Naredba ruskog predsjednika Vladimira Putina da se ruske nuklearne snage podignu na visok stupanj pripravnosti, koju je opravdao agresivnim izjavama NATO-a i ekonomskim sankcijama protiv Moskve, ovih je dana uzbunila svjetsku javnost.
“Zapovijedam ministru obrane i načelniku glavnog stožera da snage za odvraćanje ruske vojske stave u borbenu pripravnost”, rekao je Putin na sastanku s vojnim čelnicima koji je prenosila i televizija. “Razumijem”, odgovorio je ministar obrane Sergej Šojgu.
Međutim, nakon objave snimke novinari i analitičari širom svijeta uočili su da je Šojgu naredbu dočekao s jasnim izrazom neugode na licu. “Ovo nije prvi put u zadnje vrijeme da Šojgu izgleda kao da mu je vrlo nelagodno dok prima naredbe od Putina”, komentirao je novinar Financial Timesa.
U kakvim okolnostima bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje?
Ovakav razvoj situacije pokrenuo je u medijima i na društvenim mrežama diskusije o mogućnosti da Rusija uistinu lansira nuklearno oružje. U tom kontekstu nameće se više pitanja. Prvo je u kojim okolnostima bi Rusija mogla stvarno upotrijebiti nuklearno oružje, a drugo, kako funkcionira odlučivanje o njegovoj upotrebi.
Kako su već pisali na Indexu, Rusija bi prema svojoj vojnoj doktrini formuliranoj 2010. godine, mogla upotrijebiti nuklearno oružje “kao odgovor na upotrebu nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje protiv nje ili njenih saveznika, a također i u slučaju agresije na Rusiju uz korištenje konvencionalnog oružja kada je ugroženo postojanje države”.
Većina vojnih analitičara vjeruje da bi u takvom slučaju Rusija mogla slijediti strategiju ‘eskalacije radi deeskalacije’, inicirajući ograničeni nuklearni napad kako bi protivnike dovela za pregovarački stol. Prema istom dokumentu Rusija će također zaprijetiti nuklearnim sukobom kako bi obeshrabrila početnu eskalaciju bilo kakvog većeg konvencionalnog sukoba, što se upravo događa posljednjih dana.
Glavna funkcija nuklearnog oružja je – odvraćanje
Treba imati na umu da je glavna funkcija posjedovanja nuklearnog oružja odvraćanje mogućeg napada protivnika. U tom smislu Putinovo podizanje pripravnosti nuklearnim snagama zapravo je upozorenje Zapadu dam u ne pada na pamet intervenirati na strani Ukrajine. Ono omogućuje brže lansiranje nuklearnih projektila, no ne znači da postoji ozbiljna namjera da ih se koristi.
Putin je sam u obraćanju vojnim zapovjednicima jasno imenovao snage za odvraćanje, a njegovo Ministarstvo obrane protumačilo je da su to postrojbe koje bi trebale obeshrabriti napad na Rusiju, uključujući i rat koji bi implicirao upotrebu nuklearnog oružja. One su opremljene projektilima, strateškim bombarderima, podmornicama i brodovima s nuklearnim naoružanjem.
Malo tko vjeruje da bi Rusija pokrenula nuklearni rat, a da na to nije prisiljena, unatoč tome što Putin danas djeluje prilično neuračunljivo. Nema dvojbe da bi nuklearni rat značio njegov kraj, najvjerojatnije i fizički.
Tko odlučuje o korištenju ruskog nuklearnog oružja?
Sljedeće pitanje je kako funkcionira zapovjedni lanac kojim se odobrava korištenje nuklearnog oružja?
Prema Nuclear Information Project, Federacije američkih znanstvenika (FAS), koja pruža vrlo pouzdane informacije o statusu i trendovima arsenala nuklearnog oružja u svijetu, Sovjetski je Savez do raspada imao sustav C3 izgrađen na principu lansiranja na upozorenje [LOW]. Ovakav sustav ostao je na snazi do danas, a procedure se redovno uvježbavaju.
