Pita se gospođa Veljača kako je moguće da se pet mjeseci nije vidjelo da je dijete zlostavljano? Lako je moguće, Jelena. Lako. Postoje bolja pitanja na koja su odgovori nemoguće strašni.
1.Kako je moguće da su prvoborci za pokojnu djevojčicu i njezino pravo na život postali oni koji se otvoreno bore za “prava majki” da prije rođenja ubijaju tisuće takvih djevojčica?
2. S obzirom na to što se dogodilo djevojčici, smatraju li “feministkinje” kako bi bilo bolje da je djevojčica abortirana još u utrobi?
3. Po čemu je veći zločin ubiti vitalno i funkcionalno već rođeno dijete od ubojstva djeteta s gotovo šest mjeseci koje bi vjerojatno uspjelo i preživjeti da se rodi u trenutku ubojstva?
4. Kako je moguće da u Hrvatskoj čovjeka čeka zatvor ako uništi jaje bjeloglavog supa ili ličinku pjegavog daždevnjaka, a za ubijanje vlastitog djeteta dobije pljesak, plavi telefon za smirivanje savjesti i medijsku propagandu o ispravnosti vlastitog postupka?
5. Kako je moguće da više od 20 godina nitko ne primjeti da se deponije za biootpad pune dječjim ostacima rapidnom brzinom, a sve u ime tobožnjih ženskih prava na ubijanje ženske djece koja pak nemaju nikakva prava?
Da parafraziram Staljina, a žalosno je da ga se može parafrazirati na ovakvoj temi, čini se kako je smrt jedne djevojčice tragedija, a smrt desetaka tisuća hrvatskih djevojčica – statistika.
Da, socijalna služba i radnici su napravili kardinalan i najskuplji mogući propust. No što ako su socijalna radnica ili radnik koji bi postupili profesionalno abortirani 90-ih, prije nego su dobili priliku odrasti i spasiti malenu djevojčicu odgovornom odlukom?
U tom slučaju “revolucija” stvarno jede svoju djecu. Dobar tek svim zagovarateljima kulture smrti, komentirao je Marijan Knezović na facebooku.
