Završna 34. nedjelja kroz godinu (22. studenoga 2020.) posvećena je Kristu Kralju svega stvorenoga, i u njoj razmišljamo o odlomku iz Matejeva evanđelja, koji je naslovljen Posljednji sud (Mt 25,31-46). U ovom obliku ovu činjenicu završnoga suđenja donosi samo Matej, a imamo i u drugim evanđeljima i novozavjetnim spisima određene činjenice toga posljednjega suda.
Isus otpočinje svoj govor u ovome odlomku o sudu, i to o onome što će se zbiti na kraju naše ljudske povijesti. On pripovijeda u trećem licu o svome ponovnom dolasku radi sveopćega suda svih ljudi od prvoga čovjeka Adama i njegove žene Eve do zadnjega Adama i zadnje Eve. Veli za sebe da će, kada dođe kao Sin Čovječji u slavi i sa svim svojim anđelima, sjesti na svoje prijestolje koje je obasjano Božanskom slavom. Ovdje valja navesti ove riječi zapisane na drugom mjestu kod Mateja: “Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga u pratnji anđela, te će tada platiti svakome prema djelima njegovim.” (Mt 16,27). Ovakva nam početna slika u svetome tekstu otkriva nebesku stvarnost koja je povezana sa zemaljskom zbiljom, jer naš se život odvija ovdje na planetu Zemlji i u određenom vremenskom razdoblju, a motiviran je nebeskim porukama iz Svetoga Pisma.
Ovdje se ne govori o nekome određenom mjestu gdje će iz svoje nebeske stvarnosti ponovno doći u ovu našu ljudsku zbiljnost, koja je jednako Božja kao i ona nebeska iz koje je on u svome prvom silasku došao “radi nas ljudi i radi našega spasenja… I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom“, kako izgovaramo i svjedočimo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.
Na tome zemaljsko-nebeskom “mjestu“ pred Sinom Čovječjim naći će se svi narodi od postanka do toga Kristova drugoga pojavka. Tu više ne znače ništa neka obilježja naroda kao niti njihovi jezici, kojima su se sporazumijevali kroz tu dugu povijest i to trajanje s raznim nevoljama, strahovima, borbama, djelovanjima, kao i sa smrću i novim rađanjem za nebo, ne za zemlju. Tada će se dogoditi razlučivanje tih naroda ljudskoga roda, što će ga obaviti Sin Čovječji, onaj koji je osjetio svu težinu života na ovome svijetu, svu ljudsku grješnost i svetost, dobrotu i zloću, ljubav i mržnju, razdoblja ratova i razdoblja mira, osude i mnogo toga sličnoga.
nalazi se mozaik Krista Dobroga pastira. Na stropu, plave i zlatne
staklene pločice prikazuje se mnoštvo zvijezda što se penju prema križu.
Razlučivanje će biti slično onome kada pastir luči ovce od jaraca, odnosno ovce, ovnove, bravčad, janjad, šiljež, šiljegice odlučit će na desnu svoju stranu, a koze, jarce, kozliće, jarad stavit će s lijeve svoje strane. To je veliko mnoštvo za razlučivanje koje za Sina Čovječjega, Drugu Božansku Osobu nije nimalo naporno kao što je zahtjevno za jednoga ovozemnoga pastira, jer to je natpovijesno stanje Isusova razlučivanja koje možemo sebi predočiti samo ovom slikom s pastirom i njegovim stadima ovaca i ovnova, te koza i jaraca. Inače, toga nebeskoga iskustva nemamo, ali vjerujemo u tu Božansku stvarnost o kojoj ovisi ova naša zemaljska zbilja.
