ODOŠE U NEBO ”Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.“
Mia Soldo
Marija Pavković
Žana Pavković
Mirela Rezo
Stipe Jukić
Stipe Romić
Ivan Miličević
Stipe Pavković
Rakitno posuško poznaje umiranja mladih, u svim povijesnim vihorima i mira i rata, rada, putovanja… I sve ih je nadživjelo, i svijet naselilo. Više od pedeset tisuća duša rasijanih po svijetu svoje porijeklo vuku iz Rakitna, svim ratovima i umiranjima unatoč. Puni su ih Slavonija, Zagreb, Njemačka, Austrija, Australija… samo u Sydneyu ih je nekoliko tisuća; u Požeškoj kotlini možda i desetak tisuća… Ali i danas u ovoj plemenitoj visoravni život buja, radi se i gradi, i nova se djeca rađaju. Ako se igdje očituje kako je život jači od smrti, onda je to u Rakitnu. Ali, to vrijedi i općenito za Posušje, i za cijelu Hercegovinu. Ipak, svaki novi iznenadni prekid mladoga života iznova silovito šokira i boli. Obitelj osobito, i nezamislivo. Rodbinu, mjesto, svu Hercegovinu, ali i čitav svijet. Nedokučivo, šokantno, bolno… No, mi vjerujemo u Boga, i kad život prije naših planova preseli u Nebo. Svi smo Božji i njemu se vraćamo. Ništa od ovozemaljskoga nije nužno.
Nema te zemaljske miline koja se neće pred vječnim radostima i slastima činiti posve nebitnom. Dvorjani neba ne žale ni za čim ovozemnim – to je ipak paradoksalna istina kojoj se moramo vraćati i duboko je u srce utisnuti. I moliti nam je za njihove duše – jer njihova posljednja borba, vrlo važna i zahtjevna, upravo je jutros počela. Dok mi ovdje listamo njihove slike i događaje, i pobožno se pripremamo za ispraćaj njihovih zemnih ostataka – oni su već predani posljednjem pročišćenju duša. S posve novim uvidom u vrijednosti i svetost života, zahvaćeni divotom Božje slave, ganuti su i raskajani nad svakim grijehom. Vrckavi i neozbiljni se uozbiljiše, nezainteresirani se oduševiše, bezosjećajni se do dna duše ganuše i raskajaše, neangažirani zdušno prionuše, sumnjičavci silovitu vjeru ispovjediše… „I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. Samim ulaskom u nebesa, svi se preobraziše i već jutros postadoše najživlje posljednjem boju posvećeni, do neprepoznatljivosti drugačiji – a opet, istinitiji i sebi sličniji nego ikada.
Njihova prava narav i ovdje skriveni identitet gore se skroz razgoliti i očitova se sve ono nekad prikrivano i potiskivano, i vratiše se posve istini o sebi i u sebi, te im se krajnje ogadi svaki i najmanji grijeh kojim svoju dušu raniše, te se zaljubiše u povratak čistoći, istinitiosti, svetosti, i dostojnom ulasku u raj, bez ikakve ljage i mrlje na duši… Već bi nam danas poslijepodne svaki od njih mogao održati najnadahnutiju pouku i katehezu o svrsi i smislu života kakvu nikad nismo čuli. Ipak, to nije njihova zadaća, nego čistoća i svetost vlastite duše. Ničim više zemlji ne pripadaju, niti za bilo kakvom ovozemnom blagodati žale. Ni za čim ovozemnim.
Osim jedino za grijesima, i to duboko i krajnje temeljito i predano, molitvama i kajanjem, kojim se duša posvećuje, i Bogu sve više suobličije i slična postaje. I tako će biti sve dok se božanski bijela, duša svakog od njih posve ne posveti, kako bi u čas dostojan mogla ugledati lice Božje, i kako bi je mogla obuzeti silna, neshvatljiva, nezamisliva radost srca, i u kojoj će biti za svu vječnost. Ono što je bilo neutaživo, od tog časa će se u Bogu tažiti u silnoj milini i radosti kakvoj ovdje na zemlji ništa drugo nije bilo ni predokus. Znaju sada to oni, svih njih osmero, posve razumiju, i ne čase časa, nego, prezirući grijeh, oduševljeni za vječnu radost, k čistoći i licu Božjem streme. I mole za nas. Ali, za sebe ne mogu moliti. Nego, trebaju naše molitve. Žarke, postojane, revne.
Evo nam poveznice s njima. S tom jasnoćom smisla života, kad se rastjeraše sve obmane svijeta, ugledaše jasno svu njegovu varavost, pa ih ispunja žar molitve za nas. Svakoga od nas, vape i mole da nas Bog od grijeha odvrati, i žeđaju za našom molitvom. Evo nam poslanja i smisla. I preporuke: da svoje emocije ne trošimo previše u veličanju njihova lika i djela, i ne istrošimo svoje emocije u čašćenju onog prolaznog, jer oni to najmanje žele. Nego, da im pomognemo u ovom njihovom čišćenju molitvom – jer nas silno trebaju. Evo, dakle, što nam je činiti: kleknuti i prionuti uz svoju kršćansku dužnost i djelo milosrđa za njih.
Spomenut ćemo ih se večeras i na krunici Hrvata svega svijeta… Molimo za njih!
Pater Ike
