Trebala je to biti jedna od onih životnih priča obojenih crnilom. Prije 15 godina napustila ih je majka, pa su ih podizali otac i baka.
A onda su zaredale tragedije: najprije im je, 2010. godine, preminula baka, a 2014. godine i otac pa su morale napustiti obiteljski dom u Novakovcu nedaleko od Ludbrega jer u njemu više nije bilo nikoga tko bi o njima brinuo. Četiri sestre ostale su same na svijetu.
Malo božićno čudo
Posljednjih pet godina provele su razdvojene, u udomiteljskim obiteljima, čekajući dan kada će ponovno biti na okupu, na mjestu koje smatraju domom. No, taj je dom tijekom godina postao trošna kuća, zapuštena i propala, one nisu imale novca za obnovu, a jedina im je želja bila ponovno živjeti zajedno. A onda su u pomoć pritekli dobri ljudi. I tako se, u ponedjeljak, 23. prosinca dogodilo pravo malo božićno čudo. Toga su dana, u deset sati ujutro, sestre Majhen uselile u svoj stari – novi dom, obnovljen do temelja.
Mihaela (22), Klementina (20), Barbara (18) i Lucija (17) bile su presretne. Grlile se, smijale se, plakale.
Jako se veselimo. Konačno! Veliko hvala svima koji su nam pomogli, govorile su u glas, nakon što su preuzele ključeve svoga doma. Ne mogu se načuditi dobroti znanih i neznanih ljudi. Zapravo, sve se odvijalo jako, jako brzo.
Njihova teška sudbina potresla je dobre ljude iz njihova kraja, a prva je u pomoć priskočila Udruga udomitelja za djecu i mlade Varaždinske županije Zipka. Kako bi sestrama Majhen ispunile jedinu želju – da život nastave zajedno pod krovom roditeljske kuće – početkom ožujka članovi udruge pokrenuli su humanitarnu akciju “Da kuća postane dom”.
Mi smo kao udruga senzibilizirani za mlade koji izlaze iz udomiteljskih obitelji jer se pokazalo da se ta djeca nemaju kamo vratiti. U dvije stambene zajednice trenutačno pomažemo šestero mladih. No, sestre Majhen imale su tu mogućnost vratiti se u vlastitu kuću, ali ju je prethodno trebalo obnoviti. I tako smo u pomoć pozvali dobre ljude, prisjeća se Bernarda Nada Furjan iz udruge Zipka.
Nisu se obeshrabrili ni kada su vidjeli idejni projekt za kuću i troškovnik koji je pokazao da bi za obnovu i dogradnju kuće trebalo prikupiti, zapravo, vrtoglavo visok iznos od čak 511.218,13 kuna. Troškovnik koji je obuhvatio građevinske radove, obrtničke radove, vodovod i kanalizaciju, elektroinstalacije te uređenje okoliša i nadzor radova je putem donacije izradio ovlašteni arhitekt.
U akciju su uključili prijatelje, rodbinu, suradnike i sve koji su volonterski htjeli dati svoj udio u toj lijepoj priči, a veliki doprinos dala je predsjednica Zipke, gospođa Furjan, koja je koordinirala majstore i nabavljala potrebni materijal. Svoj doprinos dali su i učenici Elektrostrojarske škole koji su u sklopu prakse izradili logo humanitarne akcije te ostale promotivne materijale kao što su video, letci, plakati, motivacijska pisma, koji će pridonijeti boljoj vidljivosti kampanje u javnosti.
Akciji se pridružio i poznati varaždinski glumac Jan Kerekeš koji je Udruzi Zipka pružio svoju podršku kao “poznato lice” koje podržava kampanju, pomogao je u pronalasku donatora, a i sam je donirao prihod od tri kazališne predstave za sestre Majhen. – Kada se pozitivna energija udruži, rezultati ne mogu izostati – kaže, pa otkriva kako je humanitarnom akcijom prikupljeno točno 205.487 kuna. Pravne osobe donirale oko 153 tisuće kuna, a preostalih 50-ak tisuća stiglo je od privatnih osoba, dok je u robi i uslugama donirano još dodatnih 120 tisuća kuna.