U daljnjem Isusovu pripovijedanju imamo lik kralja s kojim se Isus poistovjećuje u svome tumačenju ove Božanske istine o posljednjem sudu čiji je zapravo glavni sudac sam Isus Krist Kralj. Dakle, Krist Kralj će blago reći onima koje je stavio na desnu svoju stranu da dođu k njemu jer su oni blagoslovljeni po Ocu njegovu za sva svoja djela, misli, riječi, postupanja u zemaljskom životu kako njima manjima, tako srednjima i odraslima, svim uzrastima osoba. Reći će im da prime u svoju baštinu Kraljevstvo nebesko koje je namijenjeno za njih od postanka svijeta i čovjeka u njemu. A razlog su samopobudna dobra djela te velike nagrade, najvećega što postoji i za kojom su oni žudjeli u svome biću radeći i živeći podsvjesno, a da toga nisu ni bili svjesni u potpunoj punini.
Naime, oni su Kristu ne znajući to, kada je ogladnio u nekoj neimaštini i nevolji u mnogim gladnim osobama, od srca dali neophodno zgotovljeno jelo. Zatim, kada je ožednio u mnogim žednim osobama ovoga svijeta čija je životna egzistencija nestabilna zbog loših uvjeta i slabih radnih i proizvodnih mogućnosti kao i zbog nedostatka pravednosti, udijelili su mu zdušno i nesebično potrebito piće, koje, kad se popije samo jednom u takvoj nevolji, nikada se više ne zaboravlja ni okus ni miris niti ruka što ga je pružila. Kada se našao kao stranac među njima, oni su ga primili, pogostili i dali mu sve potrebito za život dok se ne snađe u svome traganju za domom i domovinom. Potom, kada je upao u razne nevolje i ostao s razderanom odjećom i raspalom obućom, te gotovo postao gol i bos, oni su mu darovali prikladnu odjeću i obuću dok se sam ne snađe u ovome svijetu, a onda će poučen ovim primjerom i sam primati Krista u drugima s ovim ili nekim drugim nevoljama života. Nadalje, kad je obolio, liječili su ga i pohađali gledajući kako rane zarastaju i treba li dodati još lijekova ili novca za lijekove i plaćanje gostinjca ili kakva lječilišta. Kada je bio isprebijan i zatvoren u tmnicama diljem ovoga svijeta, i to čist i posve nevin zbog propovijedanja pravednih međuljudskih odnosa, oni su ga pohodili i obdarili darovima kako bi nadživio to utamničenje. Ovdje valja zamijetiti istinu da smo kadno kada u stanju onih kojima je potrebna pomoć, a domalo smo u ulozi onih koji pružaju nevoljnima svoju duhovnu i tvarnu pomoć. Obje ove pomoći su neophodne svakome od nas. To je kršćanska poruka koja nikada neće zastarjeti ili minuti.
Dok im je to ovako zborio u nebeskoj i zemaljskoj zbilji na orisnici između rajskoga stanja koje se zove nebo, kao i stanja koje se zove čistilište tijela i duha s umom, te paklensko stanje otpada od Boga i svega njegova, oni su to slušali s užitkom i divili su se svima tima koji su tako činili na zemlji misleći kako im je blago što će ući u raj. Nisu ni pomislili da su to upravo oni zbog učinjenih djela dobrotvorne ljubavi. Stoga su toga Kralja na svijetlome Božanskom prijestolju upitali s određenim drhtajima svijesti i pojačana kucanja srca o svemu tome kada se to njima dogodilo, jer sve su to oni činili gotovo samopobudno i s radošću misleći da to treba činiti, ali sve su to nekako smetnuli iz svijesti pa traže da ih podsjeti. Kralj ih je s radošću podsjetio na sve te trenutke i čine tijekom njihova života, čega su se postupno i sami prisjetili obnavljajući okolnosti i lica kojima su bili pri ruci, te su zahvalili Bogu za sve to učinjeno i obavljeno u zemaljskom životnom hodu. Dakle, sve što učinimo u svakom pogledu drugima ili jednome od najmanje braće s kojima živimo, Kristu smo učinili i zato se možemo nadati nebu. Zapravo, mi svojim činima doživljavamo ljepotu neba i sasvim je logično da smo već u nebu za vrijeme svoga dobroga čina i svakoga takvoga djela, ali još ne u potpunosti, a to treba pričekati strpljivim daljnjim djelovanjem. I drugo, ako činimo dobro drugima, naći će se netko od tih drugih pa će učiniti dobro nama jer nam je u tome nekom datom trenutku ta pomoć neophodna postavši sami nemoćnima da sami sebi pomognemo.
