“Ivan the Magic Begic”, “Non c’è due senza Begic”, “Nel nome di Begic”, “La perla di Ivan Begic Intech Virtus Imola-Lugo” samo su neki od naslova u talijanskim medijima o igri Posušanina Ivana Begića u crno-žutom dresu Imole. Puno puta u ovoj sezoni dignuo je publiku na noge u sportskoj dvorani PalaRuggi kapaciteta 2500 gledatelja, koja je najčešće puna kada igraju njihovi ljubimci. “Nevjerojatno je koliko ljudi u tom području oko Bologne voli košarku”, reći će na početku razgovora za Večernji list BiH Ivan Begić, momak koji je ove sezone s pozicije beka šutera prosječno postizao 21,2 koša po utakmici. I to najčešće odlučujućih. Zato ga je publika u Imoli vrlo brzo promovirala u svog ljubimca, a ovaj 196 cm visoki Posušanin koševima im je znao uzvratiti na najljepši mogući način. Svoje prve košarkaške korake započeo je u KK Posušje kod tadašnjeg trenera Stanka Reze, također svojedobno izvrsnog šutera, na čiji je nagovor došao u dvoranu i odradio prvi trening. On je i najzaslužniji što se Begić, koji je tri godine igrao i nogomet, vratio u košarku i tu ostao do danas. – Do seniorske ekipe stigao sam najviše zbog ispadanja KK Posušja iz Premijer lige BiH – započeo je priču Ivan. Tu se dogodila smjena generacija, neki stariji domaći igrači završili su karijere, stranci su napustili klub, a tadašnji trener Robert Jurišić odlučio je dati pravu priliku nama mlađim igračima koji smo bili u juniorskom pogonu te s njim na čelu postali juniorski prvaci BiH, što je bilo veliko čudo u to vrijeme pored Bosne, Slobode Dite i Širokog. – Što najviše pamtite iz vremena dok ste nosili posuški žuti dres? – Igrajući za KK Posušje najviše pamtim taj juniorski naslov prvaka države, također pamtim mnoge utakmice kasnije u Premijer ligi pogotovo na domaćem terenu gdje je meni bilo najljepše igrati. – Za koje ste sve ekipe igrali dosad i koji su vaši najveći uspjesi? – Klubovi za koje sam igrao bili su KK Posušje, nakon toga odlazim u KK Dubrovnik gdje provodim jednu sezonu u Prvoj hrvatskoj ligi, nakon toga se vraćam u Posušje gdje igram jednu sezonu u Premijer ligi, pa prelazim u OKK Spars Sarajevo, onda tri sezone u HKK Zrinjski Mostar, a nakon toga godinu igram u KK Kakanj i sad Virtus Imola. – Ovo je vaša prva inozemna sezona. Zašto ste otišli u inozemstvo? Što vas je najviše motiviralo da odete u talijansku Imolu? – Upravo tako, moja prva inozemna sezona. Nakon vremena provedenog na našim prostorima želio sam otići u inozemstvo i to se dogodilo potpisom za Virtus Imolu o kojoj nisam puno znao kad sam odlazio tamo, a sad nakon vremena provedenog tamo, mogu reći da je to bio pun pogodak za mene što se tiče kluba, lige i države Italije. – Koju talijansku ligu igra Imola i kakve su joj bile ambicije? – Virtus Imola igra talijansku Seriu C i u početku je cilj kluba bio play-off i borba za Seriu B. Nakon nešto lošijeg starta uhvatili smo ritam i bili u dobroj poziciji uoči play-offa, pripremali se za to, ali, eto, dogodio se taj virus koji je zaustavio sve. – Tamo ste fenomenalno prihvaćeni, publika vas je zavoljela? – Sve se dogodilo spontano, došao sam kao jedini stranac i dobio sam priliku i ovlasti od trenera. To sam koristio najbolje moguće i publici se svidjelo pa me kasnije i to još više motiviralo. – Talijanski mediji nakon vaših dobrih izvedbi pisali su bajke o vama. “Ivan the Magic Begic2…” – Stvarno se sve otvorilo kasnije. Kad krene, onda ide do kraja pa sam na nekim utakmicama pogađao za pobjede u zadnjim sekundama, a to su i mediji popratili i objavljivali. Od dolaska tamo htio sam se dokazati. Nisam želio biti samo prolaznik u tom klubu. Istina da nisam mislio da će sve ovako dobro ispasti, ali dogodilo se, poklopilo se dosta stvari – zdravlje, povjerenje ljudi u klubu i trenera pa i sreća. – Jednu odličnu sezonu za vas prekinula je pandemija koronavirusa? Logičan kraj lige ili…? – Koronavirus prekinuo je sve. U Italiji se najviše osjetio i prvo je stigao tamo. U početku nismo mislili da će to sve ovako završiti, ali kad smo nakon zadnje naše utakmice saznali da je sezona stopirana, vidjeli smo da je situacija ozbiljna. Nakon toga slijedilo je 15 dana treniranja bez utakmica pa onda zaustavljanje i treninga te puštanje igrača kućama. Imali smo sreće da smo navrijeme otišli jer tad još nisu bile uvedene ove rigorozne mjere. Kod kuće sam dočekao i obavijest da je sezona završena i to je bio, po mom mišljenju, logičan slijed događaja. – Imaš li volje opet dogodine tamo otići ili si ugovorom već vezan na nekoliko godina? – Sad sam kod kuće i čekam prvo da se situacija oko virusa smiri, da se svi vratimo normalnom načinu života, a onda nakon toga odlučiti što i kako dalje. Ugovor je bio na godinu dana s mogućnosti produženja. – Sad možeš napraviti usporedbu košarke u Italiji i kod nas u BiH i Hrvatskoj. Kakva je razlika? – Mogu samo reći da se u Italiji igra brža košarka, napadi se brže završavaju, a kvalitete sigurno ima i Talijani dosta prepisuju od naše balkanske košarke i ulažu u košarku. – Buduće sportske ambicije? – Najveća ambicija mi je da me zdravlje posluži pa onda kako Bog da. Želim dati svoj maksimum u kojem god klubu igrao. – Kako provodite vrijeme u eri koronavirusa i održavate li formu? – U ovim danima najviše vremena provodim s obitelji. Najviše trening kod kuće, ponekad odem na tenis, trčanje, šetnju s prijateljima. Želim na kraju čestitati Uskrs, nek je sretan i blagoslovljen svima u ovim teškim vremenima.
Tihomir Begić/Večernji List
