Evanđelisti su u svojim evanđeljima prikazali i prijepirke između Isusa i njegovih suparnika, protivnika i vođa kao i njihovih članova iz raznih stranaka farizeja, zakonoznanaca, pismoznanaca i dr., a poticaji za prepiranje bili su njihovi razni običaji, predaje do čega su više držali nego do Božje riječi i njegovoga Zakona. Tako imamo prijepirke o farizejskim predajama što su ih opisali trojica sinoptika (Mt 15,1-20; Mk 7,1-23; Lk 11,37-41; 22. nedjelja kroz godinu – B, 29. kolovoza 2021.).
Pranje ruku i cijeloga tijela izvor je zdravlja
Sv. Matej piše da su tada pristupili k Isusu farizeji i pismoznanci iz grada Jeruzalema. Oni su mu postavljali neka pitanja o tome zbog čega Isusovi učenici, apostoli i ostali sljedbenici krše predaje starih. Tako, primjerice, vele da oni ne peru svoje ruke prije jela, što im je čudno, jer dobro je poznato da treba prati prljave ruke redovito i često iz higijenskih razloga i pogotovo iz vjerskih, kultnih/obrednih prema njihovu shvaćanju starih običaja i uredbi. Isus im je na sve ove prigovore u svezi s nepranjem ruku i kršenju starih predaja odgovorio vrlo teškim protupitanjem: “A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?“ Oni su se zacijelo stresli i čudom čudili odakle sada ovo i ovakvo ubojito pitanje. Potom im je protumačio što Bog govori i zapovijeda u svojim zapovijedima, i to na primjeru zapovijedi o poštivanju svojih roditelja, svoga oca i svoje majke. Te je dodao u tumačenju Zakona što propisuje taj Zakon o proklinjanju oca ili majke, a on naređuje da svaki onaj tko prokune oca ili majku, treba biti kažnjen smrću. Spočitava im glede ovoga propisa iz Zakona što oni o tome misle i govore, te kaže Isus da oni tumače i uče kada i kako ne trebaju poštivati oca i majku, a to je onda ako im reknu kao molitvu i želju da njihova pomoć, koja pripada ocu i majci, bude “sveti dar“. Time su, veli Isus, dokinuli riječ Božju radi svoje predaje o tome i takvome “svetom daru“.
Farizeji vide prljavštinu na koži ruku, a ne vide zlo u srcu
Isus želi reći da je vršenje Božje zapovijedi o poštivanju oca i majke kao i služenje njima uistinu pravi Sveti dar što će ga Bog primiti i blagosloviti. Bijeg od vršenja te zapovijedi i od služenja svojim roditeljima jest slabost koja se ne može dignuti na razinu svetoga dara Bogu. Nažalost, to je grješni dar koji ne priliči Bogu, jer bi Bog oslobađao čovjeka prave i iskrene pomoći svojim roditeljima, i to u svim njihovim životnim trenutcima. U tom izričajnom okružju naziva ih licemjerima navodeći riječi proroka Izaije: “Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“ (Usp. Iz 29,13). Dakle, izreći nešto Bogu bez unutarnjih osjećaja jest pravi formalizam, a reći da Bogu pripada Sveti dar, tj. izričaj/molitva usnama bez srca umjesto obavljanja pravih djela i molitava s punim i odanim srcem, također je puna praznoća u odnosu prema Bogu i prema roditeljima.
I u Psalmu 78 Bog govori o tome: “Kad ih ubijaše, tražiše ga i opet pitahu za Boga; spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj. Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu. Njihovo srce s njime ne bijaše, nit bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću. Spominjao se da su put i dah koji odlazi i ne vraća se više. Koliko mu prkosiše u pustinji i žalostiše ga u samotnom kraju! Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova ne spominjuć se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi…“ (Ps 78,34-42).