Nakon ovoga sudišta pravednika i obrazloženja njihovih djela i čina na zemlji, u vrijeme zemaljskoga života, slijedi rasprava i s onima na lijevoj strani. Kralj će, znajući sav njihov način života koji je išao mimo drugih i pogotovo onih potrebitih, izreći svoj pravorijek. On će ih najprije nazvati teškom riječju, a ta je prokletima, te će ih otjerati od sebe nigdje drugdje nego ravno u oganj vječni koji pripada đavlu i njegovim anđelima. Obrazložit će taj svoj postupak jer nisu Kristu gladnome dali jesti kad mu je to bilo potrebno i Kristu žednome nisu dali da se napije kada je bio žedan i u teškim nevoljama; zatim kad je bio stranac kod njih, nisu ga dolično primili pa je još dugo lutao kao izgubljeni samac i stranac pateći zbog svega toga; kad je bio s poderanom odjećom i obućom, nisu ga zaodjenuli niti obuli; kad je bio bolestan, nisu mu nimalo pomogli u liječenju i traganju smještaja u gostinjcu i davanja novca za lijekove, te kada je bio zatvoren u tamnicu zdrav prav, nitko ga nije od njih pohodio i ohrabrio da izdrži, čak su mu se i rugali na temelju lažnih iskaza. On je u Kristu sve to podnosio.
Oni su ga također priupitali kada se zapravo sve to zbivalo, u kojem vremenu i kojom sve zgodom i nezgodom, jer oni ništa o tome ne znaju. Nato im je on odgovorio da je to bilo u više prigoda i kroz dulja razdoblja kada god su vidjeli i zaobišli gladna, žedna, stranca, samca, bolesna čovjeka i utamničenika, ne pomogavši mu nimalo i ni u čemu, opredijelili su se za ovu svoju osodu koju im on samo predočuje. A budući da nisu ništa pomogli tim svojim ugroženim bližnjima i niti ijednome od tih najmanjih osoba s nevoljama svakodnevnoga života, oni su odbačeni i kažnjeni vječnom mukom, a svi pravednici nagrađeni su vječnim životom. Iz ovoga proizlazi jaka pouka da se ne možemo međusobno zvati braćom i sestrama, ako nismo uistinu u životnim činima i djelima jedni drugima na pomoći, i to tvarnoj i duhovnoj.
U knjizi Otkrivenja postoji tekst s naslovom Sud nad narodima (Otk 20,11-15). U njemu nadahnuti Božji pisac sv. Ivan piše da je vidio veliko bijelo prijestolje, a tu bjelinu možemo povezati sa svjetlošću koja ga obasjava i čini bijelim. Kod Mateja stoji da će Sin Čovječji sjesti na prijestolje svoje slave s kojega će presuditi svim narodima. I Ivan vidi Onoga, Sina Čovječjeg koji sjedi na prijestolju, te opisuje kako ispred njegova lica pobježe zemlja i nebo, te nisu više imali svoga mjesta. Vidi dalje velike i male mrtve koji klonuli stoje ispred prijestolja. Knjige su se otvorile među kojima je i Knjiga života u kojoj su zapisana sva djela ljudska i upravo prema tome zapisu sudi im se. Možemo zacijelo zaključiti sljedeće: Ako je djelo dobro i učinjeno sa svim osjećajima ljubavi i altruizma, odlazi se u raj, a ako je vrlo loše, porazno loše s velikom količinom zla i bez kajanja, odlazi se u pakao, te postoji mogućnost boravka u čistilište kad djelo nije dostatno dobro, jer nešto mu nedostaje što je čovjekova krivnja, koju valja osjetiti u čistilišnim mukama. More, Smrt i Podzemlje predali su svoje mrtve i svi su suđeni po vlastitim djelima. Smrt i Podzemlje su potom bačeni u Ognjeno jezero, kao i svi čija se imena nisu našla u toj Knjizi života. A to je ustvari druga, vječna smrt tih bića.
