Na današnji dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupresa završena je na tragičan način bitka za Kupres. Na ovaj se dan prisjećamo 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni u borbi protiv srpskoga agresora 1992. godine.
Nakon što je u siječnju 1992. godine između Hrvatske vojske i JNA potpisano Sarajevsko primirje u Hrvatskoj je nastupilo stanje „ni rata ni mira“. Takav razvoj situacije pogodovao je srpskoj strani koja se našla na udaru sve bolje organizirane i naoružane Hrvatske vojske.
Primirje u Hrvatskoj omogućilo je srpskim snagama da se pregrupiraju, i prebace u Bosnu i Hercegovinu kao i JNA koje se prema mirovnom planu izvukla u BiH zajedno s velikom količinom naoružanja. Uskoro je došlo do prvih sukoba, a tijekom ožujka i travnja i do otvorene agresije na hrvatski narod u BiH. Prva velika bitka koja se ondje odigrala bila je bitka za Kupres.
Svjesni opasnosti, kupreški Hrvati još su u rujnu 1991. osnovali Krizni stožer, a dragovoljačke skupine prerasle su u Kuprešku bojnu. Krajem ožujka 1992. uslijedio je niz oružanih incidenata zbog čega su se sa šireg područja iselili žene i djeca svih nacionalnosti.
Istovremeno, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage predvođene JNA koju je vodio pukovnik Slavko Lisica.
Iako je JNA okupljala snage za veliki napad, prve su napale hrvatske postrojbe, koje ipak nisu uspjele postići značajan rezultat. Naime, JNA je organizirala moćne snage 30. partizanske divizije, pojačane topništvom banjalučkoga korpusa koje je izvučeno iz zapadne Slavonije i oklopnim bataljunom Kninskog korpusa.
Od dijelova Kninskog korpusa ustrojena je Taktička grupa 1, a sve su snage ušle u sastav novoosnovane Operativne grupe 11 Kninskoga korpusa.
Zahvaljujući tehničkoj premoći, i dodatno ojačana tenkovima M-84, JNA je 7. travnja zauzela grad Kupres i do 10. travnja stavila pod nadzor Kuprešku visoravan čime je hrvatskim snagama nanesen veliki poraz.
Unatoč brojnim žrtvama, jer u borbama je poginulo 160 Hrvata, Srbi su ipak zaustavljeni u daljnjem prodoru ka Šuici i Tomislavgradu nakon čega su srpske snage započele pripreme za napad na Livno.
U obrani Kupresa istaknula se Kupreška bojna, a sudjelovali su dijelovi postrojbi HVO-a i HOS-a iz Tomislavgrada, Prozora i Posušja, te manje borbene skupine pristigle iz šire okolice, piše portal HKM.
Iako srpski izvori navode pristizanje velikog broja pripadnika Hrvatske vojske, istina je drugačija. U borbu su se odmah uključili dragovoljci iz Bojne za specijalne namjene Zrinski, Bojne Frankopan a na kupreško bojište pristizale su još neke manje borbene skupine poput one 204. vukovarske brigade koju su činili brojni veterani bitke za Vukovar.
Kobnog 10. travnja 1992. prisjetio se jednom prilikom u eteru Radija Tomislavgrad Drago Stanić, pripadnik Studentske bojne HVO-a.
”Svanuo je taj 10. travnja. Bili smo na položajima. Vrijeme se pogoršavalo, počeo je padati snijeg. Iz pravca Kupresa smo ugledali kolonu tenkova. Naši su! – govorili smo i tomu se nadali. Sve dok iz prvoga tenka nije suknuo plamen i ta granata je raznijela jedan od bagera koji su utvrđivali naše položaje kod benzinske crpke u Kupreškome polju. Tada je nastao pakao! Stotine granata je padalo po našim položajima. Tenkovi su uništili i benzinsku crpku i sva vozila dolje i naše pripadnike koji su iz pravca Šujice i Tomislavgrada pokušavali doći u pomoć, Vukovarce koji su na tome dijelu bojišnice izginuli – među njima su bili i sin Blage Zadre, Robert te heroj Andrija Marić i još nekolicina hrabrih junaka koji nakon pakla Vukovara nisu preživjeli pakao Kupresa. Nedugo zatim smo dobili zapovijed o povlačenju prema Hotelu Adria Ski. U tome granatiranju, pri povlačenju, već smo imali četvoricu mrtvih. Uspjeli smo se nekako dokopati hotela. Međutim, u tome trenutku su tenkovi iz Kupreškoga polja, s ceste, počeli granatirati i hotel. Izvukli smo se kroz podrumske prozore i ušli šumu i na neki način pokušali bježati, što dalje i brže”.
Kasnije su pripadnici Studentske bojne lutali planinom Cincar, a neki od njih u zasjedama su ubijeni, neki zarobljeni i odvedeni u kninski zatvor gdje su mučeni i ubijani dok se nekolicina ipak uspjela spasiti i spojiti s pripadnicima HVO-a iz Livna. Bila je to sudbina većine branitelja Kupresa.
Tako je primjerice u borbama na Kupresu u protuoklopnoj skupini iz sastava 5. bojne 4. gardijske brigade ”Pauci” preživio samo jedan pripadnik.
Na današnji dan sjećamo se i deset Gruđana koji su poginuli ili nestali na Kupresu: Božo Mikulić, Branko Maduna, Radoslav Zadro, Stanko Miličević, Branko Zadro, Ante Pejić, Željko Majstorović, Slobodan Miloš, Zdravko Sosa i Mladen Mikulić.
