Tiger Woods Kalifornija, Sjedinjene Američke Države, Jack Nicklaus Ohio, SAD, Bobby Jones Atalanta, SAD…, Cigo, Mandurići, Posušje BiH…, poredak je to najboljih golf igrača u povijesti igranja ovog olimpijskog sporta, a računa se to od 14. stoljeća, kada se ta danas popularna igra razvila u Škotskoj, gdje su tamošnji pastiri trčkarali za krpenim lopticama pokušavajući ih drvenim palicama “zatakarit” u zečje rupe na prostranim škotskim pašnjacima.
Pokušao je to i rečeni Ivan Mandurić Cigo, odmah tamo iz onog drugog rata igrajući na “gude”, šta u Hercegovini ‘oće reći drvenim šćapom gurat hrastove šiške po Topali, ni ne sluteći da će upravo tu na hrvatsko-bosanskoj međi učiniti najveće golf igralište na Balkanu, piše Slobodna Dalmacija.
Najbolje i najveće čija je atraktivnost i jedinstvenost u tome što se prostire preko čak dvije države, Hrvatske i susjedne BiH. Nigdje u svijetu nije zabilježena takva “anomalija” da bijele golf loptice mimo carinskih i graničnih kontrola prelijeću iz jedne države u drugu, razvijajući brzine opasne po život.
Šalu na stranu, ali hercegovačka poduzetnost i upornost rangirala je njihov golf klub i trideset hektara prostrani teren s devet rupa na prestižno mjesto najvećih terena od Zagreba, preko Sarajeva i Beograda do Sofije i Bukurešta.
Priča o golferima iz Mandurića, malenog sela u općini Posušje gdje skoro ima više rupa na golf terenu nego stanovnika u selu, počela je sasvim slučajno kako to i obično biva s “malim” ljudima i njihovim velikim djelima.
– Da ja ne otiđe u Kanadu, golf bi gledali samo preko televizije, iznebuha će Cigo, alfa i omega posuškog golf terena zavaljen u fotelju klupskih prostorija na Topali. Na prvu se vidi po odjeći i držanju da ne trčkara više za hrastovim šiškama već onako gospodski prati prekogranično dobacivanje bijelim lopticama.
‘Prvih petsto loptica skupio u Kanadi, u dobroj namjeri’
– Sid’, sad ću ti sve ispripovidit, zapovida Mandurić i nastavlja: Sve je počelo ima od toga šesnaest godina kada mi se ‘ćer udavala u Vancouveru tamo u Kanadi. Otišli mi na svadbu i sve prošlo u redu. Došli desetak dana ranije pa mi bilo dosadno. Ovi moji svi odu na posao i di ću i šta ću ja. Šetaj gradom ka manit. Kad vidim, tamo neki igraju golf. Triba kazat kako grad od 2,5 milijuna stanovnika ima čak petnaest golf terena i di se god okreneš, loptice zrak paraju.
Skroz me okupiralo. Sve pratim svaki njihov korak. Ma ‘ko je zna pravila. Prvi put se susreo s tom igrom. Dolazio sam svaki dan učio, upija i nadošla mi zamisa da bi i ja u svom selu moga učinit nešto slično. Međutim, nisam ja ni tamo sjedio skrštenih ruku. Pratio sam di padaju loptice i uzima jednu po jednu. Ukratko skupio preko petsto loptica sve u dobroj namjeri da ih ponesem kući.
Možda bi i odustao od te ideje da me jedne nedilje na svetoj misi za mog “gostovanja” u Vancouveru fra Paviša nije pozva da pročitam poslanicu Korinćanima. Za nagradu mi je nakon mise poklonio kompletnu opremu za golf. Već iduće godine osnovao sam golf klub Posušje-Topala, a koji mjesec iza prvi turnir Open Posušje 2006., dio je nevjerojatne priče Ivana Mandurića Cige, hercegovačkog vizionara i razvikanog golf ljubitelja čiji prvi turnir malo tko može zaboraviti.
Tada u skućenim uvjetima i s malim brojem rupa naguralo se na travnatoj površini podno Radovnja preko tristo ljudi, što gledatelja i znatno manje igrača.
