U proslovu Ivanova evanđelja postoje isprepleteno ispripovijedane činjenice o Presvetom Trojstvu, o Drugoj Božanskoj Osobi – Logosu, te o Ivanu Krstitelju, koji će biti preteča i krstitelj Riječi Božje, zapravo Sina Božjega i Sina Čovječjega Isusa Krista.
Spomenuti proslov otpočinje onim veličanstvenim riječima da je u početku bila Riječ, a ta Riječ bila je u Boga, te ta Riječ bijaše bila Bog. Riječ je bila u početku u Boga, te sve je postalo po njoj, te još više i naglašenije kaže se da bez nje nije postalo ništa, jer je u njoj bio život, zapravo bila je život, koji se dotakao svega što je postalo. Stvorenim ljudima život je bio svjetlo, koje je svijetlilo i uvijek svijetli u tami. Ono je tako prodorno i tako jako svijetli da ga tama ne može obuzeti, zahvatiti niti utrnuti, izmiče zahvatu tmina: Zloga, zlih moći.
Sve ove mudrosne misli evanđelist Ivan najprije je čuo od samoga Isusa kojega je pratio, reklo bi se, u stopu, i to sve do Kalvarije i pokopa, a svjedok je i Kristova uskrsnuća, ukazanja i uzašašća. No, on je također o riječi razmišljao na temelju starozavjetnih izričaja u mudrosnoj literaturi (Izr 8,22; Mudr 7,22; Ps 33,6).
Nakon ovakvoga uzvišenoga teološko-poetskoga govora slijedi nešto drukčija priča koja je odrazom svakidašnje ljudske besjede. Tu se veli da je bio čovjek s imenom Ivan kojega je Bog poslao na svijet. I taj čovjek je došao kao svjedok u ovaj svijet i među ljude da bi posvjedočio sve o onome što se odnosi na Svjetlo, te da bi pozvao ljude da svi vjeruju po njemu koji nije Svjetlo nego svjedok Svjetla koji treba posvjedočiti za to istinsko Svjetlo koje dođe na svijet, da to Svjetlo prosvjetljuje svakoga čovjeka na svijetu. I to Svjetlo bijaše na svijetu, a taj svijet je postao po njemu, nažalost, taj svijet ga nije upoznao, tj. ljudi na zemlji, zapravo na zemlji u svemiru. Nisu ga upoznali ni njegovi kojima je bio došao. Upoznali su to Svjetlo oni koji su ga primili, koji su otpočeli vjerovati u njegovo ime i njima je kao nagradu dao moć, veliku moć, a ta je da mogu postati djeca Božja. Ti koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni od Boga Trojstvenoga, a ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje imaju veliku moć, što su je dobili u Božjem činu rađanja vjerom i primanjem Svjetla. To Svjetlo je Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među ljudima, a Ivan evanđelist veli da se nastanila među njima i oni su vidjeli slavu te Riječi, Logosa, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, koji je pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njegam vičući: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je, jer bijaše prije mene!“ Od Sinovljeve punine svi su oni primili milost na milost. Zakon je bio od Boga dan po Mojsiju, a milost i istina dođe u ovaj svijet i među ljude po Isusu Kristu. Boga Oca nitko nikada nije vidio, jedino Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani (usp. Iv 1,1-18).
Ivan je Glas i Svjedok onoga tko krsti Duhom Svetim. Evanđelist Ivan piše u svome prologu da Ivan svjedoči za njega govoreći da je to onaj o kojemu je govorio da za njim dolazi ali je pred njim jer je bio prije njega. Upravo o tome istome evanđelist piše i u nastavku s naslovom Ivanovo svjedočanstvo ili bolje rečeno pisac evanđelja se sam citira, a o Pretečinu svjedočenju pišu i sinoptici u svojim evanđeljima (Mt 3,1-17; Mk 1,1-11; Lk 3,1-22). Ivan Preteča je posvjedočio u Betaniji s onu stranu Jordana, i to svećenicima i levitima, što su ih poslali k njemu Židovi iz Jeruzalema, tj. oni u vlasti, da on nije Krist, niti Ilija, čak niti Prorok. On je sam za sebe rekao da je on “…glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“, što su ustvari riječi proroka Izaije (Iz 40,3). Prorok se poistovjetio s Izaijom koji je također glas u pustinji što zove na obraćenje. Ivan prorok na razmeđu dvaju Saveza govori i o tome da krsti vodom, a onaj koji dolazi za njim stoji među njima i njega nisu upoznali, a njemu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući. On je Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta, a Jaganjac je vrlo jak simbol kristologije Ivana apostola i evanđelista. Ovim simbolom povezana je misao o Sluzi (usp. Iz 53) koji nosi grijehe ljudi prinoseći se za ljude kao “Janje-okajnica“, o čemu pišu u Levitskom zakoniku (Lev 14), zatim u Knjizi Izlaska (12,1) i u Ivanovu evanđelju (Iv 19,36), kao i drugdje u knjigama Novoga Zavjeta (Djela apostolska, Prva poslanica Korinćanima i Prva Petrova). To je onaj koji je bio prije Ivana, a za njim dolazi, te kojega nije poznavao jedino što je zaigrao u utrobi svoje majke Elizabete prigodom susreta u Ain Karemu dviju trudnica: Marije s Isusom i Elizabete s Ivanom. O tome događaju zacijelo mu je pripovijedala njegova majka. Ivan je pripravljao narod svojim krštenjem, koje će nadopuniti Isus, ali nakon što Isusa krsti Ivan, posvjedočit će da je promatrao Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na Isusu. A na koga Duh siđe i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti ne samo vodom nego i Duhom Svetim. Ivan je to vidio i svjedoči da je Isus Sin Božji (usp. Iv 1,19-34).
Don Ilija Drmić
