S pisanjem je počela u skrovitosti, a danas svojom poezijom mnoge nadahnjuje i čini svojim čitateljima, definitivno, dane ljepšima. Ona je Jelena Protrka iz Posušja, studentica logopedije i autorica knjige “Nebo i zemlja”. Za Herc.info, mlada i uspješna Posušanka ispričala je svoj dosadašnji život.
Jelena, tek vam je 20 godina, a već je knjiga Nebo i Zemlja iza vas. Kako je započeo vaš spisateljski put?
Jelena Protrka: Moj spisateljski put započeo je u skrovitosti. U rujnu 2021. napisala sam svoju prvu pjesmu i tu kreće jedna cijela priča koja je otada dio mog svakodnevnog života. Nikada prije kod sebe nisam poznavala pjesnički talent te se nisam ni okušavala u takvom vidu književnog stvaranja. Na pjesništvo gledam kao neprocjenjiv dar od Gospodina, koji me nagradio onda kada sam se najmanje nadala. Ispočetka sramila sam se svojih pjesama i sebično ih skrivala samo za sebe zato što sam smatrala kako ne posjeduju književno-umjetničku kvalitetu i vrijednost. No kada su neke od mojih pjesama stigle u prave ruke i kada ih je sama književna kritika ocijenila kao kvalitetne pjesničke radove, odlučila sam više ne skrivati svoju ljubav prema pisanju poezije. Nakon toga je stigla nagrada za osvojeno 1. mjesto na jubilarnim 60. Šimićevim susretima, a iste te 2023. godine u jesen objavila sam svoju prvu zbirku poezije pod naslovom “Nebo i Zemlja”. Zatim su uslijedile tri predivne promocije – u Posušju, Viru i Tomislavgradu.
Nebo i Zemlja, intrigantan naslov. Što nam poručujete njime?
Jelena Protrka: Naslov zbirke došao je spontano, ali nosi dublje značenje unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti. Nebo simbolizira duhovnu dimenziju moje poezije – ono što nadilazi prolaznost, uzdiže dušu i povezuje je s vječnošću. Zemlja pak obuhvaća sve ono što pripada ovom svijetu – život, domovinu, prirodu, ljudsku misao i tragove prošlosti utkane u sadašnjost. Zbirka je oblikovana kroz sedam tematskih cjelina, čime odražava simboliku biblijskog stvaranja. Bog je šest dana stvarao Nebo i Zemlju, a sedmoga dana počinuo, stoga završno poglavlje nosi naziv “Zahvala Stvoritelju” – kao molitveni odjek zahvalnosti za sve što nam je darovano. U zbirci se nalazi 65 pjesama, isprepletenih kroz duhovnu, domoljubnu, pejzažnu i misaonu liriku. Svaka od njih nosi u sebi dio onog nebeskog i zemaljskog te tako kroz njih pronalazim ljepotu, vjeru i smisao u svemu što nas okružuje.
Vaše pjesme imaju snažnu poruku, govore o vjeri i domovini. Odakle te emocije u jednoj mladoj i izuzetno talentiranoj osobi?
Jelena Protrka:Vjera je istinska srž mog bića, ona je poput niti koja me vezala za Nebo i s kojom sigurna mogu hrabro koračati Zemljom u svom putovanju. Vjera mi ulijeva snagu onda kada je najteže, kada oluje nastupe, ali i umnaža radost u svakodnevnim trenutcima. Zahvalna sam Bogu što mi je dao mogućnost da spoznam istinski smisao postojanja i da po njemu živim. Moje duhovne pjesme su ujedno i moja molitva jer to je način da izrazim zahvalnost za sve što jesam i za sve što mi je darovano.
Domovina je za mene puno više od onoga što je oku vidljivo i što se može opisati nekakvim granicama. O njoj pišem u svjetlu bogate mučeničke povijesti našega naroda, povijesti koja je razlog tomu da danas imamo sadašnjost te da budućnost s vjerom možemo smjestiti u Božje ruke. Kada pišem o domovini, pišem o herojima istinskog domoljublja i nadasve snažne vjere, onima koji se nisu bojali smrti i progonstva zbog svojih ideala. Osobito se u svojim pjesmama osvrćem na krvavo 20. stoljeće hrvatske povijesti, želeći time izraziti zahvalnost svima onima koji su svoje živote ugradili u temelje naše domovine i tako nam ostavili svjedočanstvo vjere i žrtve za buduće naraštaje.
Sjećate li se vaše prve pjesme i tih trenutaka kad ste shvatili da ste nadareni za pisanje?
