Nina Kobiljski, majka curice ubijene u beogradskoj školi, putem svog Facebook profila poslala je otvoreno pismo roditeljima dječaka koji je ubio 10 svojih kolega iz razreda i zaštitara u beogradskoj školi početkom svibnja. Ona otvoreno pita roditelje zašto nisu pomogli svom sinu, pita gdje su bile službe koje nisu pomogle njihovom sinu. Pita kako je moguće da je njihov sin sklupčan spavao na fotelji kad su bili na izletu, dok je imao cijelu sobu s krevetom na raspolaganju i kako to nikome to nije bilo čudno…
Njeno potresno pismo prenosimo u cijelosti.
“Roditeljima neliječenog dječaka
….ako nas ikada tražite i želite reći: “Molim vas, oprostite nam, nismo znali bolje i jako nam je žao…”
Znate, mi više ne vjerujemo u zemaljsku pravdu… ali pokušavamo nastaviti vjerovati u ljudskost i istinu…
Vjerujem da vam je dobro poznato da je naš razred bio izuzetan, ne zato što su ga činili odlični učenici već zato što su bili dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. U školu su odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Sjećate se da su naša djeca išla zajedno u jezični kamp u Francuskoj… pa smo dobili videozapise kako pjevaju uz kamin, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete… znate da su svi kartali i smijali se zajedno u sobama do kasno noću.
Kako i ne biste znali kada ste sa zahvalnošću pozvali razrednika i zahvalili što su vašeg sina tako dobro prihvatili njegovi prijatelji u novom razredu u koji ste ga odlučili prebaciti.
Bilo im je lijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete 7 dana spava sklupčano u fotelji umjesto u krevetu iako na raspolaganju ima cijelu dvokrevetnu sobu?!
Znate li da je to dijete trebalo pomoć vaših roditelja i stručnjaka?
Tragedija koja nas je zadesila toliko je strašna, bolna i nepojmljiva da svaki dan teško dišemo.
Zašto ste ga trenirali u streljani?
Misli koje će nas pratiti do kraja života su: Zašto mu niste pomogli? Zašto ste ga trenirali u streljani i kod njega razvijali i njegovali tako jezive vještine pucanja i ubijanja, a mi smo djecu vodili na sate umjetnosti i sport?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u neviđenoj tragediji 3. svibnja 2023., onda biste se trebali probuditi i shvatiti da nažalost ovdje imamo posla s tragedijom nakon tragedije svjetskih razmjera.
Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao – razlog s ciljem da se ovakav zločin na neki način objasni i shvati kako se dogodio.
Ovo nije bilo vršnjačko nasilje
Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi joj se stalo na kraj.
Ali to se u ovoj tragediji nije dogodilo i ne treba se ponovno zavaravati i skrivati iza neistina.
Žao mi je, dogodilo se na najrazorniji mogući način, ali od vašeg djeteta prema našoj djeci.
Jeste li svjesni da preživjelima i ranjenima iz cijeloga svijeta stižu prijetnje životom jer će “netko dovršiti započeto”, u bolesnom uvjerenju pravde za “zlostavljanog” dječaka.
Djeca su mu pružila ruku prijateljstva kad ste ga prebacili
Vi dobro znate da su ga djeca ovog razreda naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla… sve ostalo je na vama koji ste odgovorni za njega i stručnim službama koje su morale zadržavati objektivnost onda kada se pojavi roditeljska slabost.
Znate, 21. stoljeće je nažalost stoljeće bez srama… u ovom stoljeću ne bi trebalo biti sramota tražiti svu stručnu pomoć koja je danas dostupna.
Kad vas opet pitaju, razmislite hoćete li ponoviti: “Nisam kriv” ili ćeš barem reći: pogriješili smo, nismo znali bolje…
Možda tada niste znali, ali sada je bolna istina iza svih nas i trebali biste moći bolje… čak i ako kažete: “Žao mi je, jako nam je žao, vaša djeca nisu kriva ni za što.”
Bez priznanja nema pokajanja
Ovo nije samo osobna tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu veliki ljudi i koja su sa svojim nesuđenim vlastitim obiteljima trebala biti zalog ovog društva.
Još uvijek molimo za spas vaših duša, ali bez priznanja nema pokajanja.”
