Teškome invalidu Vincentu Lambertu (42) u Sveučilišnoj bolnici grada Reimsa u Francuskoj, prekinuti prehranu i vodu putem sonde na temelju volje supruge i jednoga dijela obitelji, nasuprot volji i želji roditelja i drugoga dijela obitelji, te po odobrenju najviših francuskih i europskih pravnih instanci, uistinu je najveća sramota za Francusku i Europu, a mene osobno obuzima i veliki stid da živim u takvome vremenu. On je postao teški invalid nakon prometne nesreće 2008. godine. Potpuno je nepokretan (kvadriplegičan) i ne može samostalno gutati hranu ni piti vodu. Moždane funkcije su mu jako oslabljene, prema medicinskim pokazateljima, ali srce mu radi i samostalno diše. Kapcima ponekad trepne i čini se da prati pogledom posjetitelje. Dobrog je fizičkoga izgleda.
Na veliku ljubav roditelja i njihovo očajničko pravno i svako drugo zauzimanje već godinama da spase život svoga sina i na brojna izjašnjavanja značajnih humanista i etičara u Francuskoj i svijetu, te Katoličke Crkve, pa i samog pape, i sa ponudama preuzimanja brige u drugim državama, Francuska ne odustaje od svoga nauma da usmrti, oduzimanjem hrane i vode, potpuno nemoćnoga čovjeka. Za sada je jedino za što su se roditelji pravno izborili sudska odluka da se sa “izvršenjem smrtne kazne” pričeka do odluke Odbora Ujedinjenih naroda za prava invalida. Tako mu je vraćena želučana sonda za hranu i vodu, koja je već bila odstranjena u ponedjeljak 20. svibnja 2019. godine.
Stvarno mi nije jasno kakvo je to pomračenje uma kod tih odgovornih ljudi Francuske i samoga predsjednika Macrona, kojem su se roditelji bezuspješno obraćali za pomoć. Zar u jednoj Europi, gdje se stotine tisuća tona hrane godišnje odbacuje i uništava, nema mogućnosti da se daju hrana i voda i da se pruži njega teškom invalidu do njegove prirodne smrti? Kako ne shvaćaju da su takve pogubne službene državne odluke najveća prijetnja svim invalidnim i nemoćnim osobama, a i svima ostalima, koji su zdravi, jer nitko ne može znati da i sam, stjecajem nekih tragičnih okolnosti, neće postati invalid u manjoj ili većoj mjeri. Takvo ponašanje, gdje se sve svodi na profit i materijalnu korist, a zanemaruju se humanizam i općeljudske osobne i obiteljske vrijednosti, nikada ne može izaći na dobro, nego samo na svakovrsno zlo u ovom vremenitom svijetu i na njegovu opću propast, a time i na vječnu propast onih koji takvo zlo podržavaju i provode u djelo.
Još je se davno, tijekom Drugoga svjetskoga rata, kada je Hitler provodio zakonsko ubijanje nemoćnih, koji opterećuju društvo, takvim tendencijama oštro suprotstavljao, po cijenu života, biskup u Münsteru, Clemens August von Galen, kojega su zvali “Lav od Münstera” i koji je 1946. god. proglašen kardinalom od strane pape Pija XII, koje godine je i preminuo, a blaženim ga je proglasio papa Benedikt XVI. god. 2005. On je govorio: “Ako se jednom prihvati da ljudi imaju pravo ‘neproduktivne’ ljude ubijati…, onda je time načelno izrečena smrtna osuda nama svima, kad budemo stari i starački nemoćni, neproduktivni. A tada više nitko od nas nije siguran za svoj život. Nije moguće ni zamisliti kako će podivljati ćudoredno vladanje, kako će općenito nepovjerenje prodrijeti sve do u obitelj, ako se taj užasni nauk bude podnosilo, prihvaćalo i prakticiralo.” Jesu li to zaista proročanske riječi koje u današnjem vremenu već proživljavamo?
Stoga se svi mi u Hrvatskoj, hvala Bogu većina, u čijim srcima gori plamen i svjetlo Božje ljubavi za svakoga čovjeka, osobito za one koji su najnemoćniji da se sami brane od ugroze njihova života, a to su nerođena djeca, teško invalidne osobe i nemoćne starije osobe, pridružimo HODU ZA ŽIVOT, koji je održan u subotu, 25. svibnja 2019. u Zagrebu, Zadru i Splitu. Borimo se da kulturu života i temeljno ljudsko pravo na život od začeća do prirodne smrti. Hodajmo za nerođenu djecu, najugroženiju manjinu u Hrvatskoj. Hodajmo za obitelj i za domovinu Hrvatsku. Hodajmo za Vincenta Lamberta i dajmo potporu njegovim roditeljima, koji se godinama bore za život svoga sina. Rasvijetlimo tamu ovoga 21. stoljeća!
dr. Ružica Ćavar, Zagreb
