Mariupolj je pao, tvrde Rusi. Ukrajina demantira. Mariupolj Rusi još nisu osvojili, ali su ga uništili. O paklu u ovom gradu pričao je Bahrudin Delić.
Varitelj po struci, život po industrijskim gradovima i traume između dva rata. Od rodne Zenice do Ukrajine, i željezare Azovstal. Posljednje dane u Ukrajini proveo je u opkoljenom Mariupolju zajedno s obitelji. Nakon 38 dana ratnog pakla uspio je izaći iz porušenog Mariupolja i vratiti se u rodnu Koprivnu, ali sam.
„Grada nema, grad je potpuno srušen, nijedne zgrade, nijedne ulice, ništa nema čitavo, sve je izgoreno ili je srušeno.“
Ovako priču iz Mariupolja počinje Bahrudin Delić, Zeničanin koji je u ratnom paklu proveo 38 dana. S kćerkom i suprugom te njenim roditeljima invalidima u podrumu zgrade tamošnjeg Arhiva preživljavali su, kaže, od riže na vodi. Izlazili su u rijetkim prekidima granatiranja, u potrazi za hranom.
„Nađemo čaja, malo riže, nađemo malo kave u smeću, u zrnu, svašta se nađe i to je dopunjavalo. Imali smo čaja za godinu, ali nema vode, što je najgore.“
Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice po Bahrudinovo zdravlje.
„Imao sam 86-87 kilograma, mislim da sada preko nemam 62-63. Slab sam, prekjučer sam imao temperaturu 40,8.“
Priča Bahrudin o posljednjem danu u Mariupolju, odakle je s obitelji kroz jedan od rijetkih humanitarnih koridora izašao na teritorij Rusije.
„To je bio kaos, taj dan granatiranje s jedne pa s druge strane, nisi mogao oka otvoriti. I to sve preko naših glava.“
Teško ratno iskustvo iz svoje zemlje, u odnosu na preživljeno u Mariupolju, za Bahrudina je neusporedivo. Kaže, kao i u svakom ratu, veliki se nadmeću preko leđa malih.
„Ovo što sam vidio za 38 dana nisam nigdje više vidio, nema ništa, gdje god izađeš… Izlazim iz stana – leži mrtav čovjek, dođem do drugog ulaza – drugi mrtav čovjek. Gdje god pogledaš mrtvi ljudi. Ne bih se miješao u politiku, tko je kriv, živi štit bio sam i jednima i drugima, i takvih je bilo tisuće.“
Bahrudinov put do rodne Koprivne posebna je priča. Tu je sada zahvaljujući pomoći rodbine iz Njemačke, njemu i kćerki kupili su avionske karte do Sarajeva. Prije toga javio se bh. veleposlanstvu gdje su ga samo posavjetovali da od obitelji izvan Ukrajine traži pomoć. Bahrudinova kćer, liječnica, u međuvremenu je otišla u Njemačku, supruga s roditeljima ostala je u Rusiji. Sada je njegov cilj ponovno okupiti obitelj, ni po koju cijenu u Ukrajini, ali ni u svojoj zemlji.
“Za mjesec-dva vidim se s obitelji u Njemačkoj jer će kćer dotad osigurati dokumente.“
Nakon svega, Bahrudin je još sigurniji da su svakom čovjeku zdravlje i mir iznad svega, a domaćim političarima poručuje:
„Neka čuvaju ovaj mir, to je najvažniji, a sve ostalo bit će i tko god ide na rat,njih treba sve potrpati u zatvor. Jednom su nas ugurali u rat, vidim kako hoće opet, to sve treba pozatvarati!“
