Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama, ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima, piše Claudia Wallin za portal Buka.
Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vlakovima, baš kao i građani koje zastupaju.
Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi.
Bez tajnika na vratima, uredi parlamentaraca manji su od osam metara kvadratnih.
“Ja sam taj koji plaća političare“, kaže Joakim Holm, švedski državljanin.
“I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”
Političari koji se usuđuju potrošiti javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vlakom završavaju na naslovnicama novina.
Čak i predsjednik parlamenta prima karticu za korištenje javnog prijevoza.
Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i snaga sigurnosti.
Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u komunalnim praonicama.
To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo.
Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na krevetima na kauču u svojim uredima.
Nitko u javnom životu ne zarađuje veliku plaću: plaća za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plaće učitelja osnovne škole.
Na općinskoj razini, bilo kakva želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj za zahtijevanje psihološke procjene: jer švedski općinski dužnosnici ne zarađuju ni plaću, niti imaju pravo na urede, rade volonterski od kuće.
Iskustvo Švedske potkopava nerazumni koncept da političarima treba dati poštovanje kao prema višoj kasti, koju čine dame i gospoda koji su slavniji od prosječnog građanina i stoga zaslužuju gotovo božansko pravo na beneficije i privilegije.
To je nacija koja svoje vladine službenike i političke predstavnike tretira kao obične građane.
Društvo koje je ukinulo korištenje formalnih zamjenica šezdesetih godina i gdje se svi nazivaju “vi”.
Jer, prema švedskom sustavu vrijednosti, nitko nije iznad svih drugih.
Još se sjećam čudnog osjećaja svjedočenja izvanzemaljskog fenomena kada sam vidio švedskog ministra vanjskih poslova i premijera koji guraju kolica za kupovinu u supermarketu u Stockholmu.
Ili gradonačelnika Stockholma stoji u redu na autobusnoj stanici.
Ili predsjednika Parlamenta koji sjedi u metrou.
Bez velikih društvenih neravnoteža, Švedska je nesumnjivo sigurnija i manje nasilna zemlja, gdje političari i građani obično ne moraju putovati u neprobojnim automobilima.
Ali, što je još važnije, ovo je društvo koje bira političare koji moraju biti u kontaktu sa svakodnevnim problemima građana.
Političarima nije dopušteno da svoje osobne interese stavljaju ispred onih u narodu, u društvu koje pokazuje da se politička moć može ostvariti unutar granica pristojnosti.
U pravosudnom sustavu logika je ista: nema sudaca koji imaju pravo na službena vozila, tajnice ili povlastice.
Oni koji su na vlasti mogu biti pozvani na odgovornost, a sve informacije moraju biti dostupne javnosti: švedska otvorenost odražava se u samoj transparentnosti političke moći, koja se prati putem najstarijeg zakona o transparentnosti na svijetu.
Godine 1766. javni pristup službenim vladinim dokumentima postao je ustavno pravo za sve građane, sadržano u posebnom poglavlju Zakona o slobodi medija u Švedskoj.
U Švedskoj je u svakom trenutku moguće pratiti izdatke ministara, predstavnika i sudaca; pročitati prijavu premijera o porezu na dohodak; provjeriti troškove povjerenika nacionalne policije ili vrhovnog zapovjednika oružanih snaga; pratiti kako javne agencije troše porez; i pratiti postupke, prijedloge i službene odluke koje donose vlasti bilo kojoj razini vlasti.
Jedan od najznačajnijih političkih skandala u zemlji dogodio se 1990-ih. Potpredsjednica vlade, Mona Sahlin, kupila je čokoladu, pelene i neke druge osobne predmete s kreditnom karticom Vlade i skupo je platila za to: izgubila je posao.
Skandal se pojavio u analima švedske politike kao slučaja Toblerone.
U nešto više od 100 godina, Švedska se pretvorila iz siromašnog, poljoprivrednog društva u jednu od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih zemalja u svijetu, gdje nitko nije iznad drugih, piše Claudia Wallin za portal Buka.