Jelena Protrka: Prvu pjesmu napisala sam početkom rujna 2021. i sjećam se kako je nastala u svega nekoliko minuta. Nazvala sam je „Let“, i to je jedina pjesma u mojoj knjizi koja je ostala u izvornom obliku, odnosno nije prolazila nikakav proces naknadne stilske dorade. Tada još nisam shvatila da imam dar za pisanje, niti sam o tome razmišljala na taj način, jer poezija mi je bila svojevrsna terapija i mirno utočište za sve moje nemirne emocije. Trenutak u kojem sam spoznala svoju nadarenost za pjesničko stvaralaštvo bio je onaj kada sam vidjela kako moje pjesme utječu na druge, budeći u njima iste one emocije koje sam pohranila među riječi i stihove.
Danas ste na fakultetu pa ima li vremena za stvaranje nečeg novog?
Jelena Protrka: Sada sam na fakultetu, studentica sam prve godine studija logopedije u Mostaru, ali uvijek imam vremena za pisanje, a i čitanje. Uz sve obaveze koje imam, pronađem vrijeme za ono što volim, a u mom slučaju to su pisanje, čitanje i fotografiranje. Danas u ovom vrtlogu suvremenog svijeta nije lako pronaći vrijeme za odmor, jer svi smo u neprestanoj žurbi koja nas svakodnevno umara sve više. Kada mi treba odmor uvijek posegnem za dobrom knjigom, a tu ponajviše mogu zahvaliti Gradskoj knjižnici Posušje, gdje uvijek pronađem ono što želim sljedeće čitati, a isto tako suradnja njih i mene kao autorice iz posuškog kraja je više nego odlična.
Smatram kako knjige trebaju biti temelj intelektualne izgradnje nas samih. Svatko tko se otisne na more književnosti treba znati da su knjige ono iz čega crpimo književnu snagu i ono što nas oblikuje, ne samo kao književnike nego i kao osobe.
Budućnost, nepredvidiva, no kakvom je vi vidite i što od nje očekujete?
Jelena Protrka: Živim u trenutku, a budućnosti se radujem. Vjerujem da će uz Božju pomoć biti još mnogo pjesama, ali i knjiga. Vrlo često susrećem se s pitanjem o tome kada će sljedeća knjiga, a sve što mogu zasada reći je da će biti kada bude vrijeme. Pjesme ne pišem poradi knjige već one nastaju spontano kao produkt inspiracije, a ja sam tu samo jedna pjesnikinja kojoj je s Neba dano da te misli pretopi u stihove na papiru i pokaže ih ljudima na Zemlji.
Izdvajamo tri pjesme Jelene Protrke
Stepinac
I.
Sa zvonika zapjevaše zvona,
Dom posla mučenika svoga
U nebeske dvore od zlata.
Izbavljen iz okova sužnja,
Još jedan sin vjernih Hrvata.
II.
Razbjesniše se divlje glave
Oni što svog nemaju boštva,
Svetinje naše gaze i pljuju,
Zaogrnuti crvenim plaštem,
Dok zlo ljube, ljubav psuju.
III.
Al’ more huči, gore se penju,
Nebo razotkrilo svoje ruke;
I pruža vijenac svete slave
Onima što nose Krista muke,
Vijenac će sjati oko glave.
IV.
I danas zapjevaše zvona.
Spustila se jedna suza čista,
Iznad oblaka ta slika blista:
Stepinac stojeć pokraj Krista.
Sumnje
Pritišće me jaram sumnje,
Na kosti krhke on opet pada.
Pa me glas neki, varljivo pita:
Gdje tvoj Bog se skriva sada?
U bescilju lutam svijetom,
Dok šutnja me ova slama.
No u djeliću sebe pak znam,
Da nisam na njem sama.
I svrate mi često misli teške,
Zaodjenu se u skut duše,
I vole kad žedna hodam,
Tromih nogu usred suše.
Varaju me svojom težinom,
I lažu da otići nikad neće,
I da je svaki blagoslov moj
Privid nepostojeće sreće.
No iz te jave trgne me ruka,
Il Riječ, što ispred nje stojim.
Ma koga na grešnom svijetu
Da se osim Boga bojim.
Molitva za odmor
Iznad travnatog brijega,
Razotkrio se modri svod,
Svoje svjetlo meni pruža;
I koraca uz moj nijemi hod.
Umorih se od glasne tišine.
Od sve vreve sivih blokova,
Što paraju gradska neba,
U svežnju željeznih okova.
I umorih se od spore žurbe,
Gdje svi stojimo u hodu,
I mrak palimo gaseći svjetla,
Na ovom uspavanom brodu.
Umorne su i vjeđe moje,
Što sjetne ispraćaju dan,
Moleći se treptajima,
Da i na njih siđe san.
