Evanđeoski nedjeljni trenutak
Poruka Evanđelja jednostavnima, krotkima i poniznima
Evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Mateju 14. nedjelje kroz godinu (5. srpnja 2020.) počinje veličanstvenim Kristovim slavljeničkim riječima, što ih izgovara kao Druga Božanska Osoba (Logos, Riječ, Sin), koja je u posvemašnjoj povezanosti s Prvom Božanskom Osobom Bogom Ocem i naravno s Trećom Božanskom Osobom Duhom Svetim, koja ovdje nije sada spomenuta, što će uslijediti u drugim evanđeoskim prigodama. U tim riječima Krist kliče svome Ocu, koji je stvoritelj i gospodar neba i zemlje, kao i čovjeka koji je kruna njegova stvaranja, te ga slavi i časti za jednu važnu skrivenu tajnu odnosa između stvorenih i raznovrsno obdarenih ljudi na ovome svijetu, a ta tajna odnosi se na ono što je Bog Otac “sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, tj. Bog je time obdario samo malene, jednostavne osobe u ovome svijetu i životu (grčki: mikroi), jer mu se tako to svidjelo obdariti malene, jednostavne, ponizne koji su takvi postali svojim posebno učinkovitim odnosom s Bogom. Ovo ima poticaj velikima i pogotovo oholima da se pridruže ovim jednostavnima, malenima.
On je stvorio i velike i malene, velikima je dao neke posebne darove s kojima mogu raspolagati u ovome životu i prenositi znanja svima drugima, osim ako su postali umišljeni i oholi, a malenima je dao, na temelju njihova stava prema Bogu, poniznost, jednostavnost, malenost koja stvara i gradi, što je također veliki dar ljudima, pa prema tome, mogu i veliki učiti od malenih, osim u situaciji ako su i maleni skrenuli sa svoje malenosti u raznovrsne grijehe, a maleni se uče od velikih, mogu se, dakle, nadopunjati i grješnost potirati. Kao što je u prirodi Bog stvorio mnogo sitnih bića, primjerice viruse, bakterije, zatim nama i našem oku bliže mrave koji su sitni, najčešće nezamjetni ali oni su pravi izazov velikima, pa i ljudima, jer od njih se čovjek može učiti kako treba i valja uporno i dosljedno raditi, činiti, obavljati, djelovati. Evo biblijskoga primjera iz knjige Mudre izreke: “Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar: on nema vođe, nadzornika, ni nadstojnika, ljeti se sebi brine za hranu i prikuplja jelo u doba žetve. A ti, dokle ćeš, lijenčino, spavati? Kad ćeš se dići oda sna svoga? Još malo odspavaj, još malo odrijemaj, još malo podvij ruke za počinak i doći će tvoje siromaštvo kao skitač i tvoja oskudica kao oružanik.“ (Izr 6,6-11). Ima i malih biljaka, cvjetova, gorušičino zrno je malo i Isus ga spominje u svojim prispodobama itd. Bilo bi smiješno da je Bog stvorio mrava velikim kao što je slon, a slona stvorio malim kao što je mrav, naravno imajući u vidu maloga mrava i velikoga slona u svojoj ljudskoj spoznaji i iskustvu. Tako isto kada imamo pred sobom jednostavne malene osobe, skromne, ponizne, bez nekih pretjeranih velikih zahtjeva, pothvata, ideja i misli, ne možemo ih zamisliti da se najednom preobraze u velike gorostase ideja, narisa, pothvata, gradnji. I obrnuto, teško nam je vidjeti da se neki opet veliki ponize i prestanu biti oholi, bahati, da nastave život kao skromni, mali, radišni poput mravi i mali, jednostavni, skromni, ponizni poput mravi.
Bog ima svoje planove s velikima i s malenima. Veliki ne mogu obavljati poslove malenih, a maleni ne mogu raditi ono što rade veliki. Maleni mogu biti veliki u svojim malenostima, a veliki maleni u svojim velikim poslovima malenih. Svatko je loš kada djeluje nesrazmjerno svome pozivu i poslanju, bilo onaj maleni, bilo onaj veliki. Isus je to najbolje objasnio u prispodobi o talentima. U raj jednako ulazi onaj s 5 ili 10 talenata, kao i onaj s iskorištenim jednim ili dva talenta, a u raj neće ući oni veliki koji su talente zakopali kao i ni oni maleni koji su talente zakopali u zemlju i sakrili od sebe i od drugih.
