Upodnožju planine Cincar, na visoravni Kruzi, dijelu središnjeg planinskog lanca u Dinaridima nedaleko od Livna, već desetljećima živi jedinstveno krdo divljih konja. Neki izvori kažu – posljednje u Europi. Njih sada već oko 700 još od kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošloga stoljeća na planinskim je prostranstvima pronašlo svoj dom. Prkose ćudljivoj prirodi, zvijerima i krivolovcima. Posebno zimama koje su u tom planinskom kraju itekako surove. Tko god je imao prigodu voziti se magistralnom cestom od Kupresa prema Livnu uz prekrasan planinski krajolik s nepreglednim pašnjacima i jezerima, barem na trenutak zastao je očaran prizorima divljih konja. Divlji su konji svoji, slobodni. Nisu opterećeni nacijama, rasama i svime onime što je ljudima važno, reći će ljubitelji ovih uistinu posebnih životinja.
Teško preživljavanje
Ustvari, nisu to izvorni divlji konji. Potomci su to domaćih, seoskih konja koji su nekada davno služili za rad u polju. I još mnogočemu – izvlačenju šume, prijevozu… A onda je došlo vrijeme mehanizacije. Kada su u drugoj polovini prošlog stoljeća mještani kupili traktore, konji su tada izgubili svoju svrhu, a njihovi su vlasnici imali dvije opcije: ubiti ih i pojesti ili prepustiti same sebi. Nasreću, zbog odnosa čovjeka i konja, velik broj ljudi odlučio je pustiti ih na slobodu. Na njihovu budućnost „pod vedrim nebom“ utjecaja su imale i ekonomske i političke migracije. Prepušteni sami sebi, konji su se počeli grupirati u krdo kako bi se lakše branili od predatora. Njihov je broj s vremenom rastao, ali se i smanjivao zbog lovokradica koji su ih ubijali. Danas su nezaštićeni i sami „krojači svoje sudbine“. Najčešće ih se može naći na predjelu od Koričina do Borove glave.
Tijekom vremena, od pasmina bosanskog brdskog, arapskog konja do posavca… izmiješali su se pa je danas teško govoriti od čistokrvnoj životinji u krdu. Tamošnji ljubitelji životinja tvrde – ljudi su ih dvaput izdali! Prvi put kada su ih dolaskom traktora odbacili „preko noći“, a drugi kada je povučen lokalni Zakon o zaštiti divljih konja koji je na snazi bio tek nekoliko godina. Unatoč tome što su ih izdali, naviknuti su na ljude. No, približe im se samo kad se osjećaju sigurnima. Ipak, ne može ih se hvatati ili s njima ponašati kao s pitomima jer to i – nisu.
Kako bi se nahranili i napojili, jednom riječju – preživjeli, dnevno ponekad moraju prijeći kilometre u potrazi za okrepom. A preživljavaju zahvaljujući ponajprije bogatim pašnjacima. I dobrim ljudima te članovima Planinarsko-ekološkog društva Borova glava. Ljeti su često suočeni s nedostatkom vode zbog suša pa su im dobri ljudi izgradili pojilište. A sada je pred njima još jedna zima. Iako imaju nekoliko zaklona, konji ih baš i ne vole. U najhladnijem dobu godine uglavnom se kriju od leda i vjetra. No, u potrazi za hranom opet će se spuštati do samih prometnica. Ne donesu li im sol ljudi, jest će onu kojom se zimi, za snježnih oborina, posipaju ceste. I njihovi životi opet će biti ugroženi.
Bliski susreti
Za spas ovoga neprocjenjivog bogatstva u Hercegbosanskoj županiji potpisivale su se i peticije, a iz Ministarstva unutarnjih poslova HBŽ-a vozače koji se kreću magistralnom cestom Livno – Kupres – Bugojno stalno upozoravaju da pozornost posebno obrate na prijevoj Borova glava. Upravo zbog čestih ugrožavanja sigurnosti prometa i nesreća, zakon o njihovoj zaštiti povučen je. Razlog – zahtjevi za naknadom štete izazvanom „bliskim susretima“ s divljim konjima na prometnicama stalno su se povećavali…
Iako ovo, prema nekim izvorima posljednje krdo divljih konja u Europi (kada je riječ o njihovoj brojnosti) i zasigurno rijetki fenomen u svijetu predstavlja itekakav, ponajprije turistički potencijal, rijetki su prepoznali bogatstvo koje se krije u tim jedinstvenim četveronošcima. Među njima je i na prvi pogled nespojiv tandem Mate Rimac – Goran Višnjić kojemu se pridružio i 27-godišnji Livnjak Marin Mamuza, zaljubljenik u fotografiju. A zahvaljujući navedenom triju, slika o divljim konjima s visoravni Kruzi odaslana je u svijet. Naime, kod mladog Mamuze rodila se ideja o svojevrsnom spoju umjetničke fotografije i turizma, podržao ju je Goran Višnjić, a točku na „i“ cijelog projekta stavio Mate Rimac, i sam rođeni Livnjak.