Ѕvі znаmо dа mоrаmо јеdnоg dаnа umrіјеtі і krоza ѕmrt nарuѕtіtі оvај ѕvіјеt. No, Іѕuѕ оbеćаvа dа оnі kојі u nj vјеruјu prolaze krоz tu prvu ѕmrt tijela i оdlаzе bеz ѕudа u vјеčnі žіvоt k nјеmu. Оnі kојі u nјеgа nе vјеruјu prolaze kroz prvu ali i drugu smrt, štо је ustvari vјеčnо оdvојеnје оd Воgа, vјеčnа рrораѕt koju su doživjeli otpali anđeli.
Кlјučne riječi i misli kојe nаm gоvоrе о oslobođenju оd ѕudа і spasenju od vјеčnе рrораѕtі nаlаzе ѕе u Іvаnоvu Еvаnđеlјu. Isus je rekao da ima vječni život svaki onaj koji sluša njegovu riječ i vjeruje u Boga Oca koji ga je poslao na ovaj svijet. To je potpuno poklapanje življenja s Božjom voljom, posvemašnje predanje u Božju volju, te vjerno i revno služenje Bogu u bližnjima i to do kraja podnoseći žrtve, jer ako čovjek nije žrtva, nije ni ljubav. I još k tome, oslobođen je posljednjega suda jer je nakon smrti prešao u vječni život.
Nadalje, Sin Čovječji govori da je došao čas u kojem će mrtvi čuti glas njegov, te tko god čuje i usvoji taj glas, živjet će vječno. Bog Otac ima u sebi život vječni i dao ga je i Drugoj Božanskoj Osobi ovlastivši je da sudi ljudima jer je Sin Božji i Sin Čovječji. Ponavlja da dolazi čas u koji će svi mrtvi u grobovima čuti njegov glas i izići će van, uskrsnut će iz grobova, odnosno pojavit će se na uskrsnuće života svi oni koji su u ovome zemaljskom životu činili dobro, a svi oni koji su činili zlo izići će također van iz grobova na uskrsnuće radi osude zbog teško zlih djela (usp. Iv 5,24-29).
Isus je zajamčio da je on “uѕkrѕnućе і žіvоt“, zatim tkо vјеruјe u Boga Oca i u vjeri spozna i njega Sina Božjega Isusa Krista, tе živi u toj svojoj vjeri, diše u vjeri i udiše vjeru kao zrak držeći sve što je Krist naučavao, neće nikada umrijeti, odnosno, umrijet će tijelo, a duh će trajno živjeti do sveopćega uskrsnuća kada će i tjelesa uskrsnuti sa svim ostalim tvarnim stvorenim svijetom (usp. Іv 11,24-25; 17,3). Kod Daniela imamo ovu misao o uskrsnuću: “Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.“ (Dn 12,2).
U Svetom Pismu susrećemo mjesta ”gdje se govori o neposrednoj nagradi ili kazni poslije smrti, a koja će biti dodijeljena svakom prema njegovim djelima i vjeri”. Smrt je događaj za svakoga vjernika i to potpunog sjedinjenja s Kristom u kojega je vjerovao. ”Svaka osoba već od časa smrti, na posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili ući u neposredno nebesko blaženstvo, ili će se odmah osuditi.” (Usp. Katekizam Katoličke Crkve, brojeve: 988-1065).
don Ilija Drmić
