Vozeći se kroz zapadnu Hercegovinu, zastajemo kraj jedne velike plantaže pored ceste. Na njoj potamnjeli cvjetovi, kao da su se sparili, “života” kakav smo ranije viđali gledajući žuto zlato ni na vidiku, piše Večernji list BiH.
-Ovo vam je zapušteno. Vidi se da nitko dulje vremena nije bio na zemljištu. Nažalost, većina je plantaža smilja danas takva, ili zapuštena ili preorana – priča sugovornik s kojim je ekipa Večernjaka pregledavala krševitu zemlju nadajući se da ćemo naći barem neke sugovornike oko smilja koji će nam ponuditi optimizam. Nažalost, to je vrijeme, u kakvom smo živjeli 2014., 2015. i 2016. godine, kada je vladala “smiljomanija”, prošlost. S Milom Giljom iz Širokog Brijega komentiramo situaciju. Srcem je ušao u taj posao, dijelio i proizvodne sadnice onima koji su željeli raditi, a priznaje nam i da danas radi oko smilja, ali…
-U smilju sam još – reče i nasmija se, pogađajući da je većina ranijih sugovornika rekla da je odustala. Za smilje je prošla godina bila jako loša. – A kod svih nas je tako. Što se prodaje tiče, pandemija nas je dotukla, a što će se u budućnosti dogoditi, ne možemo znati, teško je o tome govoriti – priča Mile.
Kaže da je prostora za uspjeh s ovim poslom bilo da se sustavno radilo. – Moglo je se sve bolje organizirati, bilo je prostora da se naprave neke zadruge. Međutim, mi smo ostali razjedinjeni, zatim puno je ljudi odustalo, a cijena otišla dolje. Osobno, mi još prolazimo u ovoj priči jer smo se navrijeme opremili, imamo berač i destilariju, a tko radi tamo gdje sve mora ručno ići, tu, bojim se, nema ništa – kaže Mile.
Miodrag Asanović iz Trebinja kaže da je situacija teška sa smjerom prema nikakvoj. – Većina berača ljekovitog bilja i proizvođača eteričnog ulja prepuštena je sama sebi. Bilo je nekih naznaka iz poljoprivrednih institucija, nekih naznaka s izvozom za Aziju, pregovaralo se i s Kinezima, ali na kraju od toga nije bilo ništa. U svakom slučaju, sve je desetkovano, ostalo je 10 posto proizvođača smilja i drugog ljekovitog bilja, svi smo na “godišnjem odmoru” – priča Asanović, vlasnik destilerije “Svitavac”.
-Narodski rečeno, svi smo izvidali rane, netko je otišao u stečaj, netko se iščupao, ali općenito smo svi na nuli i nadamo se nekim boljim vremenima i nadamo se pristupu države i ministarstvima ovoj situaciji jer puno toga ovisi o našoj vanjskoj politici, hoćemo li naći nova tržišta, kupce i slično – priča Asanović.
Zaključuje da nigdje nije kao ovdje. – To što mi imamo u Hercegovini, pa u Republici Srpskoj, ova naša područja, većina bilja je samoniklo, to nigdje nema – naglašava Asanović.
Iz ove perspektive, 2014. godina, kada je počela masovnija sadnja, pa iduće dvije godine kada je cijena išla do 5 KM po kilogramu, čine se miljama udaljene. Euforija zvana “smiljomanija” neslavno je završila. Ali dobro bi bilo da barem oni koji su ostali u ovom poslu mogu i živjeti od njega, bez megalomanije koju su nametnuli oni koji su krčili šume i brežuljke.