Riječ je o fotosafariju s divljim konjima. Jednodnevni je to izlet na kojem se posjetitelje, odnosno turiste vodi na izvor rijeke Bistrice, Duman, na kojem se nalazi stari osmanski most iz 17. stoljeća. Slijedi vožnja džipovima na planinu Cincar gdje počinje i najuzbudljiviji dio – potraga za krdom. Uz druženje i neizostavno fotografiranje s divljim konjima, turistima se nudi degustacija domaćeg, inače nadaleko poznatog livanjskog sira i meze te tradicionalni ručak.
– Upravo me fotografija dovela do turizma. Dosta sam fotografirao Livno i okolicu, a svoje uratke objavljivao na društvenim mrežama. Javio mi se velik broj ljudi zainteresiranih za posjet Livnu, te su tražili da ih ugostim. Prvi su turisti, ustvari, bili prijatelji, koji su se oduševili mjestom, divljim konjima, prirodom i hranom – kaže nam Marin Mamuza koji, kako kaže, u Livnu želi nastaviti svoj život, ali i probuditi u gradu osjećaj za turistički potencijal i sve prednosti koje ima, a ne uvijek samo pričati o manama grada.
Ideja o pokretanju ozbiljne turističke agencije polako je klijala i tražila svoje mjesto u Mamuzinu životu.
– Velik doprinos razvoju moje ideje dao je Goran Višnjić s kojim sam surađivao na jednom filmu. Kroz priču sam mu pokazao nekoliko fotografija divljih konja, a on je izrazio veliku želju da ga odvedem u obilazak. Napokon smo imali jedan dan bez snimanja. Otišli smo na Kruge, a Goran je neočekivano ostao oduševljen planinom i divljim konjima. Kako je riječ o čovjeku koji je s filmskom produkcijom obišao cijeli svijet, njegovo oduševljenje i potpora dali su veliki vjetar u leđa mojoj turističkoj ideji. S Goranom sam ostao u kontaktu. Čujemo se preko Instagrama, a iduće bismo se godine trebali vidjeti u Americi – otkriva nam Mamuza koji je u Zagrebu studirao filmsku produkciju.
Povratak kući
No, priči tu nije kraj. Uskoro nakon Višnjićeve potpore Mamuzinoj ideji, u Livnu dolazi do pokretanja Linnovate tehnološkog parka i poduzetničkog inkubatora, projekta koji je osmislio i realizirao Mate Rimac kako bi zaustavio odlazak mladih i podržao njihove razvojne ideje i projekte upravo u rodnom kraju. Mamuza se prijavio za inkubator sa svojim poslovnim planom koji je primljen u uži izbor povjerenstva.
– Jedne večeri javio mi se Mate Rimac do kojeg je došao moj poslovni plan. Nije krio oduševljenje koje je izazvalo njegovo proučavanje te je Rimčeva potpora stavila točku na „i“. I onda sam krenuo u otvaranje tvrtke i provedbu poslovnog plana – kaže nam Mamuza.
Koliko su sami divlji konji, koji su zasad uvršteni u turističku ponudu Grada Livna (ali bez nekih konkretnijih projekata osim pojedinačnih entuzijasta) značili za razvoj turizma u ovom kraju, objašnjava i sam Marin Mamuza koji se nakon Zagreba ipak odlučio vratiti u rodni kraj. Livno je idealno mjesto za život. Hrvatska i Europska unija jako su blizu, udaljenost od mora je tek 90 kilometara, dok je do skijališta potrebno samo 30 minuta. Kraj krase čist zrak, voda, planine. Upravo u tim prednostima Mamuza, uz njega i Rimac, vide budućnost ovoga kraja. I to ponajprije turističku. Livnjacima je sve bogomdano. Ono što im, kaže mladi poduzetnik, ostaje, jest stvaranje turističkih sadržaja i ponude. I, naravno, promocija.
– Mi smo atraktivna, ali još uvijek nepoznata turistička destinacija. I na tome trebamo dosta raditi. A s radom će doći i rezultati. Moramo raditi na tome da stvorimo uvjete za otvaranje novih radnih mjesta te povratak naše dijaspore – zaključuje Mamuza koji ne odustaje od promocije prirodnih ljepota svoje zemlje: na redu je produkcija promotivnog videa koji prikazuje avanturistički doživljaj BiH.
vecernji.ba