Ruski zapovjedni sustav spreman je dobiti ovlaštenje za upotrebu nuklearnog oružja u roku od 10 minuta od predsjednika, ministra obrane ili načelnika Glavnog stožera, putem nuklearnog kofera Cheget. Fizičku kontrolu nad šiframa za otključavanje i lansiranje ima vojska, Glavni stožer ima izravan pristup tim kodovima i može pokrenuti raketni napad sa ili bez dopuštenja političkih vlasti.
Ruski Glavni stožer ima dvije metode za lansiranje nuklearnog oružja. Slično kao i u SAD-u, kodovi za autoriziranje otključavanja i lansiranja koje drži Glavni stožer u svojim zapovjednim centrima mogu se poslati izravno pojedinačnim zapovjednicima oružja koji bi izvršili postupke lansiranja.
Posade na usidrenim podmornicama pokazale su sposobnost ispaljivanja nuklearnog oružja tijekom izrona u pristaništu u roku od 9 do 15 minuta nakon primitka zapovijedi. No, Glavni stožer bi također mogao usmjeravati lansiranje projektila izravno iz zapovjednih centara u blizini Moskve ili iz alternativnih objekata u Čehovu, Penzi i drugdje. Tu je riječ o daljinskom lansiranju kopnenih strateških projektila koje bi zaobišlo podređeni lanac zapovijedanja i posade za lansiranje projektila.
Što ako se dogodi neka greška?
No, što ako se dogodi neka pogreška kakve su se znale događati i ranije?
Stručnjak za rusku kontrolu naoružanja Leonid F. Ryabikhin, izvršni tajnik i koordinator programa biosigurnosti Ruskog odbora znanstvenika za globalnu sigurnost i kontrolu naoružanja, 2019. je istaknuo da je gospodarski oporavak Rusiji posljednjih godina omogućio da uloži značajna financijska sredstva u ponovno naoružavanje.
Rusija je već rasporedila nove komplekse za lansiranje interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) i krstarećih raketa, a također je započela modernizaciju svojih NC3 i EW sustava za rani odgovor.
Istodobno je porasla napetost u odnosima SAD-a i NATO-a s jedne strane te Rusije s druge zbog ukrajinske krize, ali i ranije zbog Sirije i drugih ratnih žarišta. U takvoj situaciji nepovjerenje, nerazumijevanje i zabrinutost povećali su rizik od nenamjernog sukoba. Naime, ljudske ili tehničke pogreške i različiti prirodni događaji mogu uzrokovati kvar tehničkih sustava i pogreške u donošenju odluka. Nedostatak kontakata između SAD-a i ruske vojske te neuspjeh u postizanju novih sporazuma dok postojeći propadaju, pogoršavaju ionako opasnu situaciju.
Aktualni sustav ranog upozoravanja nije robustan kao onaj sovjetski
Stručnjaci također upozoravaju da kibernetičke operacije iz dana u dan povećavaju rizik od eskalacije konvencionalnog rata u nuklearni budući da su suprotstavljene strane uvijek u iskušenju koristiti kibernetičke alate kako bi dobile upozorenje i pravovremenu prednost u krizi.
FAS ističe da ruski sustav ranog upozoravanja danas očito nije tako robustan kao sustav koji su imali Sovjeti. Od kraja Hladnog rata došlo je do njegova pogoršanja, kako u broju operativnih satelita u orbiti, tako i u broju radara koji su u funkciji. Danas su još ostala samo četiri satelita od više od deset koji su svojim senzorima nekoć promatrali Zemlju.
Neke vitalne radarske stanice koje su nekoć štitile Sovjetski Savez sada su zatvorene jer se nalaze na teritoriju koji Moskva više ne kontrolira. Ruski sustav pruža nužna upozorenja, no operateri ranog upozoravanja na ekranima svojih računala možda neće moći razlikovati miroljubivu raketu od vojne.
Čuveni slučaj iz 1995.
