Prije ovoga odlomka u Matejevu evanđelju (Mt 14,13-21; Mk 6,30-44; Lk 9,10-17; Iv 6,1-14), što ga slušamo u svetoj Misi 18. nedjelje kroz godinu (2. kolovoza 2020.), imamo izvješće o tome kako je mačem odrubljena glava Ivana Krstitelja u zatvoru tvrđave Maheront (naziv nastao od grčke riječi mahaira što znači mač) na istočnoj obali iznad Mrtvoga mora za vrijeme slavlja rođendana tetrarha Galileje i Pereje Heroda Antipe (vladao: 4. pr. Kr. – 39. po. Kr.). I potom Matej otpočinje daljnje evanđeosko pisanje tvrdnjom da je Isus, čuvši tu činjenicu o Ivanu, otplovio lađom na samotno mjesto s naglašavanjem da se povukao u osamu, na razmišljanje. Marko veli da su se sabrali apostoli oko Isusa i izvijestili ga o svemu što su činili i naučavali, a potom ih Isus pozva da i oni pođu s njime u osamu gdje će blagovati i odmoriti se od obilja duhovnoga posla. Kod Luke je poimence navedeno i mjesto, gdje Isus povede sa sobom apostole u osamu na redovitu meditaciju nakon obavljenih mnogih duhovnih poslova ili pak prije početka obavljanja novih poslova, a to je “grad zvani Betsaida“(Lk 9,10), koji se nalazi sjeverno od Galilejskoga jezera. Ime toga grada znači “kuća ribo/lova“, također je poznat pod imenima Julijas i Saidan. Nalazio se u četvrti poznatoj pod nazivom Gaulonitis. U ovome gradiću rođeni su apostoli Petar, Andrija i Filip (Iv 1,44). Isus je vratio vid slijepcima na mjestu izvan drevnog sela Betsaide (Mk 8,22-26), a čudesno je nahranio pet tisuća muškaraca bez brojenja žena i djece u blizini Betsaide (Lk 9,10-11).
Kod Ivana se kaže da je Isus otišao “na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora“ (Iv 6,1), što bi moglo biti priobalje u blizini Kafarnauma, a donosi i vremensku odrednicu govoreći da je tada bio blizu židovski blagdan Pasha (hebrejski Pesa’h, što znači “proći mimo“), koji se svetkuje noću, o uštapu proljetne ravnodnevice, 14. dana mjeseca nisana (obuhvaća dio ožujka i travnja).
Kada je narod dočuo da se Isus povukao na spomenuto mjesto u osamu sa svojim apostolima, odmah se požurio za njim jer su ga očito tražili da im pomogne u mnogim njihovim raznovrsnim nevoljama što su ih svednevno trle i morile do umiranja i smrti. Isus se pojavio pred pristiglim narodom iz svoje osame, te ugledavši ga, sažali mu se nad njim jer su svi izgledali “kao ovce bez pastira“ (Mk 6,34), a tražili su ga radi svojih bolesnika da ih izliječi i drugih nevolja da ih ublaži ili ih od njih posve oslobodi, te im je govorio o Kraljevstvu nebeskom i poučavao ih je o mnogočemu važnome za njihov život, kao što je, primjerice, međusobno pomaganje i darivanje.
Mozaik u crkvi Umnažanja kruhova i riba u Tabghi kod Kafarnauma.
Toga istoga dana odmora i motrilaštva u osami s pogledima u nebo, zatim u raskoš, zelenilo i ljepotu cvjetne galilejske prirode i Galilejskoga jezera, kao i s ugodnim i na trenutke teškim razgovorima o iskustvima djelovanja s narodom, uvečer Isusu pristupe učenici, možda svi, a moguće i samo predstavnici učenika i apostola, te mu otpočnu svoju priču, svoj iskaz. Marko umjesto “uvečer“ kaže “u kasni sat“ (Mk 6,35), a kod Luke imamo ovu vremensku odrednicu: “Dan bijaše na izmaku“ (9,12). Govorili su mu da je to pust kraj u kojemu se nalaze, što može slutiti na određeni zaključak, a taj bi mogao biti da u njemu nema uvjeta da bi to mnoštvo naroda moglo nešto blagovati pri kraju toga dana, a i kasno je, večer je i dan je na izmaku, sunce pri zalasku, te već je treći dan, duhovna trodnevnica susretanja s Isusom. Iz tih razloga oni preporučuju Isusu da otpusti narod i neka se raziđu po selima i zaseocima pa štogod nabave za večeru.