– Došla su i neka poznata imena iz amaterskog svijeta golfa, svi željno očekuju igru, a ovi naši došli u cipelama, čizmama i zavrnutim nogavicama. Đavla itko zna pravila, a još manje kako se obuć i obut za tu smotru. Prvi krenu ovi poznati. Udare i loptica padne pet, šest metara uokolo zastavice. To iz sadašnje perspektive znači jedan solidan, da ne kažem dobar udarac. Kad evo ti mene. Svi željno iščekuju udarac. Šutnem je i loptica odleti preko zastavice pedesetak metara. Cilo selo se diglo na noge, plješće, dovikuje misleći da je cilj igre tko će dalje dobaciti lopticu. Koliko smo svi skupa znali, dosta je da vam kažem kako su ljudi skupljali loptice i stavljali ih pod kokoši umjesto podloška da bolje nose jaja. A umjesto pehara, pobjednike darivali pršutom, pancetom, pečenicom i reštom luka. Eto to su naši počeci, sjeća se Ivan Mandurić.
‘Nije vam milo čuti da vam ditetu svakakva imena nadivaju’
Igrati golf traži i reprezentativan teren. Njegova ideja o gradnji igrališta u Mandurićima naišla je na podsmijehe i čuđenje. Ljudi se snebivali, ali ipak dali ruke Cigi i lagano kosirima, kosilicama i pilama krenili u “proboj” dračom i grmljem obrasle Topale.
– Uspjeli smo raskrčiti za četiri rupe. Činilo mi se malo i dogurali do devet rupa i udarili defter po kojem većeg igrališta od našeg nema u cijelom regiji. Naša posebnost je i u tome što igramo na jednom terenu u dvijema državama. Dvadeset posto terena nalazi se u Hrvatskoj, a ostatak u Bosni i Hercegovini. Pedeset i osam vlasnika i korisnika zemljišta, 58, dobro upamti, opominje nas Ivan, posjeli smo za stol i dogovorili naknadu o najmu istoga koju isplaćivamo svake godine na Blagovist. I danas, šesnaest godina kasnije isplaćujemo najam za zelenu površinu koju koristimo.
Bilo je i teških trenutaka za klub kada mu je zbog financijske situacije prijetilo gašenje. Velike zasluge za opstanak kluba imaju Ciril Zovko i pokojni Veljko Lončar Vokel u čiju je čast održan memorijalni turnir na kojem je bilo preko sto igrača sa svih kontinenata.
Sve su to ljudi koji su na moj nagovor zavolili golf i u njemu našli ono što je do tada bilo u Posušju nezamislivo.
To je bilo vrijeme prije nove ere, kada je klub bio na respiratoru. Došla su i bolja vremena. Naš klub je postao peterostruki prvak Bosne i Hercegovine, a pojedini naši članovi i reprezentativci naše države, ističe šezdesetsedmogodišnji Ivana Mandurić, prvi predsjednik posuških golfera koji su iz Mandurića za lopticama obišli cijelu Europu, Anadoliju i Dominikansku Republiku. I tako od početnih podsmijeha i iščuđavanja, izvanzemaljaca i ljudi kojima je mjesto u psihijatriskim ustanovama, a ne u selu i za obiteljskim stolom, stvorila se jedna pozitivna klima od koje danas cijelo selo ima koristi.
Počele su i prve gradnje urbanih vila pa je prvi u selo doša Amerikanac David Wilson, do umirovljenja zaposlenik pri misiji UN-a u Sarajevu. Najave su da će i drugi ostvariti američki san u Posušju, pa se već početkom iduće godine očekuje gradnja i dodatnih kuća inozemnih zaljubljenika u golf teren na Topali.
Ciginim uspjehom najviše je ipak oduševljena njegova osamdesetosmogodišnja majka Matija.
– Bilo mi je teško. Svi su nam šuškali iza leđa, rugali se. Danas svi imaju koristi od zamisli moga Cige. Kada je doša i reka: “Majko, kupit ću Topalu, mislila sam da je skrenio, a vidi danas… Drago mi je da vam ne mogu kazat koliko. Nije vam baš milo čuti da vam ditetu govore ovakav i onakav i svakakva imena nadivaju. Sad se vidilo da je on dosanja svoj san, radosna je majka Matija.