Svima smo neizmjerno zahvalni, i uputit ćemo im zahvalnice, a dio donatora željeli su ostati anonimni. Svi su nam jednako važni i svi su donatori velikog srca bez obzira na iznos ili donaciju.
Jedino bih se javno zahvalila Varaždinskoj županiji, općini Jalžabet i firmi Dukal koji su nam jako puno pomogli. Veliko hvala i Janu Kerekešu, našem promotoru velikog srca, kaže Bernarda Nada Furjan.
Dobri ljudi osigurali novi namještaj Sestre Majhen to su uistinu zaslužile. Kada ih je majka napustila, najstarija među njima, Mihaela, morala je brzo odrasti.
Nije baš bilo lako kada sam shvatila da je sve palo na mene jer sam najstarija sestra. Znam da se moram brinuti o tati, o sestrama, kako će ići u školu, što će ručati prije nego što odu u školu, poslije kada dođu doma, prisjetila se Mihaela. Za njih bi, kaže, dala sve. One su njezine maze, najbolje sestre koje bi itko mogao poželjeti, a ona je njihov oslonac i temelj. Osobito nakon smrti bake i oca, u samo nekoliko godina.
Za njega imam samo riječi hvale. To je najbolji tata kojeg netko može imati. Sve smo dobile što god smo htjele, sve nam je omogućio dok smo bile mlađe i slušao nas je kakve god smo probleme imale ili u školi ili doma. Stvarno duša od čovjeka, prisjeća se oca najstarija sestra. O kući u kojoj su, zahvaljujući svome tati, ipak provele mirno i bezbrižno djetinjstvo tijekom pet godina u udomiteljskim obiteljima često su sanjale. Golih zidova i prašnjavih podova, kuća u raspadu za njih je i dalje bila dom, jedini pravi.
Kada su počeli radovi, bile smo presretne, kažu nam sestre, dok se prisjećaju kako je njihova kuća mjesecima nalikovala na veliko gradilište, na kojem su se vrzmali deseci radnika i volontera. Često su navraćale na gradilište, “nadgledale” radove, pomagale radnicima.
Činile su sve što mogu kako bi i one pomogle. U slobodno vrijeme dolazile su i kosile, održavale dvorište, raščišćavale, ali i planirale detalje sa svojim dobrim tetama iz Zipke. Odbrojavajući dane do useljenja u kuću, vrijeme su kratile pakirajući svoje stvari, opraštajući se sa svojim dragim udomiteljskim obiteljima koje su činile sve da im nadomjeste roditeljsku ljubav i toplinu. A onda je svanuo i veliki dan. Sestre Majhen još uvijek s nevjericom govore o cijeloj humanitarnoj akciji i o tome da ponovno žive zajedno pod istim krovom, u svojem domu.
Dobri ljudi su im osigurali potpuno novi namještaj, potpuno opremili kuhinju, uredili stolariju, fasadu, krovište, uredili okoliš… njihov novi dom. Adaptirana kuća ima dvije spavaće sobe, dnevnu sobu, blagovaonicu, kupaonicu i tavan. Sestre su već napravile raspored, koja će s kojom spavati. Ovog ponedjeljka u jutarnjim satima u njihov novi dom uselile su tri starije sestre, dok će najmlađa, 17-godišnja Lucija, još neko kraće vrijeme do svoje punoljetnosti živjeti kod udomitelja.
Ali naravno, dolazit ću stalno u posjete, bit ću sa sestrama svaki vikend, veseli se Lucija. Udruga Zipka nastavlja svoju misiju, osnivanjem zaklade koja će pomagati mladima, osobito udomljenoj djeci, a sestre Majhen čeka novi početak. Trošna kuća postala je dom, san je postala java, a nadolazeći Božić ljepši nego ikada.
vecernji.hr
