Nakon izrečenih određenih riječi u završnici govora na Posljednjoj večeri o pobjedi nad svijetom i nakon najave da dolazi čas u kojem će se učenici i apostoli raspršiti na sve strane, a Isus će ostati sam, Sin Božji Isus ponovno je podigao oči prema nebu i otpočeo govoriti Ocu. To je bila njegova velikosvećenička molitva svome Ocu nebeskome, što ju je sv. Ivana Apostol i Evanđelist pomno zapisao u određenom mističnom duhu (Iv 17,1-26).
Ta molitva otpočinje izravnim obraćanjem Ocu kojemu priopćava da je došao čas proslave Sina Božjega, što je istovremeno i čas proslave po Sinu Oca nebeskoga. Duh još nije došao u svijet unatoč tome što je lebdio nad vodama prigodom stvaranja i nosio svojim žarom proroke nadahnjujući ih za navještaj velikih događaja i djela u svetoj povijesti. On će doći nakon Kristova Uzašašća, i to od Oca i Sina (Filioque). U toj svojoj molitvi Isus je izrekao i to da vlašću, koju je Otac dao svome Sinu nad svakim tijelom, odnosno nad svakim ljudskim bićem i svakim drugim bićem koje je u službi čovjeku, daruje život vječni svima što su njegovi po Božjem određenju i dodjeli.
Dalje se govori o tome što je to život vječni, pa se veli da je to potpuna spoznaja Boga Oca, koji je jedini istinski Bog, a on je poslao na ovaj svijet Drugu Božansku Osobu Isusa Krista i poslat će i Treću Božansku Osobu Duha Svetoga skupa sa Sinom. Isus je proslavio svojim životom, djelom, riječima svoga Oca nebeskoga i ujedno je dovršio ono djelo što mu ga je Otac dao za izvršenje. Isus također moli u svojoj molitvi da Otac proslavi njega kod sebe i to onom slavom što ju je imao otpočetka u Ocu i što mu je iskazana prije nego je svijet postao sa svim svojim ukrasima, a najveći je čovjek jer on je kruna Božjega stvaranja. Čovjek je stvoren po Kristu i zato je Krist došao na svijet među ljude u liku čovjeka. Rađanjem Riječi Božje u vječnosti zamišljen je lik čovjeka, muškarca i žene, u budućoj zemaljskoj stvarnosti. Objavio je Očevo ime tome čovjeku, zapravo svim ljudima stvorenima u svijetu. Oni su Božji i predao ih je svome Sinu Isusu koji ih je potaknuo na obdržavanje Riječi Božje i riječi Dekaloga, koje će ih oblikovati u duhu i umu, stvarati u duhovnom smislu i usmjeravati na ispravno djelovanje u svijetu za život zemaljski i vječni. Upoznali su ljudi u Kristu da je sve od Oca, pa i ono što je Sinu darovano, a to su u prvom redu riječi života što ih je Isus darovao ljudima, a oni su ih primili, a neki primili i zanemarili. Također su po njegovim riječima spoznali da je Sin izišao od Oca koji ga je poslao u svijet i među ljude. U to su ljudi povjerovali shvativši da je Sin utjelovljeni Bog. I sve Isusovo je Očevo i sve Očevo je Isusovo, naravno i u Duhu Svetome.
Isus govori i to da on moli za svoje vjernike (osobe što životno surađuju s darom vjere) koje mu je Otac dao jer su potpunoma Božji, dok oni od svijeta su u raskoraku između Boga i svijeta, između vjere i svjetovnosti, pa se s njima teže postiže ravnovjesje duha i istine, oni zanemaruju Božje riječi i zakone, a ima ih koji te riječi niječu nagnani zlim duhom. Krist se proslavlja u svojim i Očevim vjernicima za vrijeme svoga boravka u svijetu, a još više kada svijet napusti i kada se vrati Ocu. Njegovi sljedbenici s vjerom i dalje opstoje u svijetu, ali i oni ga s vremenom napuštaju voljom Očevom, zapravo smrću, što je očita objava istine da u ovome svijetu žive do volje Božje koristeći ga za sve svoje potrebe, ali ništa to njima ne pripada, nego samo ono za što se izbore sa Sinom i to dobiju u završnici u Nebu kada završe životni krug postojanja. Ljubav za svijet je potrebna da bi se ostvario mnogo veći ideal, a to je ljubav za Nebo i Boga. Isus se za njih, koje je dobio, moli Ocu da ih sačuva u svome imenu dok su na svijetu, a napose moli za to da budu jedno, a to jedinstvo bi trebalo biti u određenom smislu onakvo kao što je između Božanskih Osoba, ono je apsolutno, potpuno, cjelovito, jedinstveno i jedincato.
Isus je svoje darovane vjernike vodio i čuvao u Očevu imenu dok je bio s njima na ovome svijetu. On ih je štitio i zato nijedan od njih nije propao osim “sina propasti“. Ovo se odnosi, naravno, u prvom redu na Judu Iškariotskog koji je doveo one vojnike da uhvate Isusa. On je ostao uz Isusa samo tijelom, a srce mu je bilo daleko s umom zapetljanim u zemaljskim čarima. Juda je dopustio da mu u srce uđe Sotona (usp. Iv 13,27). A inače ova sintagma “sin propasti“ riše neostvarenu osobu u ovome životu, a takav je i sam Juda.
