Nedjeljno čitanje evanđeoskoga teksta (25. srpnja 2021.) govori o umnažanju pet ječmenih kruhova i dvije ribice (Iv 6,1-15). Tako je Isus nahranio mnoštvo od 5000 muškaraca bez žena i djece. O tome smo razmišljali u i prošlom tekstu, a sada nastavljamo.
Mržnja ne umnaža kruhove i ribe, sebičnost ne umnaža kruhove i ribe, nepravda ne umnaža kruhove i ribe, zloća ne umnaža kruhove i ribe, bahatost ne umnaža kruhove i ribe…, ništa od toga nabrojenoga ne donosi žednima vodu živodajnu. Samo čisti odsjaj Oca i otisak njegova bitka Krist i poslani Duh Sveti od Oca i Sina skupa sa svećenicima Božjim pod vodstvom svojih pastira apostola/biskupa mogu pretvoriti Kruh u Tijelo Kristovo i Vino u Krv Kristovu za vrijeme Euharistije ili svete Mise, te i mrvama i mrvicama, kapima i kapljicama mogu se nahraniti i napojiti svi ljudi ovoga svijeta, jer ljubav sve ispunja, hrani i vodi kroza svijet i njegove mijene predviđene od Boga stvoritelja do Neba tko ga zasluži svojim životom i sjajem ljubavi. Nahranjen čovjek Bogom i njegovom dobrotom, otpočinje čin umnažanja dobrote, darežljivosti…
Ovdje valja pročitati uvod u Poslanicu Hebrejima koji će nas uzdići u razumijevanju pretvorbe pet kruhova i pet ribica: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova, te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.“ (Hebr 1,1-4). Druga Božanska Osoba Sin moćan je izgovoriti riječi pretvorbe nad kruhom i vinom, a tu moć pretvorbe dao je i svećenicima, koji na taj način duhovno hrane ljude ovoga svijeta umnažajući im vjeru, nadu i ljubav. Stoga su nam neophodni svećenici, službenici svetoga, te je potrebno izbjeći svaki neutemeljen govor o njima, jer može se dogoditi da nam ih Bog uskrati. A što će biti onda? Tko će nas hraniti kruhom Istine? Tko će nas oslobađati od grijeha? Kome ćemo se ispovijedati? Ledini, kršu, planini, drači…?
Matej nije zabilježio što se zbilo s ribama, svakako i njih je Isus umnožio i razdijelio kako saznajemo od drugih evanđelista, te su slasno i zamišljeno u unutarnjoj radosti blagovali i uzbuđenju kako saznajemo od Marka i Ivana. Narod je bio duboko unesen u svoje misli o tome kako je on moćan kad s tako malo kruhova i riba može nahraniti do sitosti toliko mnoštvo, a preteklim ulomcima napunili su dvanaest košara što su ribolovcima služile za ulovljene ribe i neke druge stvari, a ovdje sada kao košare za kruh da se lakše podijeli i da se ne prosipa ni jedna mrvica, jer je sve blagoslovljeno i sveto, presveto… A vode je bilo u izobilju u Genezaretskome jezeru, pa se mogla i proliti s lijepim, zahvalnim i blaženim osjećajem.
Ovaj događaj umnažanja kruhova odveo nas je i u Stari Zavjet, i to u vrijeme darivanja Božje mane gladnome i siromašnome narodu, ali i u Drugu Knjigu o Kraljevima, gdje je opisano čudesno umnažanje kruhova. Naime, neki je čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem, proroku Elizeju kruh od prvina, odnosno dvadeset ječmenih kruhova i kaše, te prorok zapovjedi da se to ponudi ljudima za jelo. Gehazi, sluga Elizejev, upita kako to može staviti na stol za jelo za sto ljudi. Prorok je uporan i govori da se ponudi jer je bio s posvemašnjim pouzdanjem u Boga i njegovu providnost i moć, a on je rekao u nekoj drugoj prigodi da će svi jesti i preostat će. Nakon toga postavio je na stol pred sto ljudi tih dvadeset ječmenih kruhova i kašu, koji su jedući blagovali, te im dostatno bijaše bilo i preostalo prema Božjoj riječi (usp. 2 Kr 4,42-44).
