Lice s povijesne naslovnice iz ’95. ‘Iako nisam bio oženjen, rekao sam: idem u rat zbog svoje djece’

Izdanje Večernjeg lista s datumom 6. kolovoza 1995., posvećeno oslobađanju Knina nakon četiri godine okupacije, bez ikakve je sumnje jedno od povijesnih koje se u redakciji čuva poput relikvije. Između stotina fotografija pristiglih dan prije s ulica kraljevskoga grada na kojima je zabilježeno neopisivo veselje i sreća hrvatskih branitelja vidljiva i na njihovim licima, za tu je povijesnu naslovnicu odabrana samo jedna fotografija, ona koja prikazuje nepoznatog, bezimenog vojnika koji je s puškom u jednoj ruci i s registarskom oznakom otpalom s nekog vozila odbjegle vojske tzv. SAO Krajine u drugoj ruci, stao pred našeg fotoreportera.

Točno 28 godina kasnije misija je bila samo jedna: pronaći ga. S obzirom na to da su u Knin prve ušle postrojbe 4. i 7. gardijske brigade, ta je naslovnica odaslana u udruge veterana tih dviju postrojba, i na povratne informacije nije trebalo dugo čekati. Varaždinci iz Puma javili su da taj vojnik nije bio pripadnik njihove brigade, no samo nekoliko minuta nakon što je naslovnica preko mobilne aplikacije stigla u Dalmaciju, iz brigade Pauci stigao je kratak odgovor: “Naš je!”

Ispostavilo se da je vojnik s naslovnice Večernjeg lista iz kolovoza 1995. Josip Slugan iz 4. gardijske brigade. “To sam ja”, kratko je rekao na početku telefonskog razgovora, prije nego što će Večernjakovu ekipu pozvati u goste u svoj Kaštel Lukšić, Josipa smo pitali pamti li okolnosti nastanka te kultne fotografije. Itekako, ispostavilo se, do najsitnijih detalja.

– Bio je 5. kolovoza oko 13 sati, kolega i ja smo se sa sjevera spuštali prema Kninu, vojska je već ušla, bila je na ulicama. Našao sam putem neku tablicu, otpalu na pločniku, i ponio je sa sobom na putu prema centru grada. U daljini se čula pucnjava, pa su nas momci iz 7. gardijske brigade upozorili da pripazimo jer ima još zaostalih neprijateljskih snaga koje su bježale preko željezničke stanice. U tom trenutku naišao je fotoreporter, vidio je mene s tom tablicom i puškom u ruci. Izmijenili smo nekoliko riječi. Može li fotka? Može. Okreni se prema gradu… I tada me je slikao i tu smo se razišli, čovjek je otišao za svojim poslom, mi za svojim. Nismo se zadržavali, sve je to trajalo samo nekoliko trenutaka. Sjećam se, u magli, da je čovjek bio srednjeg rasta, svijetle, smeđe kose i to je sve što o njemu znam – prisjeća se.

Bio je to Sluganov imenjak Josip Bistrović, dugogodišnji fotoreporter Večernjeg lista, kasnije i direktor fotoagencije Cropix, prvi fotoreporter koji je s Hrvatskom vojskom ušao u Knin, kako će kasnije opisivati, obuzet potpunom, neopisivom srećom.

– Nisam siguran da bih ga danas prepoznao, davno je to bilo i trajalo vrlo kratko. Osim toga, bio sam pod adrenalinom. Ne znam ništa o opijatima, ali ta dva-tri dana osjećao sam se kao u oblacima. Već sam dugo bio u ratu, i onda odjednom taj zanos, pobijedili smo… i to me je nosilo. Imao sam osjećaj kao da lebdim, kao da me nešto uzdiže iznad tla, takav osjećaj nije mi prije bio poznat. I od ratnih kolega čuo sam isto, je li to od Boga, ne znam, ali osjećaj je predivan i pamtim ga dobro i danas. Ne može se to zaboraviti, to je za povijest – kaže Josip.