U sklopu svoga apostolskoga govora (Mt 10,1-4; usp. i Mk 3,13-19; Lk 6,12-16) Isus uspostavlja Dvanaestoricu apostola, koje je dozvao Božanskim pozivom i odmah im podjeljuje vlast nad nečistim dusima kako bi ih mogli izgoniti iz opsjednutih osoba. Ta ovlast uključuje i darove liječenja svake bolesti i nemoći u tome narodu. Inače riječ apostol je iz grčkoga jezika, a nastala je od prijedloga apo što znači od i glagola stellein koji znači slati, te smo dobili riječ apostol koja označava poslanu osobu, odnosno poslanika, izaslanika.
Evo usklađenih imena Isusovih apostola na temelju sinoptičkih opisa: braća Šimun-Petar i Andrija; sinovi Zebedejevi, braća Jakov (stariji) i Ivan, Boanerges (Sinovi groma); Filip i Bartolomej; Toma i carinik Matej; braća Jakov (Mlađi) Alfejev i Tadej Juda Alfejev; Šimun Kananaj Revnitelj i Juda Iškariotski, koji će ga izdati, a na njegovo mjesto došao je apostol Matija (usp. Dj 1,15-26), te se s vremenom pridružio i Pavao (usp. 1 Kor 15.8-9).
Kod Marka postoji svjedočenje da su se ispeli na neko brdo i upravo se tu dogodio i izbor Dvanaestorice, a izabrao je one koje je sam htio. I nabrajaju se apostoli. Kod imena Zebedejevih sinova, dvojice braće Jakova i Ivana stoji da im je Isus nadjenuo ime Boanerges, što znači Sinovi groma (usp. Mk 3,17). Evanđelist Luka govori također da su izišli na neku goru, brdo s nakanom da se gore odvojeni od svega pomole svemogućemu Bogu. Molili su se skupa podugo, ali Isus je probdio cijelu noć moleći se Bogu. Jedna od velikih nakana bila je izbor Dvanaestorice apostola. Ujutro je sazvao sve svoje učenike i onda je od njih izabrao Dvanaestoricu koji će biti nositelji njegove ideje o Crkvi što će uprisutnjivati Kraljevstvo Božje u ovome svijetu. Oni će biti poslani s tom nakanom u svijet da propovijedaju evanđelje dijeleći sakramente kao vidljive znakove nevidljive milosti Božje.
Šimun Kananaj je kod Luke Revnitelj. Luka uz Judu Iškariotskoga ima i Judu Jakovljeva. Kod Mateja i Marka on je Tadej, a kod Luke zapisan je s imenom Juda Jakovljev (po bratu) dok sv. Ivan spominje njegovo ime Juda i dodaje “ne onaj Iškariotski). Rođen je u Galileji, bio je bratić B. D. Marije. A njegov brat je apostol sv. Jakov Mlađi Alfejev.
Ovdje se valja zaustaviti na broju apostola, a taj broj jest dvanaest prema dvanaest plemena Izraelovih, što ih spominje sam Isus: “Reče im Isus: ‘Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjedjeti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih’.“ (Mt 19,28). Bez obzira što Isus spominje dvanaest plemena Izraelovih, to ne znači da se radi o obnovi toga kraljevstva, nego o uspostavi Kraljevstva Božjega.
Apostoli su propovijedali Isusa raspetoga i uskrsloga, te sva njegova djela. Dvojica evanđelista napisala su i evanđeoska izvješća, a to su Matej i Ivan. Ivan još uz evanđelje ima tri poslanice i Knjigu Otkrivenja. Petar je napisao dvije poslanice, Jakov i Juda po jednu. Ovo sve pokazuje da su svjedočili svoga Gospodina kako riječju, govorom i primjerom, tako i pisanjem, što se prenosilo kroz burnu povijesnu susljednost sve do dana današnjih. Svi su posvjedočili svoju vjeru u Krista mučeništvom osim sv. Ivana apostola i evanđelista, koji je jedini ispratio Isusa do Golgote i sudjelovao u pokopu, dok su ostali izbjegli sav rimsko-židovski scenarij kažnjavanja Krista smrću raspećem na križ. To je pokazatelj da Bog ima sa svakim svojim apostolom i vjernikom svoj naris.
