a Isus im veli da ljube neprijatelje, da mole za one koji ih progone, te neka budu sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, te da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Isto tako rekao je kakva li im je plaća ako ljube one koji njih ljube i ako pozdravljaju samo svoju braću i bližnje. Uostalom, tako čine i carinici, odnosno svi grješnici i pogani. Isus traži od svojih sljedbenika da budu savršeni po uzoru na nebeskoga Otca (usp. Mt 5,43-48). Je li sve to moguće za jadnoga i nedostojnoga zemljanina i zemaljskoga putnika?
Ove gornje vrste iskaza u evanđeoskim odlomcima nazivaju se antitezom (grčki: anti – protiv, thesis – položaj, postavka), što je ustvari izričajna i napisana stilska figura zasnovana na opreci, suprotnosti. Dva suprotna pojma u jednoj rečenici naglašavaju kontrast – usporedba po suprotnosti. Antitezom se izriče poticajnije na promišljanje o nečemu novome i drugačijem. Ljubav prema Isusu nadilazi sve ljubavi prema ocu, majci, braći, sestrama, svoj rodbini, susjedima, domu, domovini, ovozemaljskom blagu i dobru. Isto tako, nošenje križa, tj. svih svojih nevolja i patnji što ih simbolizira križ, uvjet je učeničkog nasljedovanja Krista. I ništa se s time ne može usporediti. Ovi oblici življenja stvaraju život ljepote i ljubavi, pravi život ovdje i na drugome svijetu.
Isus je svoj govor mnoštvu koje ga prati, nastavio u prispodobama. Naime, svaki od njih prije nego otpočne graditi stražarsku kulu za nadgledanje lopova u svome selu, sjedne i proračuna sve troškove i usporedi s onim koliko on ima novca i ostalih sredstava da bi to i mogao sagraditi. Ne bi mu se smjelo dogoditi to da nakon što postavi temelj, odustane jer je istrošio sav novac namijenjen za daljnju gradnju do dovršenja. U tom slučaju mnogi bi mu se ismjehivali i rugali govoreći: “Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!“
I drugu usporedbu im je ispripovijedao u svezi s kraljem koji mora, prije nego pođe u rat s drugim kraljem, najprije sjesti i promisliti koliko ima tisuća vojnika i može li s upola manje vojske presresti toga drugoga koji na nj planira doći s dvadeset tisuća naoružanih vojnika. Ako utvrdi da ne može ništa učiniti, onda mora zatražiti mir i podvrgnuti se uvjetima dogovora glede primirja.
Iz ovih dviju parabola mogli su izvući mnogo zaključaka za sebe, svoje obitelji i svoja opća društvena stanja. Ne treba uključivati promišljanje da Isus podržava ratove jer upotrebljava ovu ratnu pripremu u ovoj paraboli. Ratovi su silna nakupina grješnih čina i grijeha velikoga broja ljudi, te su sami po sebi grješna pojava u ljudskoj zajednici, koja će dobrano koštati pojedince, a i veće ljudske skupine koji su se prisilno uključili u ratove. Obrambeni ratovi imaju drugi kut promatranja, ali sada nije o tome riječ.
I dao im je Isus jak poticaj opet književnom i retoričkom antitezom koja glasi da nitko od mnoštva nazočnih ljudi, žena, mladića, djevojaka, djece koji se ne odreknu svega što posjeduju, ne mogu biti njegovim učenicima. I o ovome su razmišljali svatko na svoj način, a neki tako kako su ih svi svojim porezima i ostalim dažbinama dobrano osiromašili, pa sada i on traži da se odreknu svega što imaju i da ga slijede praznih ruku. Međutim, neki od njih shvatili su da on traži od njih nenavezanost na zemaljsko bogatstvo, a ne da ga se posvema odreknu jer kako bi nastavili svoj zemaljski život koji ovisi o odjeći, obući, zaštiti, nastambama, hrani, vodi i koječemu drugome. Isus traži slobodu postojanja i djelovanja za najveće tvarne i duhovne vrijednosti zemaljskoga života koji se poslije smrti nastavlja u nebeskoj stvarnosti samo pod vidom nebeskih zasluga.
Pojam nenavezanosti sv. Ignacije Lojolski naziva unutarnjom slobodom, koja nas čini toliko i tako slobodnima od navezanosti na ljude, stvari, iskustava i drugo, te ih ne moramo ni primiti, nego možemo ih odbiti, odbaciti, ostaviti ako nam smetaju u našem životu pobožnosti, službe i slavlja Boga, ili ih pokatkad primiti jer nam trebaju u određenim našim ostvarajima rasta u Bogu i svim oblicima naše duhovnosti.
Ovu misao potvrđuje Isus izrekama koje objašnjavaju ulogu i značenje soli u ljudskom životu, koju je Bog stvorio, te veli da je dobra sol. No, što ako sol obljutavi, čime će se ona začiniti, odnosno zasoliti. Ta bljutava sol nije prikladna ni za zemlju ni za gnojište, jedino što ostaje jest to da je bacimo u smeće. Ova metafora ide za tim da prikaže čovjeka kao sol što daje ukusnost svemu i mudrost svemu, te ne smije obljutaviti zbog nekih drugih čeznuća Božjeg stvorenja čovjeka što ih je Bog ugradio u njegovu bit. Čovjek je trajno i u svim vremenima pozvan na mudrost koju simbolizira sol i ne bi smio obljutaviti poradi novca, neuredna života, i djelovanja, prljave zarade, krivih radnji… Isus je ovu prispodobu zaključio gotovo ustaljenom svojom rečenicom, koja glasi: “Tko ima uši da čuje, neka čuje!“ I sada ovo isto vrijedi.
Don Ilija Drmić
