Mirza Džomba, legenda koju ne treba posebno predstavljati, složio se da od samog početka nije bilo ugodno gledati utakmicu Hrvatske i Egipta…
– Od prve minute mi je to bilo bez energije. Dva polušuta, njihov golman je u prva tri-četiri napada imao dvije-tri obrane. Imam osjećaj da smo se već tada slomili i da se nikad nismo uspjeli vratiti. Bez samopouzdanja, bez energičnosti, s nekakvom težinom u nogama i u glavama. Nešto nas definitivno koči, nešto nas je zakočilo da su nam se ‘odrezale noge’, i to tako ide – kaže dugogodišnji hrvatski reprezentativac koji je osvojio svjetsko zlato u Portugalu i olimpijsko u Ateni, pišu Sportske novosti.
A ova nova Hrvatska bila je neobično nemoćna na premijeri Svjetskog prvenstva.
– Kad krene negativna energija, to se širi s jednog na drugog i uvuče se nesigurnost i tada to netko treba izvući, netko nas treba vratiti u to pozitivno razmišljanje, nekim pozitivnim potezom, golom, kontrom, obranom, dignuti navijače… Mi smo nešto pokušavali, ali poznajem osobno dosta tih igrača i njima se u očima nije vidjelo… Nešto je poremećeno. Nemamo tu energiju i to nije bilo to, to nije bila prava Hrvatska. Na kraju krajeva, rezultat je samo posljedica svega toga.
Nismo bili spremni
Kako ste vi razmišljali uoči utakmice, čemu ste se nadali prije početka turnira?
– Nadao sam se četvrtfinalu. Uvijek sanjam, želim i mislim, možda i malo subjektivno, da ćemo se nekako provući i ući u borbu za medalje da se konačno vratimo na taj pozitivni kolosijek. Međutim, ovo u petak je baš bilo razočaravajuće i teško za gledati. Mogu zamisliti kako je njima, žao mi ih je. To je kao što je Pero (Metličić) rekao; padaš, padaš, a ne možeš se zaustaviti. Djelovali smo poluizgubljeno. Prije turnira mi je sve djelovalo jako dobro, izjave su bile pozitivne, ne bahate, nego sam osjećao nekakvu sigurnost u njima. Znali su što je sve u igri, da su tu opet i Olimpijske igre, i nema tko nije naglašavao zbog čega je sve ta utakmica bitna.
Čini se da smo propustili važan vlak, možemo li uloviti sljedeći?
– Realnost je kakva jest, nismo bili spremni, nismo bili ti, i sad smo nažalost tu gdje jesmo, u jako teškoj poziciji. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da se to preokrene. Naravno da mi sve možemo. I mi smo izgubili od Argentine, gubili smo i na poluvremenu od Saudijske Arabije, pa smo bili prvaci. Tako da se čuda događaju. Imali smo čudo prije mjesec dana u nogometu, naravno da se sve može. Međutim, iz ove perspektive, a još sam pod utjecajem utakmice s Egiptom, to ne djeluje dobro. Uopće ne djeluje dobro, čak i jako loše.
Ostao je dojam kao da se nemamo za što uhvatiti?
– E, baš to me najviše muči… Možda sam dan nakon utakmice malo negativan, ali smo u jako teškoj situaciji i trebat će nam enormna snaga, volja, energija i čišćenje glave, pa tek onda sve ovo drugo. Taktika i kako zabiti gol, sve je to sad u drugom planu, mislim da je glava najveći problem.
Nedostaje maltene sve
I Pero Metličić je rekao da ima dojam da se izgubilo ono što je godinama krasilo reprezentaciju, da više nema one borbe do kraja za svaku loptu?
– Oni su najviše htjeli tu pobjedu, više nego mi koji gledamo sa strane, i oni su sigurno dali sve od sebe. Ali kad ti uđeš u tu mentalnu blokadu, ne možeš ni trčati. Teške su ti noge, pogubljen si. U rukometu je dovoljno da zakasniš pola sekunde, ili pola metra. Netko tko ne zna rukomet to ne vidi. Sve je to jako blizu, 12 igrača je u 20 metara. No, mi koji smo se bavili s tim točno vidimo što nedostaje, a ovdje je nedostajalo maltene sve. Toga se najviše bojim, glavu vratiti ‘na nulu’, to će biti najveći problem, da se ovo zaboravi. To je objektivno jako velik udarac za nas.
Subjektivni osjećaj
Jesu li problemi ipak malo dublji, nego što bismo svi mi to željeli priznati?
– Pa naravno. Puno nas trubi o tome, već smo sami sebi dosadni. Ma sve je problem, od samog financiranja. Klubovi koji su pokretači svega se gase, ispadaju iz lige. Zamet nema boda, Split do prošle godine nije imao nijednog prvoligaša u blizini. Klubovi bez lokalnih samouprava ne mogu izdržati ni dva mjeseca funkcioniranja. Ne radimo na cijelom tom sustavu. Znam da Hrvatski rukometni savez nema financija, ni mogućnosti kao nogometni, ali onda treba reći: ljudi, tu smo sad gdje jesmo, dobro se zamisliti u kakvoj smo poziciji. I nije sramota otići i raspitati se kakav je francuski model funkcioniranja, od onog prvog razreda kad guramo djecu u dvoranu, pa do profesionalizma i stvaranja zvijezdi i ikona zbog kojih će ta djeca krenuti trenirati. Znači od tog prvog koraka školskog rukometa je već sve poremećeno. Kad pogledamo unatrag, dosta toga se napravilo na valu našeg olimpijskog i svjetskog naslova, do 2012. je to super funkcioniralo, ali od tada, realno, imamo nekakav pad. Sjećate se da su 2015. i 2016. tjerali igrače iz reprezentacije, a izbornici bi dobivali otkaz kad bi osvojili treće mjesto na nekom prvenstvu. A sada lagano, hoćeš-nećeš, padaju nam kriteriji. Nitko od nas nije najavljivao nikakvu medalju, svi su htjeli četvrtfinale. To je među osam, znači tu je već kriterij dosta spušten. A ovo u petak je bilo, bojim se, dodatno rušenje tog kriterija. Trenutačno situacija nije bajka. Naravno da smo mi sportska velesila u rukometu i da ćemo sigurno naći nekakvo rješenje, ali treba realno sagledati gdje smo i što smo. A nismo u dobroj poziciji u ovom trenutku.
Na kraju je legendarni Džomba kazao:
– To je ono što stvarno osjećam, iz srca i iz duše, bez da sam pretjerano razmišljao o utakmici. To je jedan subjektivni osjećaj bivšeg igrača.
