Stotinu sretnika napustilo je Azovstal, ali napadi na čeličanu, u kojoj se još uvijek nalaze ukrajinski borci, ali i neki civili, nastavljaju se.
“Mislili smo da nećemo uspjeti pobjeći”, ispričali su preživjeli civili evakuirani iz čeličane Azovstal u Mariupolju u kojoj se još uvijek, opkoljeni Rusima, kriju ukrajinski borci i nekoliko stotina civila.
Tjednima su živjeli u tunelima, kuhali uz svjetlost svijeća i trpjeli prijetnje ruske vojske. Preživjeli zatočenici Azovstala ispričali su o hororu kroz koji su prošli vadeći krhotine stakla iz hrane i moleći za spas protekla dva mjeseca u gradu koji je postao simbol ruske brutalnosti i ukrajinske upornosti.
Stotinu civila dokopalo se u utorak sigurnosti – stigli su do parkirališta u gradu Zaporižju, a tamo su novinarima ispričali svoje priče. “Bili smo pod stalnom paljbom, spavali na improviziranim madracima, stalno trpjeli odzvanjanje granata. Trčala sam sa sinom u rukama, a eksplozija nas je bacila na pod. Sve je unutra bilo strašno”, ispričala je Ana Zajceva.
Držeći u ruci šestomjesečnu bebu, plakala je zahvaljujući vojnicima koji su joj donijeli dojenačko mlijeko za sina, ali i svima čijom zaslugom je napokon napustila pakao u podzemlju Azovstala.
“Hvala”, poručila je napuštajući točku iskrcaja stotinu evakuiranih osoba.
Elina Cibulčenko (54) bila je radnica u čeličani te je dobro poznavala taj kompleks na 11 četvornih kilometara. Nakon što je njezin dom uništen, upravo je u Azovstalu potražila sklonište od nemilosrdnog ruskog udaranja po gradu. Počelo je nestajati i vode, a unošenje vode u čeličanu značilo je riskiranje života, rekla je.
“Bombardirali su nas praktički svake sekunde.. Sve se treslo. Psi su lajali, a djeca vrištala. Najteže mi je bilo kada su nam rekli da naš bunker ne bi izdržao direktan pogodak”, rekla je Cibulčenko. Tada su, kaže, shvatili da bi njihovo skrovište postalo masovna grobnica i nitko ih ne bi mogao spasiti zbog paljbe.
Bilo je strašno sjediti u vlažnom skloništu koje se stalno trese, kaže. “Molili smo se da nas raketa promaši”, dodala je.
Ana Zajcova ispričala je kako je u Azovstalu bilo teško pronaći hranu i vodu. “Da dođemo do vode, morali smo ići između zgrada. To su radili muškarci, uključujući moga tatu. Bio je ranjen, ali, srećom, nije bilo smrtonosno”, kaže ona.
Vojnici su pronašli dojenačku formulu za njezina malenog sina, a kada je pripravka nestalo, pronašli su griz koji je kuhala pod svjetlošću svijeća. “Teško se brinuti za djecu. Još je teže kada si u bunkeru bez svjetla”, rekla je i dodala da je u istom skloništu bilo još 70 ljudi.
Zajcova kaže kako je tri puta pokušala napustiti Mariupolj prije sklanjanja u Azovstal. “Mi smo tri puta pokušali. Jednom su svi izašli i tada je počela pucnjava. Prekršen je prekid vatre. Nakon toga smo, naravno, bili prestrašeni. Mislili smo da su nas ostavili. Ali, to nije bilo točno”, kaže ona.
“Jako sam sretna što sam na ukrajinskom tlu. Mislila sam da se nećemo izvući živi”, ispričala je žena koja se predstavila samo kao Ana, a Mariupolj je napustila s dvoje djece.
Evakuacija civila iz Azovstala, čeličane koja je danas simbol otpora ukrajinskih snaga ruskoj invaziji, počela je u petak i dugo trajala. Dok su izlazili iz podzemnog pakla na svjetlo dana i gledali ruševine na površini, mnogi su se bojali da će kratko primirje prestati i da će to biti kraj svega. “Stalno su nas bombardirali. Dok smo izlazili, bilo je mirno, ali jezivo jer smo dva mjeseca bili konstantno granatirani sa svih strana”, ispričala je Oksana, jedna od evakuiranih. Odveli su ih u kamp na teritoriju pod ruskom kontrolom gdje su ih pretresli i uzeli im otiske. Tek su tada smjeli otići.
Marina, koja je također spašena iz Mariupolja, pokazala je reporterima slike razorenih naselja i novoiskopanih groblja koje je krišom snimila napuštajući grad. “Žena iz moje ulice je raznesena i upravo su prekrili njezin leš. Dosad nitko nije mogao do nje zbog granatiranja. Bila je raznesena na dijelove i ljudi su bili u šoku što moraju skupljali njezine ostatke. Ležala je na istome mjestu 20 dana”, rekla je Marina.
Stotinu sretnika napustilo je Azovstal, ali napadi na čeličanu, u kojoj se još uvijek nalaze ukrajinski borci, ali i neki civili, nastavljaju se.
Zbog nastavka granatiranja nemoguće je napustiti kompleks. Oni koji su preživjeli, sretni su i ne vjeruju da su uspjeli. Sjećanjima na ono što su proživjeli tek trebaju pobjeći. No, sretni su, iako još zbunjeni, jer su uspjeli preživjeti taj pakao.