Isus ovdje govori malenima čija je vjera velika i jaka, a govori im o svojoj povezanosti s Ocem, a zborit će na drugim mjestima o svojoj svezi s Duhom Svetim. Kristu je Otac sve predao, te Sina poznaje samo Otac u svojoj božanskoj biti, ontološki (ontos: bit, bitak + logia: govor, znanost = s obzirom na njegovu bit i bitak; nauk o temeljnim uzrocima svega postojećega) i povezanosti, i nitko drugi, a Sin poznaje Oca i svaki onaj kome to Sin objavi, a On može objaviti ako hoće i kad hoće malenima i velikima. Nemoguće je posve spoznati Oca i Sina i Duha, nego moguće je naslućivati snagu jedinstvenoga i u odnosu prema nama ljudima trojstvenoga Boga. I Isus nam je govorio dio po dio da bismo donekle imali sliku Oca. Bog Otac i Bog Sin i Bog Duh (Trojstvo) međusobno se poznaju u sebi i u odnosima prema stvorenjima i svemu što postoji. Znaju sve u sebi i o sebi, kao i o stvorenjima od kojih je čovjek na prvom mjestu jer je čovjeka Bog stvorio po rođenome svome Sinu, Logosu u vječnosti prije nego je išta drugo stvorio. Bog je izgovorio Logos, Riječ, a Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Evanđelist Ivan piše: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Iv 1,14).
Ovo je zaista uzvišena istina i nama spoznaja da u Sinu Kristu možemo saznati i spoznati sve o Ocu jer je Otac sve svoje predao Sinu, a u to “sve“ pripada sva Božanska moć koja je potpuna, ništa joj ne nedostaje, pa da bi se moglo reći da ne može nešto učiniti. S dolaskom Duha Svetoga istina se o Bogu povećava, nadopunjuje ali sve u granicama koje je Bog stvorio za nas ljude. To znači da u naš um može stati određena slika Boga, ne cijela, jer to nije moguće, nije nam Bog glavu stvorio za toliku svoju veličinu. Tako, primjerice, Krist je umro i smrću izgubio svu moć kao čovjek jer je istočena sva krv iz njega, a čovjek bez krvi ne može opstojati, mora umrijeti za ovaj svijet. I Krist je umro i bio pokopan u novi grob svoga učenika Josipa Arimatejca. No, budući da mu je Otac sve predao za život u ovome svijetu u liku čovjeka, pa prema tome predana mu je i smrtnost, ali u liku Boga, Druge Božanske Osobe dana mu je sva moć koja izvire iz Boga Oca, pa prema tome mogao je i svojom i Očevom moću uskrsnuti i postati novi uskrsli čovjek, uskrsli Bogočovjek, koji ulazi u nebesku stvarnost kao Duga Božanska Osoba iz kojega potom o Duhovima na svijet i čovjeka u svijetu prelazi Treća Božanska Osoba Duh Sveti koja izlazi od Oca i Sina ali nakon Uskrsnuća i Uzašašća, o Pedesetnici. Ovaj odlomak nadaje ovo trinitarno razmišljanje o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetom. Ovo je ono što je Bog “sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, tj. vjerujućima i poniznima u svojoj vjeri i životu. (Mt 11,25-27).
Isusov Govor na Gori: “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Mt 5,5).
Nakon ovoga usklika slavlja Ocu poziva Isus sve i izmorene i opterećene velike i sve izmorene i opterećene malene k sebi da ih on u svome duhu odmori i nadahne tolikom spoznajom po kojoj će moći živjeti ovdje i sada, te onamo, s onu stranu vidljive stvarnosti i zauvijek. Poziva i vrlo konkretno da svi navedeni uzmu njegov jaram na sebe, i veliki i maleni, jer je sladak i “gladak“, kako vele neki egzegete, te cjelokupno njegovo “breme“ (dubrovački brjeme) lako za nošenje u odnosu na ono starozavjetno koje je bilo teško s puno propisa koje je trebalo znati i obdržavati. U svemu tome valja se od njega učiti jer je “krotka i ponizna srca“. Značenje riječi krotak možemo povezati s ovim drugim riječima: nježan, obziran, uslužan, blag, koji sobom vlada i u mislima i u djelima, jer krotak dolazi od krotiti, primjerice krotiti tijelo. Krist je krotak jer je vladao sobom, pa je i ponizan. Njegovo je srce krotko i ponizno, pa je i druge poticao na krotkost cijeloga bića. U Blaženstvima izgovorenima na Gori stoji: “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (Mt 5,5). Tko sve to prihvati, naći će spokoj svojoj duši. Isusova pijetistička krotkoća je stvaralačka u odnosu prema Bogu, sebi, braći i sestrama, svim ljudima.
Ovu cjelokupnu istinu izrekao je Isus dodajući da je blago svima koji su njega vidjeli i ovo čuli, jer za tim su čeznuli mnogi proroci želeći i vidjeti i čuti ono što su ovi Isusovi suvremenici i vidjeli i čuli, osjetili i doživjeli, ali oni iz Staroga Zavjeta to nisu ni vidjeli ni čuli, ali su željeli sve to i vidjeti i čuti i doživjeti (usp. Mt 11, 28-30; 13,16-17; Lk 10,23-24).
No, unatoč tome što nisu ništa vidjeli i čuli, oni su o tome govorili i navješćivali na temelju starozavjetne Božje objave, kao što je rekao i prorok Zaharija s kraja 6. st. pr. Kr. u svome viđenju upravo za Isusa Mesiju, a čita se u prvome čitanju ove nedjelje Gospodnje: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj Kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebiti luk ubojni. On će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeka do rubova zemlje.” (Zah 9,9-10).
don Ilija Drmić