Nakon onoga tumačenja veličine Božjega Zakona u odnosu na slabe i promjenjive običaje i uredbe Isus je dozvao bliže sebi okupljeno mnoštvo naroda i rekao im u snažnom retoričkom govoru s pozivom da ga pomno slušaju i razumiju kako čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi u usta, iako Isus zna a ovdje to podrazumijeva, da valja jesti čistu hranu, voće, povrće i dr., nego Isus uči da čovjeka onečišćuje ono što izlazi iz usta, a polazi iz duše, srca i uma izlazeći kroz usta izgovorom i duhovno-tjelesnim djelovanjem. U tom trenu pristupili su k Isusu njegovi učenici i rekli mu da su se farizeji sablaznili kada su sve ovo čuli, jer nije spomenuo da mora biti hrana čista i ruke oprane itd. Isus govori duboku Božju istinu, a predmnijeva obično svakidašnje znanje o pranju ruku i čišćenju hrane, ta nitko neće jesti nešto s komadićima zemlje i nejestive trave, s kamenčićima, dlačicama, prahom i pepelom, te neće hranu uzimati užasno prljavim rukama. To se sve pretpostavlja kao svakidašnja osobna djelatnost koja uvažava sva znanja i iskustva o tome čišćenju i pranju. Osim toga, ovdje valja uočiti određenu rečeničnu formu kojom se ističu dvije suprotne činjenice: “Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.“ (Mt 15,10). Bitne su sastavnice rečenice: ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta; onečišćuje čovjeka što izlazi iz usta. Ovako sastavljena rečenica: s negacijom ne i bez ne, zatim s glagolima ulazi/izlazi, te prijedložnim izrazima u/iz usta, lako se pamti, a potom i tumači s primjenom u životu. U ovako uzvišenoj poruci o ljudskome srcu kao izvoru zla i grijeha, te o njegovu čišćenju, umivanju, liječenju i “obrezivanju“ (“Srce svoje obrežite.“ /Pnz 10,16/; “Obrežite se Bogu, skinite obrezak sa srca svojega.“ /Jr 4,4/) implicite je prisutna higijena ruku i cijeloga tijela, te priprema čiste hrane. Ta, čeznja za višim podrazumijeva sve niže. Ovo frarizeji nisu mogli razumjeti, a ni Isus ih nije htio zabavljati malim znanjem u odnosu na Veliko. Isus im je uistinu navijestio mnogo toga Velikoga.
Isusova propovijed o srcu koje je ishodišna točka svega dobra, ali nažalost i svega zla
Stoga je Isus uzvratio tumačeći slikovitim načinom govorenja da će se svaki nasad (mjesto gdje je nešto posađeno i mjesto skupno s tim posađenim) iskorijeniti, osim onaj nasad što ga posadi Otac nebeski. U prenesenom smislu farizeji su ljudski nasad, koji će podleći pojmu iskorjenjivanja u svome trenutku vremena. Pa stoga dalje govori da ih treba pustiti, jer oni su sami slijepi i tako su postali slijepe vođe, te kada slijepac slijepca vodi, obojica će pasti u jamu. Realna slika kada vodi slijepac slijepca zaista je lijepa, poticajna i dirljiva, ali kada se to značenje sljepoće prenese na loše narodne vođe, našto Isus i misli, onda se ne misli na sljepoću očiju, nego na sljepoću uma/razuma, djelovanja, činjenja, što je mnogo pogibeljnije, tragičnije. Budući da apostoli odmah nisu razumjeli o čemu Isus govori u ovoj usporedbi sa sljepoćom očinjom, zato je Petar prihvatio ulogu posrednika moleći Isusa da im protumači prispodobu, jer je nisu razumjeli ni u dijelovima ni u cjelini, a pogotovo ne u konačnoj poruci. Stoga, prekorivši ih zbog nerazumijevanja toga o čemu zbori, da to još nisu razumjeli, otpoče im tumačiti ispočetka što je zboreći mislio i rekao.
Naime, sve što ljudi jedu ustima, naravno implicite podrazumijevano i neizrečeno: oprano, pripremljeno, skuhano, osoljeno, začinjeno…, ulazi u želudac, u širem smislu trbuh, gdje se vrši probava hrane, te organizam uzima ono što mu je potrebno i što je hranjivo, a sve ostalo, kada se dovrši proces probave, izlazi van iz tijela u zahod. Tako je Bog projektirao čovjeka i životinje. Ova Isusova pojednostavljena slika jedenja i probave izrečena je zbog njihova nerazumijevanja uzvišene poruke. A ta poruka koju trebaju usvojiti i njome se bolje baviti vršeći je, jer od toga ovisi snaga života i ljepota uljudbe, jest sve ono što izvire iz srca i iz usta izlazi van, te sve onečišćuje uokrušce čovjeka i svih onih osoba, muškaraca i žena, nejači, djece, mladića i djevojaka, staraca i starica, bolesnih, nemoćnih koji su s njima. Potom nabraja što sve izlazi iz srca čovječjega nešto kroz usta, a mnogo toga na druge načine kroz tjelesno-duševna i duhovna djelovanja. Tako dakle iz srca izviru: “opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.“ Ovu nizanku grijeha nije moguće do kraja ni ispisati koliko je dugačka kad se objedinjeno gleda u svim naraštajima ljudi iz svih naroda.
Slika Ivana Marka Rupnika, Isus tumači učenicima istinu da iz srca izviru sva zla
A što se tiče urednoga i čistoga spremanja hrane i same vanjske čistoće ruku kao i svega ostaloga jest svakidašnja ponavljajuća i usavršujuća iskustvena zbilja da o njoj i ne treba posebno govoriti. To onečišćuje čovjeka jedino ako je nešto pojedeno i to pokvareno ili zaraženo, može ga onečistiti u probavnom i zdravstvenom smislu, ali nije sržni i polazni moralni čin onečišćenja nego više stvar neznanja i loših navika u slabim uvjetima života. Međutim, farizeji i pismoznanci nisu na to bitno mislili kada su Isusu postavljali zakučasta pitanja glede predaja starih, primjerice pranje ruku prije jela i sl.
Don Ilija Drmić