Isus šalje apostole dvojicu po dvojicu da propovijedaju Kraljevstvo Božje
Isus je svoje apostole poslao u prvom redu “k izgubljenim ovcama doma Izraelova“, a nije ih htio odmah slati ni u koji samarijski grad jer se u njima živjelo poganski, te se bojao za njih da bi se mogli izgubiti u tom višebožačkom prostoru. Onima kojima će ići odredio im je Isus i glavni sadržaj evanđeoskoga navještaja, a odnosi se na to da se približilo vrijeme dolaska Kraljevstva nebeskoga, zatim naredio im je da, koristeći sve one ovlasti, bolesne liječe, gubave čiste, zloduhe izgone iz opsjednutih osoba i što je najupečatljivije da mrtve uskrisuju. On im je tu ovlast dao i to besplatno, pa očekuje od njih da i oni djeluju također besplatno. Ta, besplatno su primili, pa sukladno tome neka besplatno i dijele. To je naglasio jer ih potiče i na to da ne stječu zlata, srebra i mjedi, te da time ne kite svoje pojaseve pokazujući tako svoju lažnu nadmoć među siromasima Božjim i ljudima svijeta. Isus je još upečatljiviji kad im govori da ne nose sa sobom ni putne torbe, ni dviju haljina koje su se u to vrijeme nosile, ni obuće, niti štapa. No, ne ostavlja ih na cjedilu, ne iznevjerava ih jer zna da im je mnogo toga potrebno u njihovu životu, kao što je trebalo i njemu. Nego im stvara novu prigodu koju mogu iskoristiti za svoje životne potrebe čije zadovoljenje stvara obzore njihova uzvišenoga poslanja. Isus jednostavno veli svima onima s kojima će ovi apostoli živjeti i duhovno djelovati da je svaki radnik vrijedan hrane svoje, a hrana je simbol zemaljskih potreba. Narod će njima uzvratiti za darovano duhovno blago, ali nikada adekvatno nego jer je duhovno neprocjenjivo i neplatljivo.
Raspeti apostol Andrija na X-križu – Andrijin križ
Dalje ih poučava određenom pastoralnom djelovanju, pa veli da po dolasku k ljudima u gradu ili selu, najprije razvide sveopće njihovo duhovno raspoloženje i tko je dostojan da im prvima navijeste evanđelje, a taj je navještaj vrijedan, skup, dragocjen, obvezujući da se po njemu živi i da ga se širi. Dužnost im je dobro prosuditi koliko tu trebaju vremena za svoje djelovanje.
Kada ulaze u nečiju kuću, trebaju svim članovima zaželjeti mir, šalom. Ako kuća i njezina obitelj bude dostojna, ona će primiti taj mir i on će ostati u tim članovima i u toj kući. A ako nisu ni kuća ni njezini članovi dostojni toga pozdrava mira i blagoslova, on će se vratiti na Isusove apostole. A gdje god ne prime apostole i ne poslušaju ih, Isus im veli da iziđu iz te kuće i toga grada ili sela, te ih savjetuje da simbolično otresu prašinu sa svoje obuće. Takvim neposlušnicima Božanski učitelj govori da će lakše biti zemlji sodomskoj i gomorskoj na Dan sudnji nego onim gradovima, selima i kućama koje su odbile Božji mir i blagoslov (usp. Mt 10,5-15).
Oko 70. god. piše Marko svoje Evanđelje, a to je vrijeme kad su kršćanske zajednice proživljavale vrlo teške nevolje i kad je razoren Jeruzalem, te navodi činjenicu kako je Isus otpočeo svoje slanje apostola i to slanjem dvojice po dvojice sa svim ovlastima liječenja i oslobađanja opsjednutih od nečistih duhova. Kad su dvojica u ovakvoj misiji, onda su hrabriji i odlučniji, a i lakše im je, jer samac u datoj situaciji nema jasna pregleda zbivanja uokrušce sebe. Dopustio im je samo nošenje štapa, koji simbolizira pastirsku službu. Tako su ovi poslani apostoli propovijedali obraćenje od grijeha, izgonili zloduhe i vrlo važno mnoge nemoćnike mazali su uljem i oni su ozdravljali. Ovo mazanje uljem podsjeća nas na sakramenat bolesničkoga pomazanja (usp. Mk 6,6-13). Ovdje se sjetimo one Isusove ovlasti uskrišavanja mrtvih, koja se ovim svetim sakramentom ostvaruje, jer bolesna osoba se vraća u život iz smrti grijeha. To je pravo uskrsnuće, koje će se ponoviti na kraju uskrišavanjem tijela i pridruživanjem toga uskrsnoga tijela duhu, duši, te će tako čovjek kao jedincato i jedinstveno biće u punini slaviti i hvaliti svoga Boga. Sve je ovo vraćalo snagu i vjeru potištenome puku bez svega i pogotovo nanesena zla i ratnim rušenjima i razaranjima.
Biskupi su nasljednici Apostola, svećenici su suradnici biskupima.
