Kako je nekada siromašni dječak iz Hercegovine postao gospodar Pacifika

E, baš mi se sada morala dogoditi ta viroza. Zbog nje nisam proteklog vikenda čarter-letom mogao iz Zadra do španjolskog brodogradilišta na svečanost koju je priredio Vjekoslav Diego Miletić. Tamo je krstio svoj peti brod “Ivan Pavao II.”, najbrži tunolovac na Pacifiku. Zato sada, umjesto fotoreportaže iz Bilbaa, pišem kolumnu o našem uspješnom čovjeku. Zapravo, njegov životni put najbolji je komentar o tome kako se preko trnja dolazi do zvijezda. Diego je tipična iseljenička priča, koju, kao i većinu naših, više razumije tuđina nego domovina. Uostalom, koliko ljudi uopće zna tko je najveći hrvatski ribar u svijetu?!

Miletić je sa svojim prijateljima s ove strane Jadrana i s one Pacifika te visokim uzvanicima iz Španjolske u subotu proslavio završetak gradnje “tvrđave na moru”. Nakon “Kraljice Mira”, “Međugorja”, “Dive Marije”, “Ljubice”, njegovoj floti tunolovaca na prostranom Tihom oceanu pridružit će se i “Ivan Pavao II.”. Prije toga imao je još nekoliko manjih brodova. Imena koja im je davao govore o njegovoj osobnosti, odnosno ljubavi prema majci, rodnoj grudi, naciji i vjeri. Kada zavirite na bilo koji brod, onda ćete se uvjeriti koliko je njegovih dijelova ukrasio hrvatskim i vjerskim znakovljem. Kako i ne bi kada je zbog sna o hrvatskoj domovini morao, kao politički emigrant, pobjeći iz komunističke Jugoslavije.

Rođen je na Neretvi, u selu Grabovica, mjestu između Jablanice i Mostara, gdje je u neimaštini završio osnovnu školu, a srednju u Splitu. Školovanje je nastavio u Hamburgu. Potom se i zaposlio u tamošnjem brodogradilištu. U početku je radio najlošije plaćene fizičke poslove. Stjecao je iskustva i u strojarskim poslovima. Nakon šest godina otplovio je za Portoriko u ogromnu tvornicu tune.

Tamo je upoznao Bračanina Darka Štambuka, šefa tvrtke koja je prerađivala tunu. S njim je u 18 godina rada i napredovao kao rukovoditelj. Vodio je investicije i razvoj kompanije, odnosno tražio nova tržišta i mjesta za gradnju novih tvornica. A onda je 1990. u Ekvadoru gradio tvornicu. Kako tamo svi imaju dva imena, on je svome Vjekoslav dodao Diego. Tri godine kasnije imao je manji brod s prijateljem Talijanom. Nakon godinu dana partnerstva prodao ga je i kupio sebi brod nosivosti od 600 tona. Dao mu je ime “Međugorje”.

Flota se širila, do današnjih pet megaplovila. Brodovima upravljaju hrvatske posade, a kapetani su uglavnom iz najribarskijeg mjesta na svijetu, Kalija s otoka Ugljana. Plove pod panamskom odnosno ekvadorskom zastavom. Logistika je u Panami, a u Ekvadoru baza kompanije jer je tamo najviše punktova za prodaju ribe. Usporedbe radi, godišnja hrvatska kvota za izlov tune manja je od tisuću tona. Zato se on s prijateljem lovcem na tune generalom Antom Gotovinom šali kako ga on “pojede za doručak”.

Prije sedam godina bio sam u Bilbau na svečanosti krštenja broda “Ljubica”. Dao mu je ime po svom životnom uzoru, pokojnoj majci. Zaista je bilo impresivno zaviriti u svaki kutak broda, ali još je ljepše bilo vidjeti kako našeg čovjeka poštuju u tuđini. Koštao ga je više od 30 milijuna dolara. A silno je želio taj novac ostaviti u hrvatskim brodogradilištima.

Jučer sam telefonski razgovarao s Diegom. Ponosan je i prepun dojmova. Baskija mu se divi. Njihova tvornica je za “Ivana Pavla II.” naplatila 40 milijuna dolara. Uspjeh je time veći što su ga njihovi radnici izgradili u vrijeme pandemije. Tehnički podaci su impresivni, osobito onaj da mu je kapacitet za zamrzavanje veći od 200 tona ribe dnevno. Hladnjake brzo napune. A kako i ne bi kada razapnu mrežu široko i po nekoliko kilometara. Zamislite samo da je ta mreža teška oko 150 tona.

Diegov ponos pomiješan je i s tugom. Nesretan je što svoje brodove ne može graditi na svome Jadranu. Godinama je pokušavao. Administracija i tromost menadžmenta su ga destimulirali za biznis u Hrvatskoj. Uz brodogradnju, htio je i u bescarinskoj zoni u Pločama izgraditi tvornicu za preradu tune ili pak s bogatim Hrvatima iz dijaspore osnovati banku. Ali… Hrvatska priča. Jedino što mu uspijeva u domovini su donacije. Nesebično mnoge dariva.

Danas, brodovi i vlasnik isprepliću svoje životne putove i priče. Kruh od sedam kora zarađuju na nemirnom Tihom oceanu. Poput mnogih hrvatskih mornara i ribara. Nitko i ne zna koliko ih zapravo ima. Možemo li uopće pretpostaviti koliko je njihovih suza i znoja iskapalo u tuđa mora. Nisu se bojali izazova. Veliki Van Gogh jednom je rekao: “Ribolovac zna da je more opasno i da je oluja užasna, ali on nikada ne smatra da su te opasnosti dovoljan razlog da ostane na obali”. Diego se nikada nije bojao izazova. Još otkako je kao dijete otplovio niz surovu Neretvu. Na morima je preživio sve bure i oluje. Zato danas ima flotu na kraju svijeta. Čija i imena promoviraju domovinu. Mirno ti more, hrvatski kapetane.

Jozo Pavković/ Večernji list