I upravo u širem trenutku svoga odlaska Ocu svoje poticajne riječi Krist izgovara još uvijek vezan za svijet. A to što govori svojima, ima svrhu da im u srce utisne radost, a inače svaki njegov čin, djelo, zatim svaka njegova izgovorena riječ imali su tu temeljnu svrhu. No, te su ih riječi zaštitile od svijeta koji ih je mrzio i svega svjetovnoga što se tim riječima, mislima i činima protivilo, a sve to pod utjecajem Sotone i njegovih slugu. Po Kristovoj riječi oni su oslobođeni od svijeta i više nisu svjetovni iako su još u svijetu, nego su oduhovljeni s ojačanom, osnaženom vjerom. Upravo ni Krist nije od svijeta, a došao je u stvoreni Božji svijet da ga oplemeni, dogradi, a poglavito ljude u tome svijetu. On se ne moli za ljude da ih Bog uzme iz svijeta nego da ih sačuva od Zloga i njegova utjecaja u ovome svijetu, a njegov utjecaj ima snagu ali nije potpuna, čovjek se može oduprijeti i to je optimizam. Isus ih upućuje u tajnu otpora Nečastivome na temelju svoga iskustva borbe sa Sotonom kroz četrdeset dana boravka u pustinji, čija moć nije apsolutna, potpuna. Ne smiju otvoriti vrata duha i uma Sotoni, te da on uđe u njihove živote i prorešeta ih. Ta opasnost postoji pa Isus i govori Šimunu: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.” (Lk 22,31-32). Sotona se uvijek ispriječi pred Bogom tražeći mogućnost iskušenja ljudi s dubokom duhovnosti kako u Starom Zavjetu, tako i u Novome. On je stao pred Boga i tražio dopuštenje za iskušenje vjere pravednoga Joba i Bog mu je to dopustio. Ako u iskušavanoj osobi popusti vjera, nastupi sumnja u Boga i sve njegovo, te se prikloni Sotoni jer je njegovo mišljenje zamamnije i zemaljskije, te bliže je čovjekovoj svakodnevnoj zbilji postojanja i njezina motrenja, dok su nebesa i nebeske stvarnosti daleke i nedokučive osim u jakoj vjeri. Upravo se tada u toj osobi otvaraju vrata za Sotonu koji potom ulazi u tuđi život i preuzima vlast, što se dogodilo Judi Iškariotskom. No, Bog je Judinu izdaju, zatim Kristovo prihvaćanje muke, patnje, smrti, pokopa i slavnoga uskrsnuća pretvorio u misterij spasenja svijeta i čovjeka. Evanđelist Luka piše u izvješću o ukazanju Uskrsloga dvojici učenika na putu u Emaus: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi, te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26).
Krist je potpuna istina i on moli Oca da i ljude posveti svojom riječju u istini, da žive istinu, tj. Božju riječ koja je istina. Stoga ih posvećeni Sin šalje u svekoliki svijet da ga posvete u istini, Božjoj riječi koja je istina, upravo onako kako je Otac poslao svoga Sina u svijet da ga posveti u istini, napose da posveti ljude u svijetu i da se odupru vragu paklenome. Isus moli i za one koji će po posvećenima posvećivati one nadolazeće buduće što će vjerovati u Oca i Sina, kao i Duha, te moli da budu u trajnom jedinstvu, upravo u takvome jedinstvu kakvo vlada između Osoba Presvetoga Trojstva, a to je jedinstvo Božansko. Vrag stvara razdor potičući sve na stav da su oni u pravom jedinstvu, pa i oni koji tvore razdor vele da su u jedinstvu. Potrebno se osloboditi svoje volje, a prihvatiti Božju i pristupiti tome pravome jedinstvu, Božanskome jedinstvu. Želi da vjernici budu u Trojstvu jedno i da će to biti poticaj za vjeru u Kristovo poslanje. I slavu Očevu Krist je dao svojima, a sve pod vidom da budu jedno po uzoru na Božansko jedinstvo, a to je savršeni oblik jedinstva. Zapravo, to jedinstvo bi trebalo biti uzorom našega ljudskoga jedinstva u kojem je moguće onda bolje spoznati Očevo poslanje Sina u naš svijet, što valja povezati s činom Božje ljubavi svojih stvorenja. Isus moli Oca da svi oni koje mu je povjerio budu gdje će biti i on, tj. da budu u Trojstvenom Bogu i njegovu Nebu. Želja mu je da i oni gledaju Sinovljevu slavu u Ocu što mu je dao prije postanka svijeta. Ljudi su upoznali Oca i Sina i svu tu slavu Božju tek kada je Sin došao na ovaj svijet. Druga Božanska Osoba je sve izrekla o Ocu očitovavši ljudima njegovo sveto ime, a to očitovanje Očeve ljubavi kojom je ljubio Sina nastavljat će se sve do punine međusobnoga misaonoga prožimanja u ljubavi.
Don Ilija Drmić
