Kažu mi da sam zaljubljena u Hercegovinu. Jesam i neka sam. Ponosna Hercegovka sam. Često rečem kako sam prava kamenjarka. Volim pisati ikavicu. Volim besidit ikavicom. A što ću, tako me, odmalena, baba i mater naučile. Kad o Hercegovini besidim i pišem, ne briga me koji vjetar puše, bura ili jugo. O njoj govorim samo u superlativu. Srce tako hoće, a ja ne umijem protiv njega. Ovdje se ljudi vole i Bogu mole, a ptice te cvrkutom bude. Ovdje se možeš pouzdat u susjede i ostale ljude. Ovdje se svake nedjelje na misu ide. Hercegovci se svoje prošlosti ne stide. Volim ove hercegovačke vrtle obziđane suhozidom gdje rastu: rašćika, kupus, mrkva, salata, i drugo voće i povrće, iako su ljeta sušna. Znam variti rašćiku, puru, peć pole i kruv. Ako treba; i mezu narezati. Ha, ha, ha…, to svaka hercegovka zna.
Ovdje smiješ biti: gladan kao vuk, očitat bukvicu, biti zdrav ko drin, past s nogu, pođonit obraz, stavit soli na rep, bit trn u oku, pričati Markove konake, biti slip kod očiju, znati svom petku post, klin klinom izbit…itd. Znam i zapjevati:- Kad rašćiku vari hercegovka mlada ili stara i ubaci slanine i suvi rebara, vrije voda, puru doda. Zamirisa selo cilo, tridni bi se rašćike i pure jilo. Kako ću se Hercegovkom zvati, ako ne znam bar sto jela skuvati. Znam pomusti kravu, iako je nemam. To me pokojna baka naučila još dok sam bila u osnovnoj školi. Stariji bi znali reći: -Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Dobro rečeno, često primijenjeno. Znam ja svašta raditi, ko prava hercegovka, ali neću se sada hvaliti. To se ovdje podrazumjeva, samo od sebe.
Ovdje se ne govori: ni neću, ni ne znam, ni ne mogu; nego se učiš i naučiš. Obitelj je ovdje svetinja u koju se ne dira, a djeca blagoslov. Kažu mi da sam zaljubljena u Hercegovinu. Jesam. Volim ovaj kraj, moj rodni zavičaj, jer ima srce i dušu. Hercegovina nije kopija nikoga i ničega, nego pravi orginal. Ne treba joj oni fotošop(valjda se tako kaže) da se uljepšava, jer je sama od sebe lijepa. Tu su grobovi mojih predaka. Tu su stoljećima generacije odolijevale raznim nedaćama. Ne bih je prodala ni za suho zlato. Kad pogledam kroz prozor obilje ljepote vidim pa se divim, pomislim kako je dobro da baš ovdje živim. Volim Hercegovinu. A zar je grijeh voljeti je? Naravno, nije. Ovdje se čovjek iz srca smije i plače. I što sam starija volim je sve jače onakvu kakva je – ponosna. I nema te ceste i vozila koje bi me odvezlo iz nje.
MILJENKA KOŠTRO
Svak čast Hrvatska Hercegovka. I ja sam zaljublje u Hercegtovinu i ikavicu. Molim otvorite priloženu poveznicu, pročitajte sadržaj koji je pisan čistom ikavicom sa Sovićko-Bobanjskog sela. Priča potječe pedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte, komentirajte i pošaljite svoje komentare na portal koji se nalazi na poveznici.
Veliki poZDrav svima.
Bog!