Korizma je razdoblje crkvene godine koje traje četrdeset dana. Kroz to vrijeme svaki vjernik ima priliku moliti, obavljati pokoru, činiti dobra djela kako bi s lakoćom mogao uvidjeti svoj život, ispitati svoju savjest, pokajati se za sve grijehe koje je učinio u odnosu prema samom sebi, braći, svijetu i Bogu. Ako to uistinu i učini u najdubljoj poniznosti i vjeri, onda može slaviti Kristovo uskrsnuće, odnosno najveći blagdan Crkve – Uskrs.
Mnogi vjernici ne misle ovako. Oni se raduju pojedinim crkvenim blagdanima i vremenima, te uživaju u njima držeći ih kao i sve ostale narodne običaje. Tako se za njih nižu godine, lete dani, lete danci kao sanci, prolaze blagdani i na koncu nikakva duhovnoga ploda u duhovnom životu. Čovjek vjernik ostaje nepromijenjen, grješan, shrvan, nemoćan. To nije dobro. Ovakvo postupanje treba osuditi i ozbiljno sve takve vjernike pozvati na promjenu mišljenja o samima sebi i o crkvenim blagdanima i vremenima.
Krist, koji bijaše pravi Bog i pravi čovjek, povukao se u pustinju i tamo živio pokornički u neprestanoj molitvi. Ivan Krstitelj također je proboravio određeno vrijeme u pustinji prije proročkoga nastupa u svom narodu. Pustinja je za njega bila mjesto gdje je vježbao svoj duh i tražio pravu riječ kojom će svakoga grješnika obratiti, oholicu poniziti, silnika umanjiti, lopova učiniti poštenim, lašca istinitim, bogohulnika pravim štovateljem Božjim, bludnika Božjim budnikom nad svetim itd. Bog mu je u pustinji nadahnuo misli, riječi i djela. Pustinja je mjesto samoće, prostor susreta čovjeka i Boga, kutak obraćenja i potpunoga opredjeljenja za život u Bogu po suživotu s braćom ljudima.
Prolazak kroz pustinju kroz 40 dana i pobijediti nad svojim slabostima s Bogom
Ljudi našega stoljeća sve više gube osjećaj za samoću u ovom pravom smislu. Na žalost, usamljenika ima koji su zbog koječega odbačeni, prezreni i potišteni ljudi. To samovanje posljedica je zatvorenosti ljudi međusobno i pomanjkanja ljubavi. Onaj koji poznaje trenutke samoće u molitvi, taj ima osjećaj za sve bijedne, napuštene i uopće za svu braću i sestre. On ima smisla za pravu riječ, koja otvara obzorja radosti i u ljudski život unosi trenutke sreće.
Upravo je korizma vrijeme kad treba “samovati“ u molitvi i prijateljevati s Bogom. Iz toga i takvoga kršćanskog stava rodit će se velika djela za život svijeta, svakoga pojedinca i naroda. U samoći rađaju se misli, odluke, želje koje će se i odjelotvoriti.
Mogu li kršćani cijeloga svijeta kroz post, pokoru, dobra djela i molitvu tvoriti mir u svom srcu, svojim obiteljima, radnim zajednicama i drugdje ili korizma prođe nezapažena, neproživljena, neprimijećena ili će biti proslavljena kao običaj unutar Crkve? Ne bi li trebalo početi u korizmeno vrijeme graditi civilizaciju ljubavi? Zar nije došao čas da se odričemo samih sebe u kristovskom smislu govora i djela, tj. da živimo ne više za sebe, nego za drugoga? Nije li vrijeme da počnemo dijeliti kruh svoj s gladnima (karitativna služba)? Da im omogućimo rad, da ih uputimo kako valja ustrajno raditi, da ih motiviramo za djelovanje i angažiranje. Žalosna je činjenica da mnogi u svijetu, posebice u tzv. nerazvijenim zemljama umiru od žeđi i gladi, a drugi žive u izobilju materijalnih dobara razmećući se oružjem i ratovima. Međutim, žalosna je također činjenica da mnogi umiru, mnogi se dave, baš zbog obilja, u depresijama, stresovima, slomovima živaca. I jedni i drugi trebaju kruha ljubavi! Dok ne shvatimo poruku korizmenoga vremena, teško da čovječanstvo doživi uskrsnu zoru, tj. potpuno oslobođenje patnje, bolesti, muke, neimaštine, jednostavnije rečeno svega onoga što je vezano uz mukotrpno tijelo i neizmjerni duh.
Konkretno u našoj Crkvi, koja općenito uzevši ne pati od neimaštine niti se uznosi bogatstvom, moguće je i svake korizme organizirati razne akcije koje će pomoći braći u bijedi. U prvom redu poticaje duha molitve, a zatim žrtve i odricanja. Poticaji dolaze od svećenika, koje narod neće odbaciti. Papa Ivan Pavao II. u svojoj korizmenoj poruci Crkvi od 15. listopada 1985. donosi ove ovdje sažete misli: Naše je doba, poput svakoga drugoga, doba ljubavi. Sigurno ne nedostaju prilike da se ta ljubav živi. Svakoga dana masmediji dopiru do naših očiju i našega srca dajući nam da čujemo tjeskobne i hitne apele milijuna naše braće i sestara koji su manje sretni, koji su pogođeni nekom nesrećom, prirodnom ili prouzročenom ljudima; braća i sestre koji su gladni, ranjeni u tijelu i duši, bolesni, razbaštinjeni, izbjeglice, odijeljeni od drugih i lišeni svake pomoći; oni pružaju ruke prema nama kršćanima, koji hoćemo živjeti Evanđelje i veliku i jedinu zapovijed ljubavi.
Na drugom mjestu svoje poslanice Papa nastavlja: “Na ovom početku korizme, vremena pokore, razmišljanja i darežljivosti, Krist ponovno apelira na sve nas. Crkva koja hoće biti prisutnom u svijetu, napose u svijetu koji trpi, računa s vama. Žrtve koje ćete prinijeti, ma kako god male one bile, spasit će tijela i oduhoviti duše, a civilizacija ljubavi neće više biti pusta riječ.“
Dakle, korizma je vrijeme obraćenja od sebičnosti, vrijeme uranjanja u tajne čovjeka i svijeta kroz molitvu, post, pokoru i žrtvu. Ovo je vrijeme milosti za svakoga krštenika, da spasi sebe po braći, posebice onoj koja su bijedna i željna riječi i djela.Ilija Drmić