Problemi sa zapovijedanjem i upravljanjem mogu dovesti do prijenosa, primanja i prikazivanja netočnih informacija ili do potpunog pada sustava ranog upozoravanja. To su pokazali problemi koje je ruski sustav zapovijedanja i upravljanja pretrpio 25. siječnja 1995. kada je norveško lansiranje sondažne rakete aktiviralo nuklearnu aktovku tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.
Tijekom te velike zablude u ustavu ranog upozoravanja, Rusi su nekoliko minuta pogrešno mislili da je znanstvena raketa zapravo projektil lansiran s američke podmornice koja se kretala u njihovom smjeru.
Radarski operateri objavili su upozorenje da se radi o neidentificiranoj raketi, nepoznatog cilja. Upozorenje je upućeno dežurnom generalu, koji je svoje podatke primio od radarskog operatera na posebnom terminalu za obavijesti Krokus. General je odlučio poslati uzbunu na najviše razine.
Jedan od čimbenika u toj opasnoj priči mogao je biti strah da bi čak i usamljeni projektil, kao uvod u širi napad, mogao pokrenuti elektromagnetsku pulsnu eksploziju kako bi poremetio ruski sustav zapovijedanja i upravljanja. U tom trenutku, u igru je ušla ruska elektronička mreža zapovijedanja i upravljanja, poznata kao Kazbek.
Ona je izazvala uzbunu u sva tri ključna nuklearna kofera Chegets: u jednom koji je bio kod predsjednika Jeljcina, u drugom koji je bio kod tadašnjeg ministra obrane Pavela Gračeva i u trećem koji je bio kod načelnika Glavnog stožera, Mihaila Kolesnikova.
Alarmantno pismo Jeljcinu
Po prvi puta u povijesti sustav nuklearnog zapovijedanja započeo je odbrojavanje do odluke o lansiranju, a predsjednik Jeljcin i njegovi nuklearni savjetnici započeli su hitnu telekonferenciju. Jeljcin i ostali koji su držali crne kovčege pratili su let rakete na svojim terminalima. Ruskim strateškim snagama poslan je signal da povećaju svoju borbenu spremnost, no kriza je iznenada završila.
Nakon nekih osam minuta, možda dvije minute prije roka za odluku o pokretanju odgovora, Rusi su shvatili svoju pogrešku. Ruski dužnosnici kasnije su odbacili pitanja o incidentu, ustvrdivši da je on na Zapadu prenapuhan.
U siječnju 1997. ministar obrane Igor Rodionov napisao je alarmantno pismo Jeljcinu u kojem je upozorio da se sustavi zapovijedanja i upravljanja ruskih nuklearnih snaga, uključujući duboke podzemne bunkere i sustav ranog upozoravanja, raspadaju.
“Nitko danas ne može jamčiti pouzdanost naših kontrolnih sustava”, rekao je Rodionov. “Rusija bi uskoro mogla dosegnuti prag iza kojeg se njezine rakete i nuklearni sustavi ne mogu kontrolirati.”
Je li sustav kontrole sve slabiji?
Od kasnih 1990-ih zapovjedni sustav i komunikacijske mreže koje podržavaju nuklearne operacije, uključujući lansiranje na upozorenje, obično su kasnile pet ili više godina u remontu i modernizaciji, a neke komponente premašile su desetak i više godina svoj predviđeni projektni vijek. Konačno, čak i nuklearni koferi predsjednika, ministra obrane i načelnika Glavnog stožera koji primaju informacije ranog upozoravanja, također su zastarjeli.
Središnji zapovjedni sustav znao je povremeno prelaziti u način rada “prestanak režima”, što je neutralna pozicija u kojoj nije mogao slati zapovijedi. Bilo je i nekoliko incidenata u kojima bi pojedinačni raketni silosi ili pukovnije izvijestili centar da su u “borbenom modu”, no glavni sustav mogao je spriječiti svako slučajno lansiranje. Ruski dužnosnici više su puta poricali da sustav zapovijedanja strateškim snagama slabi. Tvrde da on ima čvrste kontrole protiv slučajnog lansiranja.