Isus im je odgovorio da nije potrebno otpuštati narod po selima radi hrane kad im oni mogu dati hranu za jelo. Nato su Isusu rekli da nemaju uza se ništa osim pet kruhova i dvije ribe; kod Ivana deminutiv, umanjenica dvije ribice. Kod Marka stoji njihov upit s prijedlogom Isusu, a taj glasi da oni pođu i kupe za dvjesta denara (denarius, denarij, denar, desetak bio je stoljećima najvažniji novac antike; dnevnica je bila 1 denar) kruha, pa da im ponude za jelo, a tu je i Isusovo upit o tome koliko bi mogli oni imati kruhova, pa su brzo prošli kroz mnoštvo pitajući ih što tko ima uza se za hranu, te saznavši, rekli su mu da ima u svemu samo pet kruhova i dvije ribe. (Mk 6,37-38). Kod Luke je zapisan prijedlog da odu i kupe hrane za sve to mnoštvo, svima koliko god ih ima, a u hranu pripada i kruh ali i još pokoja namirnica. (Lk 9,13).
Ivan apostol i evanđelist otkriva zanimljivu činjenicu koju je otkrio apostol Andrija, brat Šimuna Petra iz Betsaide i priopćio je Isusu, a ta je da od toga velikoga mnoštva samo jedan dječak “ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali što je to za tolike?“ (Iv 6,8). Prisuće toga dječaka s pet kruhova i dvije ribice je veoma znakovito i nadaje mnoga razmišljanja, a jedno od njih može se povezati s nesebičnošću, jer je on darovao sve Isusu, a po Isusu ili skupa s njime svima nazočnicima ovoga događaja. On je nastavio život sa sviješću da je njegove kruhove i ribice Isus vidno umnožio i nahranio silno mnoštvo naroda, a s time je zacijelo i preminuo, te se u sve o Isusu i čudesima, napose ovome čudu umnažanja kruhova i ribica, konačno uvjerio i to svjedočio.
Evanđelist Ivan ima u tom smislu razrađeniju pripovijest, u kojoj se kaže da je Isus u jednom trenutku podignuo glavu i ugledao kako mnoštvo muškaraca, žena, mladića, djevojaka, djece dolazi k njemu, apostolima i učenicima, pa upre pogled prema apostolu Filipu, rodom iz Betsaide, i upita ga: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“, jer je Isus znao da ljudi tragaju za kruhom i najradije bi oni da im ga on dadne, i to kruha našega svagdašnjega zastalno, trajno i uvijek dostatno, pa i u izobilju, ali ne da višak bacamo u otpad i smeće, nego u košarice i da ga opet darujemo u karitativne svrhe, svakako da ga primjereno iskoristimo. Danas je problem bacanja hrane. Filip je odgovorio Isusu posve iskreno, promišljeno i realno, a to je da bi za dvjesta denara kupljena kruha toliko mnoštvo moglo dobiti ne po mrvu, nego samo po mrvicu, od koje nitko ne bi mogao nahraniti svoje tijelo.
Isus je u pustinji kod Mrtvoga mora, gdje je boravio u pronalaženju sržne duhovne riječi i sv. Ivan Krstitelj, za vrijeme svoga iskušenja da pretvori kamen u kruh (Mt 4,3-4) to odbio jer on nije Mesija koji proizvodi svagdašnji kruh i svakodnevnu raznovrsnu hranu i piće, što on čini po svojim stvorenjima ljudima, a među tim namirnicama su i vrhunska bijela i crna vina, nego je on Mesija koji umnaža kruh istine, pravednosti, dobrote, ljubavi u srcima svih ljudi za sve ljude i to podjednako i prema potrebi, a sve skupa dostatno i u izobilju, jer kad ima ljubavi, ima i kruha; kad nema sebičnosti, nema ni gladi. Isus je radi toga sišao s Neba na Zemlju da ljude pozove na ljubav koja sve umnaža do krajnje potrebe i još više od toga. I Isus je Bogočovjek posve realan da se s dvjesta denara ne može nahraniti toliko mnoštvo naroda, ali to je rekao Filipu da bi ga malo kušao, a znao je što će učiniti i kako će nahraniti ovo mnoštvo u pustom kraju. (Usp. Iv 6,5-7). Nahranit će ih najprije ljubavlju darežljivom što se skrila i otkrila u srcu onoga dječaka s kruhovima i ribicama, a potom Očevom, Svojom i Duhovom ljubavlju prema čovjeku, te će se dogoditi čudo preobrazbe ljudi, njihovih sebičnosti u veliku neopisivu darežljivost koja će se popeti do razine Kristove darežljivosti, te će se susresti te dvije jake darežljivosti i umnožit će sve što imaju ne samo do obične sitosti, nego do egzistencijalne nasićenosti Božjom ljepotom životu u Duhu Svetome koji sve otvara i stvara. Glad postaje stvar zaborava, jer se gradi Crkva koja će propovijedati ovu istinu evanđelja i snagu Kristove pretvorbe srca u novo srce i duha u novi duh: “I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone. I bit će oni moj narod, a ja Bog njihov!“ (Ez 11,19-20).
don Ilija Drmić
