Ova 4. korizmena nedjelja – B (14. ožujka 2021.) nudi nam za razmišljanje odlomak iz Ivanova evanđelja naslovljen Razgovor s Nikodemom (Iv 3,1-21a). I mi ćemo razgovarati s Isusom i Nikodemom, te ćemo doći do nekih činjenica našega života koje nam mogu biti važne.Evanđelist Ivan veli da je među stranačkim ljudima farizejske sljedbe bio ugledan Židov, čovjek poimence Nikodem. On je bio i član židovskog Velikog vijeća, te znalac i učitelj Mojsijeva zakona. Približio se Isusu jer mu se svidio njegov nauk kao i njegova djela. Ovaj farizej nije sve shvaćao, pa mu je Isus nastojao to pobliže projasniti, kako ćemo vidjeti malo niže. Iščekivao je kao mnogi drugi Židovi da će budući Mesija uspostaviti Izraelsko zemaljsko kraljevstvo i osloboditi Židove od rimskih nasilnika, ali od toga u grubom poimanju oslobođenja nema ništa. Protivio se uhićenju Isusa. Sudjelovao je s Josipom Arimatejcem u Isusovu ukopu.
Taj je čovjek došao k Isusu obnoć, te zapodjenuo s njime razgovor. U tome noćnom, tajnom razgovoru on Isusa oslovljava riječju rabbi, što znači učitelj. On Isusu posve slobodno i bez udvaranja govori u ime svoje, a nikakjo u ime političko-religijske farizejske stranke kojoj je pripadao, da je Isus došao od Boga u ulozi učitelja naroda. Zatim veli mu da nitko ne može činiti znamenja kakva on čini ako Bog nije s njime, dakle, znamenja, čudesa što ih Isus čini jesu velika i Bog je s njime za vrijeme svakoga učinjena znamenja i djela. Isus mu je na ovo njegovo iskreno izlaganje i njegov doživljaj Sina Božjega i Sina Čovječjega i svega što je dotada učinio u narodu odgovorio kako je neophodno novo rođenje i to odozgor da bi se vidjelo i doživjelo Kraljevstvo Božje.
Nikodem nije shvatio pojam novoga rođenja odozgor, pa je upitao Isus o tome kako se čovjek može roditi ako je star, odnosno zar može ući u majčinu utrobu po drugi put i roditi se. Metaforičnost, prenesenost značenja Isusova govora nije shvatio, nego se spustio na razinu razmišljanja koje kaže da stari čovjek prije novoga rođenja mora ući u utrobu svoje majke i onda se roditi, te se pita je li to uopće moguće. Naravno da to nije moguće i o tome uopće nije riječ, nego je riječ o posve drugome vidu duhovnoga rođenja i preporođenja, preporoda. Isus je osjetio njegovo nerazumijevanje višestruke uporabe pojma rađanja.
No, unatoč tome neshvaćanju, Isus ponovno govori tome Nikodemu, koji je daleko od uzvišenoga razgovora s preuzvišenim Isusom. Božji Sin veli s velikim autoritetom izgovarajući dva puta riječ i to samostalnu česticu zaista. On dakle veli: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje. Rađanje iz vode i Duha događa se u sakramentu krštenja. Potom dodaje da je sve rođeno od tijela, tijelo, a što je rođeno od Duha, duh je. Znači da je u čovjeku tjelesni i duhovni dio. I zato Isus govori da se treba nanovo roditi, i to odozgor, a to je Božji čin preporoda u njegovim sakramentima, što će ih postupno uspostaviti.
Isus uspoređuje puhanje Duha u svijetu i u čovjeku s vjetrom koji puše gdje god hoće, čuje mu se šum, ali se ne vidi i ne znamo odakle dolazi i kako ide. Isto je tako i sa svakim onim koji se preporađa u Duhu. To je zbilja koja se upisuje i utiskuje u život a ne vidi se nego se doživljava kao velika milost u čovjeku i njegovu djelovanju, pogotovo prema djelovanju Duha na samoga čovjeka i onda na njegova djela u odnosu na sebe, druge, svijet s okružjem i samoga Bog.