Ovdje se valja sjetiti i Psalma 78, koji glasi: “Boga su kušali u srcima svojim ištuć jela svojoj pohlepnosti. Prigovarali su Bogu i pitali: ‘Može li Gospod stol u pustinji prostrti? Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha, i mesa pružiti svome narodu?’ Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela, jer ne vjerovaše Bogu niti se u njegovu pomoć uzdaše. Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske, ko kišu prosu na njih manu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim. Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti. Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede. Prosu na njih mesa ko prašine i ptice krilatice ko pijeska morskoga. Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih. Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.“ (Ps 78,18-29).
Kod Ivana imamo razmatranje u kojem se donosi misao s ovim zaključkom nakon učinjenoga Isusova “znamenja“ umnažanja kruhova: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ (usp. Pnz 18,15: “Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“).
Potom su ljudi imali nakanu upravo Isusa postaviti za svoga kralja, jer je on jedini moćan riješiti njihova gospodarska i sva druga pitanja, ali Isus se povukao u goru da bude posve sam u razmišljanju o Ivanovoj smrti i ovome blagovanju gladnih kojih je bila puna Sveta Zemlja i gotovo cijeli ondašnji svijet (usp. Iv 6,14-15). On nije htio postati ni materijalistički, ni politički, ni spektakularni Mesija, kako se dade vidjeti u izvješćima o Isusovoj kušnji u pustinji (Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4,1-13), nego samo Raspeti Kralj, koji jedino može uskrsnuti i sjesti s desne Očeve, a ljudima je ostavio Euharistiju za trajnu najslasniju hranu s pićem – svojim Tijelom i svojom Krvlju, svojom potpunom žrtvom za druge koja se oponašanjem trajno umnaža, što je ustvari Kruh koji se lomi za život svijeta. Teško je i mučno kada se kruh slasti i ljubavi baca. Bolno je kada se pljuje na svoj u vjeri stečeni kruh. Nerazumno je kada izlaže rulja svijeta ruglu one koji u svojim rukama drže Euharistijskog Krista. Bolno je mnogo toga… A najbolnije je kada narod napušta svoju vjeru i svu ljepotu što je u njoj, taj kruh života i to piće. Prorok Jeremija lijepo veli za svoj narod da je načinio dva zla. Prvo je zlo to što je ostavio svoga Boga i Izvor vode žive, a drugo zlo je što poslije toga otpada od Boga iskopa sebi kladence koji ne mogu vode držati jer ispucaše (usp. Jr 2,13).
U Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Marku postoji još jedan opis Isusova umnažanja kruhova i to za četiri tisuće muškaraca bez brojenja žena i djece u duhu tadašnjih običaja o brojidbi prigodom bilo kojih popisa pučanstva. Ova dva sinoptička izvješća govore o jednome događaju koji po mnogočemu nalikuje na onaj prvi što su ga opisala sva četvorica evanđelista samo je razlika u sljedećemu: u broju sabranih ljudi – u prvome pet tisuća, a u ovome četiri tisuće koji su s Isusom “već tri dana“; zatim u prvom opisu bilo je pet ječmenih kruhova, a u ovome sedam; u onome dvije ribe/ribice, a ovdje malo riba/ribica; u prvome opisu nakupili su poslije blagovanja s ljubavlju i u stanju nebeske ljepote i ushićenosti od motrenja Boga “licem u lice“ (“Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ – 1 Kor 13,12) dvanaest košara, a u ovome drugome sedam, te nakon što je Isus otpustio mnoštvo naroda kod Mateja stoji da je otputovao u magadanski kraj, a kod Marka u dalmanutski.
Važno je promisliti o Isusovoj naredbi da se sve ulomke, mrve pokupi u košarice i da ništa ne propadne, jer je to umnožena i blagoslovljena hrana koja će dobro doći i gladnima koji im se pridruže u kraćem ili duljem razdoblju. Naime, ove mrvice, kolike god da jesu, one su veoma ukusne, zasitne i hranjive, te ih je dobro sačuvati. Ova nas evanđeoska slika potiče na mnoga razmišljanja o sudbini nepromišljeno bačene hrane, a tim otpadcima moglo bi se nahraniti gladni dio čovječanstva nekada, pa tako i danas kad je broj višestruko umnožen. Ovakvo naše ponašanje pokazuje slabost vjere kod pojedinaca kao i cijeloga kolektiva, te onda i njezinu nedjelotvornost.
Don Ilija Drmić