‘Jamu te šćape i guraju po selu’
Ni u selu više nema opstrukcije. Prvi tajnik kluba Filip Mandurić za Cigu kaže da je karizmatska ličnost koja je uvijek oko sebe znala okupljati ljude i prodati im svoje ideje. Tako je i njega okupio. Iako bivši tajnik, i danas je spreman pružiti ruku svom prijatelju i susjedu.
Bake Mila i Drina Mandurić također imaju samo riječi hvale za svoga Cigu.
– Uimeisusovo. Nismo znali šta je to. Di ćemo mi to vidit? Kada je dovuka nika kolica puna željezni’ šćapa mislili smo da je to za odrnu, za loze podignut. Kasnije umisto lopte dica se selom dobacivala ovin bilim kuglicama, šutaju između kuća. Jamu te šćape i guraju po selu. Sada nam se to ka’ malo razbistrilo. Kažu da je to skup sport i da je Cigo u njega utrošio priko milijun eura. I neka je. Danas više ne živimo od ovaca i krava sada nam golf daje mliko i meso, domeću bake Manduruše.
Danas golf klub Posušje Topala broji 35 članova, uglavnom vrsnih sportaša, a jedan od njih je i Robert Mandurić, nećak i dostojan nasljednik našeg Cige. Osvojio je sve što se osvojiti dalo na amaterskim turnirima dijeljem regije, a za njim ne zaostaje ni aktualni predsjednik kluba Tihomir Parlov. Osvojio je Masters turnire 2016. i 2020. godine i reprezentativac je BiH.
– Na početku sam mislio da je to krkanski sport. Igrao sam tenis i mislio da je to vrh moje sportske karijere. I sve dok u ruke nisam uzeo štap i od tada ga ne ispuštam. Sve sam podredio ovom sportu koji sam zavolio dušom i srcem. Ovo je jedini sport gdje može igrati cijela obitelj, od onih najmlađih do najstarijih. Osim toga, stalno ste na svježem zraku i dnevno od četiri do pet sati, koliko traje jedno igranje, vi propješačite desetak kilometara.
Ovo je danas jrespektabilan klub sa još respektabilnijim imenima kao što su Mladen Mušura i Robert Mandurić i njegovo i njihovo značenje u svijetu golfa, barem na ovim našim područjima, od velike je važnosti. Jedan od razloga je što imamo možda i najveći teren na cijelom području Balkana uz koji je i vježbalište ili Driving Range. Posjećenost je izvanredna, pogotovo stranih golfera, u prvom redu Kineza, Čeha, a i ostalih – optimističan je Tihomir Parlov, zaključujući golfersku renesansu iz Mandurića, mjesta između Radovnja i Zavelima koje zaslužuje ako već ne može selo onda da se barem klub zove po Cigi, golferskom zanesenjaku iz Posušja.
Planovi za turnir ‘Prvog predsjednika‘
– Još imam tri želje. Prva da proširimo teren na osamnaest rupa. Prostora imamo, ali ne i novca. Drugo u pripremi je moja monografija čija se promocija očekuje dogodine tokom ljeta i na koncu ona najluđa.
Želim, mogu i oću, kada Blidinje proglase nacionalnim parkom, organizirati turnir “Prvog predsjednika”. U praksi bi to značilo da bi on bio organiziran koncem svibnja na način da prvo idemo tunelom sv Ilija, koji nam je pravo da kažem, donio puno koristi, u Makarsku na kupanje, zatim golf turnir u Posušju, potom skijanje na Blidinju i na koncu večera u Međugorju. Jel’ se to zove triatlon, mislim da nije.
S upravom u Blidinju sam već nešto dogovara. U fazi su nabavljanja topova za umjetni snijeg. Tako da bi se istog dana mogli kupati i sunčati na plažama i skijati na Blidinju, poznavajući Cigu lako ostvarivo, a promatrajući upornost u provedbi njegovih ideja, stoposto i realizirano. Nije do njega. Blidinje je na potezu.