Nikodem je sve to pobožno i strpljivo slušao i mozgao u umu i srcu, te ga je u jednom trenutku upitao o tome kako se to može zbiti, dogoditi, to novo rađanje čovjeka, to preporađanje. Isus ga je podsjetio na njegovu ulogu u narodu Izraela, a to je učiteljska, te mu je prigovorio kako da to on ne shvaća kao učen čovjek i učitelj. Ponovno Isus odgovarajući farizeju Nikodemu rabi česticu zaista dva puta, što stvara jači dojam uvjeravanja i poučavanja, te nastavlja u svoje ime i u ime onih koji su s njime zborili: Govorimo što znamo, svjedočimo o onome što smo vidjeli, a vi toga našega svjedočanstva ne primate. Isus nastavlja dalje s uvjeravanjem Nikodema i svih s kojima on živeći djeluje – farizeja pod vidom da im to priopći. Kaže Isus da mu nisu povjerovali kada je govorio o zemaljskome, o tvarnome, o opipljivome u ovome svijetu, te se pita kako će mu povjerovati kada bude govorio i svjedočio nebesko, zapravo sve o svome Ocu i Duhu Svetome.
Kad ga je dostatno uveo u glavnu temu noćnoga razgovora, onda je otpočeo navješćivati govoreći da nitko nije uzašao na nebo osim onoga tko s neba siđe, a to je Sin Čovječji. On je sišao s neba, od Oca i nastanio se na zemlji s ljudima, miljenicima Božjim. Sada nastavlja zboriti uzimajući povijesnu sliku povezanu s Mojsijem koji je podigao zmiju u pustinji i tko god bi u nju pogledao, ozdravio bi. Evo biblijskoga navoda iz Knjige brojeva: “Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: ‘Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.’ Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.“ (Br 21,8-9). Tako će biti podignut na križ Sin Čovječji i svaki koji se u nj zagledaju u vjeri, zadobit će život vječni. Bog je poslao u svijet svoga Sina Jedinorođenca jer je tako snažno ljubio svoj stvoreni svijet s čovjekom na čelu, a poslao ga je da nijedan koji vjeruje u njega, po njemu i s njime ne propadne u svijetu nego da postigne život vječni. I nije Bog poslao na ovaj naš svijet svoga Sina da sudi ovome svijetu, nego da se svijet i čovjek spase po njemu, te da se u svjetlu Sinova Božanskoga života pogledaju i sami o sebi prosude, a ne da o tome sam Sin sudi. I tko god vjeruje u Sina, neće biti osuđen, a onaj tko ne vjeruje, već je samim time osuđen. A ovo je taj sud: Ljudi na ovome svijetu više su voljeli i činili zla djela u tami, umjesto da su prigrlili Svjetlost koja je poslana njima i svijetu, svjetlost je u Isusu Kristu. Međutim, problem je što su ljudi skloniji činiti zlo, mrziti svjetlost i ne dolaziti joj jer se tada pod osvjetljenjem i prosvjetljenjem razotkrivaju sva njihova tamna i zla djela. Tko god čini istinu u svome životu, dolazi i živi na svjetlosti želeći da bude bjelodano da su sva njegova djela učinjena s Bogom i u Bogu, te za Boga. A ako su za Boga, onda su u potpunosti i za čovjeka i ovaj svijet u kojem se čovjek rađa i razvija do smrti i potom novoga života.
Naše svakidašnje razmišljanje o svjetlosti kao pojavi pomoću koje možemo gledati i vidjeti dio onoga stvorenoga, u što pripada ovaj svijet na kojem živimo i svijet koji vidimo iznad našega svijeta, a to su sunce, mjesec i zvijezde, vedrina i oblačnost, zatim tama što je ustvari odsuće svjetlosti. Svjetlost obasjava i razbija tamu. Svjetlo je naša svakodnevica i o njoj mnogo i ne razmišljamo, nego se svjetlošću služimo. Kad se navuče mrak, onda se služimo izvorima svjetlosti da možemo živjeti i raditi i za vrijeme mraka. Tu sliku svjetlosti i mraka imali su ljudi u Isusovo vrijeme. Isus je za sebe rekao da je on svjetlost svijeta. Rekao je to u riznici dok je naučavao u jeruzalemskom Hramu. Ivan je to zapisao u svome evanđelju s naslovom Isus – svjetlost svijeta. Evo evanđeoskih riječi: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12). Ovo je prihvatio Nikodem i Crkva ga slavi kao sveca.
Don Ilija Drmić
