Zaustavljanje tenkova na izlazu iz Pologa Hrvati iz Širokog Brijega i susjednih općina organizirali su 7. svibnja 1991 godine. Blokada tenkova je trajala tri dana. No, jedan događaj u ta tri dana je malo poznat, a za stanovnike Posušja tada bio itekako napet. Riječ je o desantu na Vraniću koji se odvio 9. svibnja 1991. godine. U intejvuu za naš radio događaja u ta tri dana s naglaskom na desant na Vraniću, prisjetio se Miro Kovač, načelnik općine Posušje za vrijeme Domovinskog rata. Intervju prolazi kroz njegova iskustva i sjećanja na desant naVraniću.
RP: 30 godina je prošlo, no takvi događaji se ne zaboravljaju. Prisjetit ćemo se prije svega Pologa. Mnogi Posušani su pohrlili na Polog pred tenkove?
Miro Kovač: Odmak vremena je velik, ali doista se to ne može zaboraviti. Mi smo imali dan – dva ranije dojavu od Tihomira Mišića koji je nažalost izgubio život u Mostaru pod nerazriješenim okolnostima. On je nama dojavio da se sprema u Sjevernom logoru, da će Armija napraviti neka kretanja i pokrete. On je dobio te informacije iz Sjevernog logora i prenio ih ne samo nama u Posušju nego i svima ostalima. Mišić je bio tada glavni u Mostaru za neku vrstu organizacije, akoje se moglo govoriti o ikakvoj organizaciji jer moramo znati da smo još bili u ustavnopravnom poretku tadašnje Jugoslavije. Tako da smo mi imali dojavu. Nije da smo se nešto mogli tehnički pripremiti jer nismo imali skoro ništa. Imali smo samo informaciju, tako da nismo bili iznenađeni. Taj dan kad su krenuli iz Sjevernog logora, čuo sam se s Mišićem. On mi je tada rekao da su u Mostaru na Balinovcu organizirali prepreke tako da su tenkove zadržali koliko toliko. No, ubrzo je nastavljen put prema Širokom Brijegu. U međuvremenu se pročulo. Nešto je malo bilo organizirano na Pologu za zaustavljanje, ali narod je doista samoinicijativno i spontano pohrlio na Polog. Tamo su prvo došla dva- tri kamiona, a onda su počeli pristizati ljudi sa svih strana. U krtako vrijeme bilo je jako puno osobnih automobila, kamiona i ljudi sa svih strana i općina koje spadaju u Hercegovačko-neretvasku, Zapadnohercegovačku i Hercegbosnaku županiju. Promet je bio blokiran u oba smjera. Bilo je više tisuća ljudi.
RP: Tamo ste bili i Vi?
Miro Kovač: Pred večer prvog dana smo otišli dolje mi iz Posušja. Svaki dan smo se sastajali sa tadašnjim predsjenikom općinskog vijeća Širokog Brijega Anđelkom Mikulićem i dogovarali i razgovarali što nam je činiti. Nismo imali nikakvih tehničkih mogućnosti za nešto napraviti, ali smo se pridružili narodu. Moram reći i da smo se čuli sa Zagrebom, ali ni oni nisu ništa mogli budući da je to još uvijek bio ustavno – pravni poredak Jugoslavije. Najbolji dokaz tome je moj razgovor drugog dana blokade s tadašnjim ministrom obrane RH Gojkom Šuškom. Zvao sam ga i pitao što možemo napraviti. A on sklon šali i u cijeloj nemogućnosti da išta napravi je kazao: „Gonjajte ih dok im ne nestane goriva“. Stvarno nismo imali ništa, ni tehničke ni ratne opreme. I zato stvarno stoji ona da je narod goloruk izašao pred tenkove i zahvaljujući odlučnosti naroda tenkovi su zaustavljeni.
RP: Tenkovi su ipak na kraju prošli, krenuli prema Posušju. Na Vraniću, 9. svibnja 1991. godine kolona je ponovo zaustavljena. Desant na Vraniću malo poznat događaj, no incindent koji je bio visoko rizičan.
Miro Kovač: To je bio dogašaj koji je bio iznenađenje za nas. Negdje ujutro oko 9.30 sati 9. svibnja, ja sam dobio dojavu od naše policije da je izvršen desant na Vraniću (desant je oblik ofenzivne vojne operacije pri kojem se vojne jedinice prebacuju na područje koje je pod kontrolom neprijatelja ili se ubacuju u neprijateljsku pozadinu). Za pola sata s tadašnjim načelnikom policije i nekoliko policajaca otišli smo na Vranić. Na izlazu s Vranića prema Širokom Brijegu bio je popriječen veliki kamion s razasutim teretom. Tu je bilo već oko stotinjak ljudi. S desne strane prema gore je bilo postavljeno mitraljezko gnijezdo s trojicom – četvoricom vojnika koji su imali i drugo lako naoružanje. S lijeve strane iznad Ćukovih kuća, prema gore bilo je oko 20 do 30 vojnika pod punom ratnom spremom. Svi su imali puške na gotovs. Tek kasnije smo saznali da su to bili niški specijalci. Kad smo došli na Vranić, jedno 50 metara od nas stajao je čovjek za kojega smo predpostavili da bio mogao biti glavni. Krenuo sam prema njemu, a njegovi ljudi su se odmah digli i uperili puške u mene i narodu koji je bio tu. Predstavio sam se i tražio informacije o tome što se događa. Dopustio je da mu priđem i odmah se počeo, u maniri tadašnjeg mentalnog sklopa, na čistoj ekavici derati na mene da se više nikada neće dogoditi ono što se dogodilo na Banovini u Splitu tri četiri dana ranije. I dalje sam tražio informacije zašto su tu, po čijem naređenju, zašto nisu najavljeni, jer moramo znati da smo tada još imali civilnu vlast. Bila je to atmosfera užarena do kraja. Ljudi koji su bili na Vraniću bili su uglavnom dobronamjerni, njih 98-99 posto. No bilo je onih jedan do dva posto, odmah se vidjelo,a i kasnije razaznalo da su bili zlonamjerni, možda ubačeni, možda radili za nekoga drugoga. Bili su to domaći ljudi koji su težili eskalaciji, provocirali su, penjali se na kamione i provocirali te vojnike i zapovjednika, pa i nas iz općine. Uspjeli smo to sve smiti zahvaljujući dobronamjernosti većine ljudi koji su tu bili. Kasnije u popodnevnim satima s jednim zapovjednikom sam sišao do samog dna kada se spušta niz Vranić i tada sam vidio da oni imaju spreman jedan veći broj vojnika i oklopnih vozila u rezervi. Još je jedan bio zanimljiv moment od jutra toga dana. Naime, mi smo prije nego smo otišli na Vranić u općinu dobili informaciju da se čini mi se u selu Tomilje pljačka, plali i siluje, i da sve to ta vojska radi. Po mom mišljenju to je napravio netko zlonamjeran, jer od tih događaja u tom selu ništa nije bila istina. Cijeli slučaj s Vranića je završio u večernjim satima kad je dopušteno da se propusti konvoj iz Širokog prema Kupresu.
U prijepodnevnim satima čuo sam se s Jurom Pelivanom, tadašnjim predsjednikom vlade Bosne i Hercegovine i obavijestio ga o događajima na Vraniću. On je došao i obratio se te pokušao smiriti situaciju. Svi koji su tada težili smiriti situaciju,dobro su činili. Jer naš narod nije imao ništa za obraniti se. Situacija je bila ozbiljna. Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam doduše, neslužbenu informaciju da je već drugog dana blokade na Polugu iz Beograda došla zapovijed da se ide silom i da se upotrijebi naoružanje. Jedan, navodno Pantelić iz Mostar to je odbio. Poslije je taj Pantelić smijenjen.
Još bih jednu zanimljivost kazao vezanu za desant. Naime, u prvim minutama dojave o desantu, dok smo se sabrali i gledali što napraviti, u roku od 15 do 20 minuta na porti općine Posušje prijavila su se dva novinara. Bili su to novinari tadašnjeg zagrebačkog revijalnog lista Start. Došli su Predrag Lucić i Viktor Ivančić. Oni su tada došli u općinu i odmah upitali što ćemo mi učiniti. Bilo je potpuno ne jasno od kud oni tu i to baš u tom trenutku. Kasnije se ispostavilo da da su imali informaciju što će se dogoditi. Bili su obaviješteni. Kasniji lik i djelo tih novinara je svima poznat.
RP: Bilo je još tih provokacija…
Miro Kovač: Je. Primjer naše tužne sudbine, rekao bih. Naime, tih dana na zgradi općine i policije bila je izvješena hrvatska zastava. Otišao sam na Vranić, vratio se u općinu nakon sat i pol i zastave na općini više nije bilo. Optužili su me da sam zapovjedio skidanje zastave što nije bila istina. Netko je iz Sarajeva nazvao da se zastava skine. Zastava na policijskoj zgradi nije bila skinuta. Zvali su i u policiju i tražili skidanje zastave, no ipak smo je odlučili ostaviti. Već nakon deset minuta stiže poziv iz Sarajeva i zapovijed da je skinemo. Odgovorio sam da smo ju skinuli, a zapravo nismo. Opet nakon deset minuta stiže poziv u kojem nas obavještavaju da imaju informaciju da je zastava još uvijek istaknuta. Nažalost, imali suu svoje ljude koji su im dojavljivali, kako tada, tako i danas.
RP: Slušajući Vaš intervju iz arhive odmah nakon prolaska konvoja kroz Posušje, kazali ste da je bilo huškanja i s druge strane. Kazali ste da ste razgovarali s tim vojnicima i otkrili su vam da im je rečeno da ih u Posušju čekaju ustaše koje će im nauditi.
Miro Kovač: Upravo tako. Još na Pologu sam imao priliku razgovarati s nekima od vojnika. Jedan dečko je bio iz Varaždina. Na rubu suza je bio. Kazao je da je dobio bojevu municiju, a znao je da ovdje hrvatski narod. Nije rekao da je pod prijetnjom, ali dalo se to zaključiti – ako on ne bude pucao, da će se pucati u njega. Iako je ta vojska bila opremljena, kod njih je bio nizak moral. Oni su jedva čekali kad će se maknuti odavde.
RP: Kada gledate sve ukupno, ipak je dobro završilo?
Miro Kovač: Kako je moglo biti, hvala Bogu da je tako završilo. Moramo znati da je to bilo vrijeme političkih promjena. Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Jugoslavije. Proključao je bio i bosanski i hercegovački lonac. Bilo je jako teško kontrolirati situaciju. Nije došlo do eskalacije i još jednom hvala Bogu na tome. Ne ponovilo se jer rat je veliko zlo. Ali kad je o ratu riječ, Hrvati su morali i bili su primorani ući u taj rat da bi sačuvali i koliko – toliko su uspjeli sačuvati svoje prostore.
Radioposusje.ba
Dvije fotografije iz ovog teksta su dosada neobjavljene. Snimila ih je potajno za vrijeme desanta na Vraniću iz roditeljske kuće Nada Raič.
